>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Ana Brakus

Kuda nakon suda

Uvođenje restrikcija kojima bi se pobačaj na zahtjev, mada i dalje legalan, u praksi učinio nedostupnim i nesigurnim najvećem broju žena, a onima slabijeg imovinskog statusa i platežne moći gotovo nedostižnim – predstavljat će područje borbe u doglednoj budućnosti

Nakon više od 25 godina, zagovornice i zagovornici prava na izbor i oni koji mu se protive prošlog četvrtka dočekali su odluku Ustavnog suda o zahtjevu za procjenu ustavnosti takozvanog Zakona o pobačaju. I jedni i drugi slažu se u idućem: prava bitka tek predstoji.

- Sud je prepoznao da žene imaju pravo na reproduktivno samoodređenje kao dio prava na privatnost te da fetus uživa ustavnu zaštitu samo do mjere do koje se ne sukobljava s pravom žene na privatnost, dakle da pobačaj na zahtjev treba ostati legalan, što je u skladu s međunarodnopravnim i komparativnim europskim trendovima - tumači za ‘Novosti’ odluku Ustavnog suda doc. dr. sc. Ivana Radačić, pravna stručnjakinja i viša znanstvena suradnica na Institutu Ivo Pilar.

Neke preporuke koje je Ustavni sud uputio zakonodavcu Ivana Radačić smatra spornima.

Iz perspektive međunarodnopravnih standarda problematično je to što Sud spominje mogućnost uvođenja ‘primjerenog razdoblja razmišljanja’ – upozorava Ivana Radačić

- Iz perspektive međunarodnopravnih standarda problematično je to što Sud spominje mogućnost uvođenja ‘primjerenog razdoblja razmišljanja’. Naime, Odbori UN-a za zaštitu ljudskih prava periode čekanja i obveznih savjetovanja smatraju nedopuštenim proceduralnim preprekama dostupnosti pobačaja, a na što se i Sud osvrnuo u svojem rješenju - napominje Radačić.

Okvir za tumačenje preporuka koje je Ustavni sud uputio zakonodavcu o pitanjima obrazovanja, načina financiranja i reguliranja priziva savjesti trebale bi, za Radačić, predstavljati brojne i važne smjernice relevantnih međunarodnih tijela koje su ranije upućene Hrvatskoj.

- Uključivanje ‘reproduktivnog i spolnog obrazovanja’, koju je kao jednu od ‘preventivnih i edukativnih mjera’ koje zakonodavac može odrediti naveo Sud, nalažu i međunarodnopravni standardi. Tako je i Odbor UN-a za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena 2015. preporučio hrvatskoj vladi da poveća broj sati i kvalitetu spolnog odgoja. Isti Odbor također je preporučio da pobačaj financira Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, pa bi se tom preporukom trebalo voditi pri rješavanju ovog pitanja. Sud je još uputio na mogućnost reguliranja priziva savjesti, o čemu također postoje međunarodnopravni standardi kao i praksa Europskog suda za ljudska prava. Naime, države to pitanje trebaju regulirati na način koji ne ometa pristup pobačaju u praksi. Općenito, prema međunarodnom pravu države moraju svoje zakonske okvire o pobačaju definirati na način koji ne onemogućava pristup pobačaju u praski, odnosno ne smiju postaviti proceduralne prepreke koje bi ograničavale dostupnost, pristupačnost, prikladnost i kvalitetu usluga - pojašnjava Radačić.

Pravo je šire od katoličke i bilo koje druge vjere i Hrvatska je sekularna država u kojoj žena nije inkubator - kaže ustavna stručnjakinja Sanja Barić

Upravo uvođenje restrikcija kojima bi se pobačaj na zahtjev, mada i dalje legalan, u praksi učinio nedostupnim i nesigurnim najvećem broju žena, a za one slabijeg imovinskog statusa i platežne moći, pogotovo u ruralnim sredinama, gotovo nedostižnim – predstavljat će područje borbe u doglednoj budućnosti.

Neokonzervativne grupacije poput one predvođene Željkom Markić najsnažniju formu pritiska za uvođenje dodatnih restrikcija na saborske zastupnike i zastupnice mogle bi ostvariti zahtijevanjem referenduma. Suprotno uvriježenom mišljenju, ‘zakonodavac’ iz odluke Ustavnog suda nije samo Hrvatski sabor, već su to i građani i građanke koji imaju moć sukreiranja Ustava ustavotvornim referendumom ili zakona zakonotvornim referendumom. Ograničenje koje je Ustavni sud postavio ocjenom aktualnog Zakona o pobačaju ustavnim može se zaobići postavljanjem pitanja na ustavotvornom referendumu kojim bi se za početak života odredilo začeće ili referendumom zakonodavnog tipa na kojemu Željka Markić može ponuditi svoju verziju Zakona o pobačaju. Sam postupak prikupljanja potpisa osigurao bi dovoljnu količinu medijske pozornosti od koje udruge poput U ime obitelji žive, a uz neupitnu podršku Katoličke crkve teško je zamisliti scenarij u kojemu ne bi bilo prikupljeno nekoliko stotina tisuća potpisa. Radikalnost prijedloga i masovnost eventualne potpore, kakvu je Željka Markić za uvođenje jedne diskriminatorne odredbe o braku u Ustav, uostalom, već jednom uspjela prikupiti, mogli bi biti dovoljni da velik broj zastupnika dovoljno omekša da podupru i radikalniji prijedlog nego što bi to sada učinili. To bi, u osnovi, bio i cilj pokretanja takve kampanje jer bi implementacija njezinih ciljeva u ovom trenutku bila praktički neizvediva.

- Kada bi na referendumu bilo pitanje zabrane pobačaja, to bi bilo apsolutno neprihvatljivo, tako je rekao i Ustavni sud. Takav referendum apsolutno ne bi mogao proći, no to ne mogu s apsolutnom sigurnošću reći za referendum o ustavnoj definiciji kada počinje život. To bismo tek trebali vidjeti - rekla je za ‘Novosti’ ustavnopravna stručnjakinja i profesorica riječkog Pravnog fakulteta Sanja Barić, napominjući kako odluku treba promatrati zajedno s priopćenjem iz 2013. godine kojim je Ustavni sud utvrdio da postoje određene materije koje se ne mogu mijenjati referendumom.

- Konzervativna strana potpuno pogrešno stavlja fokus na to da Ustavni sud nije rekao kada počinje život. I da jest rekao, to ne bi ništa mijenjalo. To je potpuna zabluda i iskrivljavanje istine. Pokuša li se u Ustav referendumom staviti da život počinje od trenutka začeća, tek bi se trebalo vidjeti što bi Ustavni sud na to rekao. Zato što pitanje kada počinje život nije relevantno za pravo na pobačaj, već je krucijalno pitanje osobnosti. Prema tome, unošenjem u Ustav takve odredbe ne unosi se ništa što mi već sada nemamo u svojem zakonskom poretku. Ustavni sud već je svojom odlukom rekao da je život zaštićen sukladno članku 21. Ustava. Stoga bi posljedice unošenja takve odredbe bile pravno nepostojeće, baš kao i u slučaju referenduma o braku. Samo će dodatno nabrusiti društvo i zato se protiv toga treba boriti. To bi bilo ponovno farbanje, manipuliranje i dovođenje u zabludu birača - objašnjava Sanja Barić.

Na pitanje očekuje li uvođene većih restrikcija, ustavnopravna stručnjakinja odgovara da za sada, dok još nema konkretnih prijedloga, očekuje široku raspravu, ponajviše o temi financiranja pobačaja, ali i uvođenje neke vrste savjetovanja. Napominje također kako je prva navedena preporuka Ustavnog suda ona o potrebnoj edukaciji i podsjeća na brojne neuspjele pokušaje uvođenja zdravstvenog odgoja.

- Što se tiče konzervativnih organizacija, očekujem da će gurati referendum i pričati svoje. Činit će, čini mi se, istu stvar kao i kod referenduma o braku, apelirati na ‘zdrav razum’ bez ikakvog uporišta u pravu. Pravo je šire od katoličke i bilo koje druge vjere i Hrvatska je sekularna država u kojoj žena nije inkubator - kaže Sanja Barić.

Na pitanje vidi li veće šanse u posezanju za ustavotvornim ili zakonodavnim referendumom, objašnjava kako je u vezi toga važno promatrati pravni, ali i politički aspekt.

- S pravnog aspekta jedino zakonodavni referendum ima smisla, ustavotvorni ne bi bio smislen jer je ili zabranjen, ako je referendumsko pitanje zabrana pobačaja, ili besmislen, ako je referendumsko pitanje početak života. Zakonodavni referendum bio bi u pravnom smislu moguć, međutim u političkom smislu on mora biti dobro napisan jer se u Hrvatskoj zakonodavni referendum može provoditi samo o cjelokupnom prijedlogu zakona. Također, upitna je njegova uspješnost jer mislim da je konzervativna strana svjesna da još uvijek nema većinu potrebnu za provođenje svojih ciljeva, inače bismo već puno ranije imali referendum. Ovo je sada pokušaj mobilizacije u tom smjeru - tvrdi Barić.

Nedavno promijenjen makedonski zakon o pobačaju vjerojatno najbolje balansira između želja konzervativnog pokreta u Hrvatskoj i onog što je u ovom trenutku moguće ostvariti.

- Od 2013. godine žene u Makedoniji, prema novom zakonu, moraju pismeno obrazlagati zašto žele pristupiti medicinskoj usluzi pobačaja, uveden je trodnevni period čekanja i savjetovanja s liječnikom. Zakonom se također propisuje obavezno pokazivanje slike fetusa i slušanje ultrazvuka srca. Liječnici, u strahu od velikih kazni, u više evidentiranih navrata takve su zahtjeve postavili i pred žene koje su doživjele spontani pobačaj, čime se ozbiljno ugrozilo njihovo zdravlje - govori za ‘Novosti’ Biljana Ginova iz makedonskog Helsinškog odbora koji se oštro protivio restriktivnim izmjenama zakona.

- Nakon kampanja s istim porukama koje se koriste i u Hrvatskoj, poput ‘Imamo pravo živjeti’, u pitanje promjene Zakona o pobačaju uključila se i Crkva retorikom kako je jedini način da se makedonska nacija i Crkva zaštite onaj po kojem se žene moraju odlučiti za rađanje. Nekoliko tjedana kasnije, vlada je 2013. prezentirala novi prijedlog zakona koji je potom u parlamentu izglasan po hitnoj proceduri. Donijeli su novi zakon uz opravdanje da je prijašnji star i da se treba modernizirati, a ono što se zapravo dogodilo je izglasavanje novog zakona kojim su uspjeli ograničiti pristup abortusu pomoću dugih i kompliciranih procedura, kako ga ne bi morali kriminalizirati - govori nam Ginova.

U više navrata proteklih mjeseci predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović objašnjavao je svoju i odlučnost drugih sudaca za konačno donošenje odluke rečenicom da su prethodni predsjednici Ustavnog suda ispravno procjenjivali da ‘nije bilo sazrelo vrijeme da se ta tema stavi na dnevni red jer bi te rasprave samo dodatno produbile sukobe’, no da je Hrvatska sada ‘dovoljno zrela’.

Odstranimo li gornji i donji redak i pogledamo samo ono između – na pitanje zašto je Hrvatska baš sada zrela, odgovor se nameće sam po sebi. Protivnici prava na izbor dobrim dijelom uspjeli su u svojoj namjeri ‘senzibiliziranja javnosti’. Spomenutu sintagmu ‘senzibiliziranja javnosti’ prije gotovo godinu dana nekoliko puta iskoristio je predsjednik klerikalno-konzervativne udruge Vigilare, John Vice Batarelo, da bi opisao smisao održavanja marša protiv ženskog prava na slobodno upravljanje vlastitim tijelom održanog u organizaciji Željke Markić, a službeno nazvanog ‘Hod za život’.

Višegodišnjom aktivnom kampanjom protiv pripadnika različitih manjinskih skupina i aktivnim otporom prema građanskom odgoju usmjerenom na suzbijanje diskriminacije, ali i otporom prema znanstveno utemeljenom seksualnom i zdravstvenom odgoju i obrazovanju, neokonzervativni bojovnici izgradili su vjernu sljedbu. U procesu intenziviranom u proteklih nekoliko godina sve su vidljivija obilježja totalnog rata. Ušutkivanje medija koji upozoravaju i propituju, trpanje pojmova poput kulture i slobode izražavanja u uske nacionalističke okvire, sotoniziranje organizacija civilnog društva koje im se usude usprotiviti, u kombinaciji s promocijom nesigurnih oblika rada i raslojavanjem socijalne države, a uz izrazitu podršku Katoličke crkve, osnažilo je nekadašnju nekolicinu marginalaca i pretvorilo ih u današnje kreatore javnih politika, ministre, zastupnike u Saboru, posebne savjetnike za ljudska prava, dobrodošle gošće na predsjedničinim prijemima i javnom radiotelevizijskom servisu. Manipulativna narav propagande koja koristi jezik i metode onih koji se bore za ljudska prava svih osoba predugo je prolazila ispod radara institucija zaduženih za zaštitu svih pripadnika i pripadnica ovog društva. Sada kada su se u te institucije infiltrirali, napadaju ih izvana, a ruše iznutra.

1/1