Novosti

Kultura

Kултурa нaкoн рaстурaчинe

Стрaнкe кoje рaчунajу нa удиo у будућoj влaсти нaглaшaвajу три ствaри: пoврaтaк свих oтписaних и свeгa скршeнoг зa вриjeмe Хaсaнбeгoвићeвoг мaндaтa, унaпрeђeњe мeдиjских пoлитикa и дeмoкрaтских стaндaрдa тe пoвeћaњe буџeтскoг издвajaњa нa jeдaн пoстo

697y4qhg31bzcksrn98dytxt4u2

Milanović na kavi s kulturnjacima  (foto Marko Lukunić/PIXSELL)

Odgovor na munjeviti rat/d u kulturi bivšeg ministra Zlatka Hasanbegovića stiže, čini se, u prototipovima sve suvislijih kulturnih politika. Upućeniji nego ikad, stranački predizborni koncepti mišljenja o domaćoj kulturi daju ohrabrujući dojam da će se možda roditi kulturna politika iz pepela Hasanbegovićeve višemjesečne rasturačine. Naravno, malo pretjerujemo kad natuknicama u predizbornim programima dajemo revolucionarni naboj, ali ne izmišljamo kad kažemo da kultura u političkom polju ovih dana, po kriterijima vlastite historijske marginalnosti, ima revolucionarno upadljivo mjesto. Stranke koje ozbiljno računaju na udio u budućoj vlasti seriozno naglašavaju tri stvari: povratak svih otpisanih i svega skršenog u resoru kulture za vrijeme Hasanbegovićevog mandata, unapređenje medijskih politika i demokratskih standarda u upravljanju i odlučivanju u čitavoj kulturnoj proizvodnji i povećanje budžetskog izdvajanja za kulturu za čitavih pedeset posto.

Zahtjev za budućim proračunskim iznosom za kulturu od jedan posto prva je točka kulturne politike koju naglašavaju Narodna koalicija, stranka Pametno i Most nezavisnih lista, dok HDZ najprije ističe drugačije prioritete, ali se potom zalaže i za povećanje budžeta. Zoran Milanović je tako na nedavnom neformalnom druženju s ‘istaknutim pripadnicima institucionalne i nezavisne kulturne scene i kreativnih industrija’, kako prenosi portal N1, izjavio: ‘Dat ćemo kulturi milijardu, dvije, milijardu i pol, nebitno, to nije tako velik novac.’ Nismo saznali kako je odluku o ‘puštanju u promet’ tog ‘nevelikog novca’ koji bi u rekordnom roku promijenio domaći kulturni krvotok komentiralo na brzinu skupljeno društvance kulturnih profesionalca, ali je dojam Milanovićeve fast fud politike rezolutnih rješenja ostao nejasno visjeti u zraku. Što naime u domaćoj pauperiziranoj kulturi nije velik novac? I otkad je lako u nacionalnom proračunu izdvojiti nekoliko stotina tisuća kuna, čak ako i izgledaju komično prema figuraciji privilegiranijih resora? Vidjet ćemo. Zasad se možemo zadovoljiti više-manje konceptualnom čistoćom nacrta stranačkih kulturnih politika.

Narodna koalicija u izbornom programu kulturu predstavlja na četrnaestom, predzadnjem mjestu. Prva rečenica jasno postavljenog sažetka uvodi temelje socijaldemokracije u sektor. Iz rečenice ‘kultura nije samo kreativna industrija često zatvorena u granicama disfunkcionalnog tržišta i ‘malog’ jezika’, što čini prvu upadljivu razliku u (socijalnoklasnoj) profilaciji kulture prema nacrtima ostalih stranačkih programa, slijede logični zahtjevi prema ‘nezavisnosti kulture i medija’ na temelju ‘strateškog plana kulturne i medijske politike’ koji treba donijeti.

Probuđena (ili pronađena) socijaldemokracija u kulturi Narodne koalicije tako podrazumijeva tri neodvojive cjeline: kulturu, umjetnost i novinarstvo. Pod tom će se egidom nastojati povezati, između ostalog, kulturu sa znanošću i obrazovanjem, povećati umjetničku i medijsku proizvodnju i poboljšati radne uvjete i socijalnu sigurnost medijskih i umjetničkih radnika. Namjerava se i ‘unapređenje postojećih i razvoj novih izvora izvanproračunskih sredstava (poput spomeničke rente i HRT pristojbe) radi financiranja umjetničkog i novinarskog rada, očuvanja i održivog korištenja baštine i kulturnih aktivnosti građana’. Koalicija precizira i ‘povratak 14,5 posto izdvajanja iz dobiti od igara na sreću Hrvatske lutrije za razvoj civilnog društva’.

U HDZ-u se program kulture smjestio na desetom od ukupno 12 poglavlja. Plenkovićevski kurs uveo je strategiju upadljivog omekšavanja prema centrističkim pozicijama konzervativne kulturne politike koja se uopće ne sjeća svog radikalnog prethodnika. HDZ-ova kulturna politika oduvijek se temelji na identitetskom ključu, ali je ovaj put lišena boje i okusa ikakvog radikalnije desnijeg nagnuća. Tako se, u prepoznatljivo smušenom popisu kulturnih prioriteta hadezeovske škole prije Hasanbegovića, ističe tvrdnja da je ‘Hrvatska među vodećim državama svijeta po reprezentativnosti nematerijalne kulturne baštine. Čuvar je opstanka običaja, dijalekata, svetkovina, tradicije’. Navode se međutim i novokomponirani zahtjevi za ‘medijskom politikom koja će poticati pluralizam, profesionalnost i raznolikost medija te inzistirati na poštovanju medijskih sloboda’, kao i ‘razvoj društveno-kulturnih centara sukladno potrebama lokalnih sredina’. Naglasak HDZ-ove kulturne politike je (ne)očekivano na ‘kazalištima koja u Hrvatskoj imaju stoljetnu tradiciju’, ali i na ‘audiovizualnim djelatnostima i snimanju filmova vezanih uz Domovinski rat’. Osim što dakle provodi ‘nevidljivu’ amnestiju politike vlastitog prethodnika, nacrt kulturne politike HDZ-a donosi i ovu zbunjujuću, višeznačnu tvrdnju koju valja zapamtiti: ‘Povjerenje u medije, novinarsku profesiju i novinare može se izjednačiti s povjerenjem u institucije.’

Most nezavisnih lista donosi ‘glavna polazišta razvoja sektora kulture’ na posljednjoj trećini programskog teksta. Uz zahtjev za izradom strateškog dokumenta u kulturi, zahtjevi Mosta navedeni su u natuknicama i skiciraju neuralgije koje je otvorio, ali dijelom i nastavio Hasanbegovićev kabinet oslanjajući se na rad svojih prethodnika. U općenitosti takve dijagnostike Most ipak gađa prave mete i traži primjerice da se pruži ‘podrška djelovanju Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) uz jačanje, restrukturiranje i poboljšavanje njegovog dosadašnjeg programa rada’, kao i ‘daljnje aktivnosti na restauraciji i digitalizaciji hrvatske arhivske filmske građe, uz hitni plan za spas te kulturne baštine’.

Konačno, za stranku Pametno kultura je u programu zauzela 11. od ukupno 13 poglavlja. Traži se ‘razvojna strategija koja će dugoročno i planski graditi resor kulture dovodeći ga na razinu kakva postoji u razvijenim europskim zemljama’. Pametno uočava ‘devastaciju i kaos’ dosadašnjih politika u kulturi, vlada terminologijom i podsjeća na tri važne stvari: ‘zaštitu postojećih kulturnih vrijednosti, poticanje umjetničkog stvaralaštva i participaciju šire društvene zajednice’. Kako je ostvarivo? Kroz ‘razvojnu kulturnu politiku pet stupova kulture (planiranje, odlučivanje, legislativa, financiranje, obrazovanje)’, koje ipak nema smisla objašnjavati.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više