Je li sada u nas na djelu nekakav ‘rat u kulturi’ (‘Kulturkampf’)? Izraz se upotrebljava kolokvijalno, a ta njegova (pre)slobodna upotreba uopće nije neka ovdašnja specifičnost.(1) Uostalom, upotrebljava se i izraz ‘kulturna revolucija’, bez da se barem pokuša definirati otkuda nam takve asocijacije (iznimku čini pripisivanje takvih svojstava ‘jugoslavenskoj socijalističkoj tradiciji’)(2). Pa nisu valjda sve na svijetu Hrvati sami izmislili? Iako je i dalje jasno da je sve što je u povijesti čovječanstva izmišljeno tu zbog ‘Hrvata’. Ta ‘jasnoća’, nažalost, prestaje dvadesetak kilometara i dvadesetak minuta od Zagreba, na hrvatskoj granici, no to ne zbunjuje ‘urođenički pogled’, koji zna da tu samo počinje ‘rat među kulturama’. Jer i s druge strane ograde za takve su ‘urođenici’ svoga folklora (još bolje je što taj konstrukt praksa često potvrđuje), pa činjenica da svi oni istovremeno idu u iste šoping i turističke centre, u vlasništvu pojedinaca (i još češće raznih investicijskih fondova) iz još udaljenijih ‘zajednica’, ne ruši već prije osnažuje ovu shemu. Protočnost granica za ‘ljude i robe’, kako si je to zamislila naša šira domovina EU, postaje tako sve više na ‘postvareno ljudstvo’ i ‘očovječene robe’ svodiv promet. Pa ipak, nitko ne govori o ‘Kulturkampfu’ u Maovoj Kini 1960-ih godina. Ali nitko u našoj mainstream javnosti ne govori ni o ‘kulturnoj revoluciji’ što su je pokrenuli intelektualci na Zapadu (dok je ovaj u svome ‘jasnijem’, hladnoratovskom obliku, još postojao), primjerice u vrijeme preventivne kontrarevolucije Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, pa i prije nje (obično se 1968. uzima kao razdjelnica, a 90-e kao završni udar protiv kulture i politike 60-ih)(3). Ne na kraju, vidjet ćemo, nitko ne govori ni o ‘ustaškoj’, odnosno ‘fašističkoj kulturi’, iako je ona zalog jedne strane u ‘ratu u kulturi’ u nas (dok Boris Buden nije naslovio svoje zadnje izlaganje u Splitu ‘Ustaška kultura danas’).
Kulturkampf je započeo – obrnuto no u novije vrijeme – kao borba za veću ‘sekularnost’ još slabe, nove njemačke države, kako ju je, iz dva dijela, konstituirao u drugoj polovini 19. stoljeća tadašnji kancelar Otto von Bismarck. Kao pruski junker, dakle i protestant, on je učinio sve što je mogao da Katoličku crkvu podredi svojoj državi
Shematski, pozicije izgledaju ovako: zadnji ‘Kulturkampf’ povela je nova vlast, naročito njezino Ministarstvo kulture, otjelovljeno u liku ministra Zlatka Hasanbegovića. Na napad iz svih ‘kulturnih’ oružja napadnuti su odgovorili na dva načina: jedni su ‘rat’ prihvatili i na njega odgovaraju ‘kulturnim’ sredstvima. Drugi pak misle da na takve ‘provokacije’ ne treba odgovarati jer da se tu uopće ne radi o ‘kulturi’ nego o, u današnjem žargonu sveprisutnog PR-a rečeno, spinu, skretanju pažnje s jednog potpuno ‘izvankulturnog’ fenomena, kakav je ‘zapušteno’ stanje ekonomije u državi. No stvar komplicira što i vlast ima isti argument. Pa sada, kada se već neki od njezinih nosilaca ljuljaju na svojim pozicijama, krivi ‘opoziciju’ da je izmislila problem ‘ustaša i partizana’ samo da bi zaustavila ‘reforme’, kojima je ova vlada u cjelini predana. A kao dio svoga ‘reformizma’ ni oni sami ne priznaju ‘kulturu’.(4) Tako ispada da je inicijativa vlasti apsolutno uspjela, ali na paradoksalan način. Nametnula je društvu ‘Kulturkampf’, a ono se manjim dijelom na njega ‘odazvalo’. Istovremeno mu, s ‘druge’ pozicije, brani ‘Kulturkampf’ a nudi ‘reforme’, na što se društvo, recimo za sada, ‘nejasnim’ dijelom odaziva (točnije, na djelu je ‘Kulturkampf u Kulturkampfu’, sada oko pitanja ‘ekonomske’ budućnosti društva, a iz te diskusije su ‘nestručnjaci’, tj. radne klase, još temeljitije isključeni negoli ‘stručnjaci’ u ‘kulturi’ u ‘svojoj’ stvari).
Tako da kao rezultat imamo sve više ‘slomova u komunikaciji’. Jer s ‘neprijateljem’ se ne komunicira, barem ne prije njegove ‘bezuvjetne kapitulacije’. Na taj način ‘vlada’ je ‘uspjela’ zatvoriti se spram bilo kakvih kritičkih prigovora javnosti (koja je zbog višedecenijskog terora nad njom ionako u ‘tehničkom nokautu’), no još ne može u potpunosti dokinuti logiku ‘parlamentarne demokracije’, u kojoj joj ‘opozicija’ u svojoj sirovoj borbi za vlast, sa sve većim uspjehom, radi o glavi. Tako da je ‘demokratski preokret’ ponovno zamisliv, ali bez puno veze s ‘demokracijom’. Jer demokracija nije, suprotno najšire uvriježenom mišljenju – piše o tome talijanski historičar Luciano Canfora – ni oblik vladavine, jer nije tip konstitucije, već ona postoji, u cjelini (uglavnom u revolucionarnim situacijama) ili samo djelomično (u onim najdužim periodima ‘zaboravljenih’ i ‘izostalih’ revolucija), ili uopće ne postoji (a to je od sviju zamijećen trend prema ‘postdemokratskoj’ politici u EU-u). Što ne znači da se ne može pojavljivati na neočekivanim mjestima i u neočekivanim oblicima. Naročito u situacijama kada su joj ‘konvencionalni’, tj. već postojeći ustavno-politički oblici zapriječeni, čemu smo danas, nikako samo u Hrvatskoj, svjedoci. Inače bi, kako je to zamislio još u 19. stoljeću njemački stručnjak za liberalni konstitucionalizam Karl Wenzeslaus von Rotteck, a u Hrvatskoj je posljednjih nekoliko desetljeća, pa sve donedavno, HDZ uspio to ‘prodavati’ (mit o ‘stožernoj’ stranci, ‘nacionalnoj demokratskoj zajednici’), u konstitucionalnoj državi morala vladati samo jedna stranka: ona demokratska.
Svi recentni ‘ratovi u kulturi’, naročito od velikoga neoliberalnog protuudara ‘kulturnoj hegemoniji’ ljevice 1980-ih, sada su ‘desni’. No ne radi se samo o ‘desničarenju’ u uže političkom smislu, već se fenomen nadovezuje na cijelu, porijeklom njemačku, romantičnu tradiciju, koja kulturu sagledava kao najvažniji oblik objektivnog duha naroda
Vratimo li se problemu ‘Kulturkampfa’, postavlja se pitanje: Je li ‘ratovanje’ danas jedini mogući pristup kulturi? I onda: O kojoj je ‘kulturi’ tu riječ? Nije slučajno što ‘rat’ zapodijeva netko tko ‘nacionalnu kulturu’ vidi kao onaj naddeterminirajući okvir, kao ‘nadideologiju’ za sve ‘vrste’ kultura, o kojima bi da ‘presuđuje’, a ‘država’ mu kao ‘nacionalna država’ (pa i ‘civilno društvo’, kao dobrim dijelom također ‘nacionalizirano’, prije podjela na ‘lijevo’ i ‘desno’, ‘konzervativno’ i ‘napredno’) u tome daje logističku podršku. A ‘tržište kultura’, protiv kojega ova vlast nema ništa (dapače, ona ga potiče, npr. kao razvoj ‘kulturnih industrija’, ali u svojoj ubogosti zamišlja kako će one biti po formi ‘internacionalne’, a po sadržaju ‘nacionalne’), danas nam nudi na ‘konzumaciju’ pluralizam ‘kulturnih sadržaja’. I to takav da nam je od obilja ponude već zlo, jer više nismo u stanju kritički ‘prisvojiti’ sve te koncepte: od ‘nacionalne’ preko ‘regionalne’ do ‘globalne’; ‘identitetske’, ‘sup-’ i ‘kontra-‘; ‘multi-‘, one ‘limesa’, ‘hibridne’; ‘tradicionalne’ (i ‘tradicionalističke’), ‘moderne’ i ‘postmoderne’. I sada idu dvije ne samo za ovdašnji ‘Kulturkampf’ najinteresantnije podjele: ona na ‘većinsku’ i ‘manjinsku’ i ona na ‘lijevu’ i ‘desnu’. U nas se pod ‘manjinskom kulturom’ donedavno smatrala ona ‘etničkih’ manjina. A sada je sve prihvaćenije mišljenje kako tu spadaju sve ‘identitetske kulture’, u kojih iz identiteta proizlazi i njihovo pravo na vlastitu ‘politiku’ (koja je onda nužno ‘kulturalističkom’ par excellence).(5) U ‘manjinsku kulturu’ tako bi spadale i ona ‘ženska’ (potpuno kontrafaktično, jer žene su ‘mala većina’ u svim društvima), kao ‘identitetska’, one seksualnih i rodnih manjina, ‘vjerskih zajednica’ koje nisu Katolička crkva itd. i sl. (i ‘srpska zajednica’ u Hrvatskoj tendira strukturno istom položaju). Ono što ovakva izvođenja ne vide, jer ne žele vidjeti, jest relativno banalna istina kao je i ‘većinska’ kultura, ako nismo ‘urođenicima tog folklora’ ustvari ‘manjinska’. Jer na svijetu je danas, a tu će se, možda i prebrzo, svi složiti, više ‘kulturnih ljudi’ (onih koji ‘žive u kulturi’)(6) negoli Hrvata. I tu je izvorni problem svakog ‘Kulturkampfa’, koji on ne može ‘riješiti’ bez velikog nasilja, upravo i jedino nad vlastitim ‘manjinskim’ državljanima. A to su, po nekom od sve većeg broja kriterija, ustvari sve više svi. U tom smislu možemo primjerice reći da su sve države svijeta danas multikulturne i tu nikakve izjave političara – pa bili oni i nad-Hrvaticama, poput njemačke kancelarke Angele Merkel – kako je taj ‘koncept’ propao, ne mijenjaju ništa na stvari njegova daljnjeg postojanja. Drugo je pitanje, a ono je u direktnoj vezi s problemom ‘Kulturkampfa’, pruža li taj pristup dobar odgovor na probleme suvremenih društava i država. Ili se i on može svesti, kako to odavno govore mnogi marksisti, na puku ‘logiku funkcioniranja kasnog kapitalizma’. Koji je onda, u krizi, sam pokušava deklarativno suspendirati (čitaj: mjere ‘štednje’), ne bi li dalje efikasnije tlačio, sada posebno migrante.
Politika više nije postizanje konsenzusa kroz racionalnu debatu dobro informiranih građana, već ‘bojište’, što ogavnije, to bolje. I to u čitavom nizu ‘kulturnih ratova’. Tipičan primjer bili su nastupi Patricka Buchanana, puno elokventnijeg (ili samo otvorenijeg?) uzora ovdašnjih epigona: Željke Markić i Ladislava Ilčića, ali i vlade premijera Tihomira Oreškovića i njegova zamjenika Tomislava Karamarka, te brojnih ministarstava, nikako samo onoga ‘kulture’, koje vodi notorni filoustaša Zlatko Hasanbegović
Tek iz ovog bazičnog problema ‘parlamentarizma’ u vremenima općeg prava glasa, a koji ima sve manje veze s ‘demokracijom’, vidimo svu prenapregnutost problema ‘većine’ i ‘manjine’, u sužavanju mogućnosti vlasti da, makar i uz velike manipulacije, ovlada svojim stanovništvom, na način koji bi zadovoljio nju, a ne ljude. Niti jedna suvremena država za sada još ne dovodi u pitanje ovu tekovinu općeg prava glasa (pokušaja da se ono i formalno ponovno dovede u vezu s ‘imovinskim cenzusom’ ima, npr. u Velikoj Britaniji), pa zato ‘mora’ uvoditi sve veća razlikovanja u ‘državljanskim statusima’, kao naličju pravog lica, promjenama u radnim statusima stanovništva koje im je dodijeljeno pod jurisdikciju. Banalna je činjenica da svijet nećete doživjeti jednakim očima tražite li na primjer kao Hrvat građanin Hrvatske u svijetu posao ili njime putujete turistički. Ali to sve više vrijedi i za nezavidnu situaciju ljudi u ‘vlastitoj’ zemlji. Povezano s pojmom dominantne kulture: sve vlasti svijeta uvjeravat će vlastito stanovništvo kako su ‘manjine naše bogatstvo’ (čak i onda kada povedu ‘rat u kulturi’ protiv njih), dok će radna situacija tih istih ‘manjina’ govoriti o sasvim drugačijim iskustvima.
‘Kulturkampf’ je dakle prvenstveno borba za dominaciju u jednom društvu – možda i puno više negoli za hegemoniju, izraz iz gramšijanske tradicije, koji se danas povezuje i s ‘lijevima’ i s ‘desnima’ – u situaciji ‘ograničenih resursa’, kada se vladajući osjećaju slabima da drugačije, otvorenije i ‘izvankulturno’ nametnu svoju volju podanicima. Na to ukazuje i povijest toga fenomena, koji ne treba brkati za do 1960-ih godina uglavnom lijevu težnju za kulturnom hegemonijom (iznimku čine možda prve godine povijesnog fašizma, kada se na užas Antonija Gramscija u njih počelo (zlo)upotrebljavati lijeve koncepte o ‘novom čovjeku’, ‘novom poretku’ itd. i sl.). Naime, Kulturkampf je započeo – obrnuto no u novije vrijeme(7) – kao borba za veću ‘sekularnost’ još slabe, nove njemačke države, kako ju je, iz dva dijela, konstituirao u drugoj polovini 19. stoljeća tadašnji kancelar, mi bismo rekli premijer, Otto von Bismarck. Kao pruski junker, dakle i protestant, on nije imao povjerenja u Vatikan i njegovu crkvu, a još više u svoje podanike katolike, pa je učinio sve što je mogao da tu crkvu podredi svojoj državi. Sam termin ‘borba u kulturi’ iskovao je 1873. znanstvenik i pruski liberal (da, i oni su postojali) Rudolf Virchow, izjavivši kako sukob s katolicima poprima ‘karakter velike borbe u interesu čovječanstva’. Primjetimo kako se time jedna politička svađa, ili ‘rat’, ako hoćemo, univezalizira u terminima širim od njemačkog naroda, tvrdnjom da je u njoj čovječanstvo ulog. Posljedica takve politike bila je represija nad tom crkvom, do toga da su svećenici relativno masovno proganjani, zatvarani i šikanirani, prognani iz tadašnjeg ministarstva kulture (da, i ono je već postojalo), a vjerske škole podvrgnute strogoj državnoj inspekciji, katolički vjeronauk najuren iz škola, dok je tadašnji Hasanbegović, koji se zvao Adalbert Frank, polagao novo pravo države da se miješa i u izbor za svećenička zvanja. Da, i brak je postao propisanom i zakonski obaveznom državnom ceremonijom, dok je onaj crkveni postao fakultativnim. No ova borbenost Prusa u promicanju sekularizma nije dugo trajala. Već oko 1874. Bismarck je odlučio ‘normalizirati’ odnose s Katoličkom crkvom i Strankom centra, koja mu je u parlamentu sada trebala, da bi imao potrebnu većinu u borbi s novim protivnicima. Na parlamentarnu scenu su stupili ojačani socijaldemokrati…
‘Stoga se’, piše Boris Buden, ‘ne može izbeći pitanje: koja Evropa je zapravo postkomunistička, ‘stara’, koja se donekle i dalje tvrdokorno čvrsto drži socijalističkog nasleđa, ili ‘nova’, koja ga se radikalno otresla; koja Evropa je uistinu ‘zakasnela’ i mora da nadoknadi istorijski razvoj i koji je to razvoj koji treba da se dostigne? Šta je tu original, a šta njegova kopija? Zapad ili Istok?’
Svi recentni ‘ratovi u kulturi’, naročito od vremena velikoga neoliberalnog protuudara ‘kulturnoj hegemoniji’ ljevice 1980-ih godina, sada su ‘desni’. No još jednom ponavljamo, tu se ne radi samo o ‘desničarenju’ u uže političkom smislu, potrage za ‘desnim vrednotama’. Već se fenomen nadovezuje na cijelu, porijeklom njemačku, romantičnu tradiciju, od Herdera naovamo, koja kulturu sagledava kao najvažniji oblik objektivnog duha naroda. Tu su u igri opasne stvari – vidjeli smo u povijesti Njemačke, vidimo i u ‘zakašnjelom’ imitiranju (na jedan način sada i u anglosaksonskom svijetu na zalazu, u smislu centra kapitalske moći, a tek potom i u ‘tranzicijskim’ zemljama) u ovdašnjoj kulturi. Od ‘pravljenja nacije’ iz jezika (njegovim silovanjem u hrvatskom slučaju) do ‘mitologija’ o ‘genetskom duhu i karakteru’ naroda. Ta linija nepogrešivo ide u pravcu miješanja pojmova ‘nacionalne’ kulture i krvi. Čistoća jednoga za sobom povlači čistoću drugoga.(8) Pišući 1990-ih o novim trendovima ‘Kulturkampfa’ na Zapadu (koji još pristižu u ‘nezavršenoj modernizaciji’ naše desnice i ovdje, ali nikako da društvo zahvate u ‘punini’ koju oni priželjkuju), i nama poznat njemački teoretičar Mark Terkessidis analizirao je kako ta ‘nova desnica’ upotrebljava pojmove ‘naroda’, ‘nacije’, ‘Zapada’ i sl., što bi i u nas trebalo bolje teorijski činiti ne želimo li te pojmove, ali i realnosti i utvare koje oni otkrivaju i zakrivaju, potpuno prepustiti trenutno dominantnoj strani (u koju spada cijela parlamentarna politička klasa, unatoč svojoj podjeli na ‘ljevicu’ i ‘desnicu’). Uz to mi imamo, što isto nije originalno, problem preklapanja povijesnih, neo- i post- fašizama.(9) Samo što su ti fenomeni u nas – uglavnom bez teorijske refleksije u njima i protiv njih – najviše prakticirani u sukobima 1990-ih (koji do danas nisu dobro mišljeni, a kako je rekao Boris Buden još prije 20 godina, ‘taj će gubitak mišljenja prije ili kasnije zaboljeti više nego gubitak ljudskih života i materijalnih dobara’, što nam se sada ‘napokon’ i događa). Ovako, imat ćemo samo politički posredovane beskonačne ‘kulturne ratove’ raznih ‘etnopluralizama’ i ‘multikulturalizama’, u koje se primjerice pluralizam ‘radničkih kultura’, koje do sada namjerno nismo spominjali, neće moći nikada ni umiješati. A o hegemoniji da i ne govorimo.(10)
