>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Lakoća kraljevske glume

Predstava ‘U agoniji’ na novoj Sceni Ribnjak u Zagrebu: U briljantnoj igri troje glumaca Krležin komad zablistao je novim sjajem

Predstava ‘U agoniji’ na zagrebačkoj Sceni Ribnjak odličan je primjer kazališta koje nastaje izvan reprezentativnih institucija i sigurnih donacija, kazališta koje je hranjeno tek voljom glavnih protagonista da prave teatar kakav zaista žele. Priča je romantična ali istinita: troje glumaca – Nela Kocsis, Ozren Grabarić i Darko Stazić – jednog su dana odlučili, nakon brojnih zadimljenih razgovora, da će i praktično istražiti onakvu glumu o kojoj su godinama beskrajno teoretizirali. Nisu bili gonjeni nikakvim produkcijskim terminom i nije im za vratom stajala neka neumoljiva kazališna uprava – isprobavali su svoje zamisli na komadu ‘U agoniji’ Miroslava Krleže, idealnom za napinjanje mišića troje zrelih glumaca, potpuno neopterećenih time hoće li njihova predstava biti pokazana ove ili sljedeće jeseni. Kako obično dobre vibracije pronalaze jedna drugu, tu negdje se pojavio i četvrti važan akter, ravnatelj Centra Ribnjak Nebojša Borojević, s mišlju da otvori komornu Scenu Ribnjak. Ni on nije postavljao nikakve uvjete jer je, kao vođa nekadašnje avangardne sisačke grupe Daska, još u mladosti bio obuzet sličnim nervom: otvoriti malu scenu u kojoj su glumac i njegova vještina veći od bilo čega drugog.

I tako smo, opet bez puno pompe, dočekali premijeru predstave ‘U agoniji’, za koju se odmah može reći da djeluje uzbudljivije i uvjerljivije nego mnogi Krležini komadi koje smo gledali na našim pozornicama godinama unatrag. Ono što je najteže to je i najjednostavnije: u sat i pol igre na komornoj sceni, koja djeluje kao nešto veća dnevna soba, osjeća se da je troje glumaca prošlo kroz težak proces rada na tekstu, ulogama i samima sebi, ali ono što oni kao rezultat pokazuju moglo bi se nazvati lakoćom kraljevske glume. Krležina socijalna melodrama ‘U agoniji’, koja govori o ljubavnom labirintu troje nesretnih junaka i koja se često igrala kao ‘velika literatura’, s ovom nevjerojatnom izvedbom dobila je pravo umjetničko osvježenje i novi sjaj.

Čini se da je nekoliko malih čuda vezano uz ovu predstavu, ali čuda i jesu prirodan pratilac magije kazališta: prvo, Darko Stazić kojega se kao glumca sjećamo iz 1980-ih u tadašnjem Kazalištu Jazavac, vratio se glumi nakon više od 20 godina. On je tako dobro, prirodno i na gotovo mračno uvjerljivi način odigrao baruna Lenbacha da se čini kao da je ovu ulogu studirao čitav život i kao da je to njegov privatni i tajni ‘Hamlet’ kojeg je, eto, samo za odabrane došao pokazati. Drugo čudo je Nela Kocsis koju poznajemo kao pomalo samozatajnu glumicu Kazališta Gavella, koja se obično pojavljuje u ulogama izgubljenih naivki ili pak brzopoteznih namiguša. Kao Laura Lenbach ona se gotovo pretvorila u zagrebačku Marlene Dietrich: takav odmjereni postav žene kojoj se život sručio na leđa i koja emotivne i egzistencijalne bure trpi stisnutih vilica – to je ona vrsta koncentrirane i tragedijski impostirane glume koju već davno nismo vidjeli na našim pozornicama. Tako se naime glumilo nekad. U ovakvoj konkurenciji, neupitni princ domaćeg glumišta Ozren Grabarić, koji je na uobičajeno superioran način odigrao profinjenog i pokvarenog advokata Križovca, ipak je, na sreću teatra, morao ovaj put imati dojam da lijevo i desno od njega, njegovi partneri daju apsolutno najbolje od sebe.

Malo čudo je i izvedba Krležinog teksta punog njemačkih izraza (na kojima već decenijama naši srednjoškolci u pravilu lome zube), ali iz usta ovo troje glumaca ti slapovi germanizama djelovali su tako uobičajeno kao da ih svaki dan slušamo za doručkom. Na teatarskom nebu punom zvijezda dobro kazalište ne događa se svake noći: nakon ove premijere na Sceni Ribnjak na tom nebu kao da se upalila jedna nova svjetiljka.

1/1