Već prije dvije godine vidjelo se da je recesija ozbiljno pogodila nekoć prestižni, bijenalni One Take Film Festival. Ove godine taj se trend, nažalost, nastavlja i danas se samo s nostalgijom možemo sjećati vremena kad je One Take u Zagreb dovodio velika imena poput Carlosa Reygadasa i Brillantea Mendoze. Ipak, i u vrlo skučenim financijskim uvjetima, sedmo je izdanje festivala ponudilo jednu interesantnu pojavu aktualne evropske kinematografije – švedskog sineasta Rubena Östlunda.
Iako daleko od najatraktivnijih filmaša današnjice i kod nas slabo poznat, Östlund među upućenijim filmofilima dobro kotira. U nas smo svojedobno mogli vidjeti njegov drugi dugometražni igrani film ‘Nesvjesno’ (2008.) te kratkometražni eksperimentalni (snimljen u jednom kadru) ‘Događaj pred bankom’ (2010.), i oba su pokazala da je riječ o autoru s razvijenim osjećajem za (blago) pomaknute situacije i reakcije, za pomak koji je istovremeno humoran i dramatičan. Östlundov novi film ‘Turist’, najveća atrakcija ovogodišnjeg One Takea (i autorov najveći dosadašnji uspjeh – dobitnik Nagrade žirija u programu Izvjestan pogled kanskog festivala), potvrđuje takve poetičke sklonosti.
Riječ je o četveročlanoj švedskoj obitelji – mladim i lijepim roditeljima s dvoje djece – koja boravi u francuskom zimovalištu odnosno skijalištu. Östlund ih prati dan po dan, oslikavajući dojmljiv ambijent s dozom artificijelnosti koja prirodne ljepote čini čudno razgledničkima, ali posve u skladu s isto tako prikazanom, pomalo čudnom harmonijom savršene obitelji. Ta idealna sinteza djeluje pomaknuto na način koji ipak bježi iz zagrljaja tipičnog kič oblikovanja, ostavljajući kombinirani dojam stanovitog humora i stanovite nelagode. Idilu poremeti kontrolirana lavina što neočekivano opasno zaspe terasu planinskog restorana, kad majka zaštitnički zagrli djecu, a otac posegne za svojim mobitelom i pobjegne, ostavljajući ostatak obitelji na cjedilu. Srećom, svi su ostali neozlijeđeni, a u prvo vrijeme čini se da Ebba (Lisa Loven Kongsli) svom suprugu Tomasu (Johannes Kuhnke) ništa ne zamjera. Međutim malo-pomalo, sve intenzivnije, djelomično i uz pomoć živopisnih prijatelja, ona traži da joj objasni zašto je tako reagirao, a on ustraje u tome da je njegov bijeg nešto što se njoj samo učinilo, odnosno inzistira na relativizmu očišta, tvrdeći da svatko od njih dvoje ima svoju perspektivu. No kako smo čitav događaj vidjeli u jednom (dugom) objektivnom kadru, jasno je da se Tomas naprosto ne može suočiti sa svojim, čini se instinktivnim, egoizmom koji je duboko uzdrmao obiteljske temelje.
Ostatak filma protječe u Ebbinom pokušaju da obnovi obiteljski sklad suočavanjem Tomasa s neugodnim dijelom njegove prirode, a njezina želja za povratkom ‘izgubljenog raja’ tolika je da, po svemu sudeći, inscenira (iako to ostaje otvorenim) situacije u kojima prvo daje svom družbeniku priliku za iskupljenje, a onda se, u samoj završnici, (donekle) izjednačava s njim u moralnoj slabosti. Ebba nije erotski emancipirana žena poput svoje prijateljice koja prakticira otvoren brak, njezin ljubavni i obiteljski ideal tradicionalno je romantičan, a njezina nastojanja da shvati uzrok devijacije, popravi je i otkloni na svoj su način dirljiva.
Ruben Östlund sve to tretira poput nekog znanstvenika kojem je fenomen što ga promatra zanimljiv, ali kako je ipak umjetnik, prema njemu zauzima specifičan stav koji je istovremeno vrlo ironičan i pun simpatije za likove koje je stvorio i njihove traume. I ostvaruje to na najbolji način – vrlo promišljenim odnosom prema filmskoj slici i njezinom montažnom uvezivanju, te osloncem na vrsne glumačke interprete.
