U trenutku kad Socijaldemokratska partija izvodi paradne tenkove na ulice, koristeći patriotsku retoriku Tomislava Karamarka u fazama mentalne sabranosti, kad se dešava puzajuća privatizacija javnoga sektora – koju sprječavaju reprezentanti civilnog društva, pokojeg sindikata i, čini se, predizborno kalkuliranje vladajuće koalicije – kao ideološki kontrapunkt aktualnoj Vladi izronio je Antun Vujić, jedan od ljudi koji će pisati izborni program SDP-a. U subotnjem intervjuu za ‘Večernji list’ Vujić je poželio da se socijaldemokracija vrati iz Trećeg na pravi put.
Vujić kao rješenje, između ostalog, vidi reformu financijskog sektora i banaka u smjeru njihove socijalizacije, progresivno oporezivanje manjine koja kontrolira najveći dio nacionalnog bogatstva kao alternativu mjerama štednje, uvođenje elemenata ekonomske demokracije, upozoravajući pritom da je odnos rada i kapitala postao drastičniji na štetu rada. U jednom trenutku čak navodi da se socijaldemokracija mora vratiti na pravi put, jer su alternativa nedopustivi rast desnog, ali i ‘lijevog ekstremizma’.
Problem s ovim prijedlozima leži u činjenici da su oni po kriterijima neoliberalnog europskog centra, ali i današnje socijaldemokracije, klasični primjeri ‘lijevog ekstremizma’ Sirizinog tipa. Ako je vjerovati ovome što je izrekao, Vujić je, prema tome, ‘lijevi ekstremist’ u onoj mjeri u kojoj je to i Siriza, što samo pokazuje koliko su u zadnja dva desetljeća lijevi centristi najvećim dijelom zaglibili u ekonomskom neoliberalizmu. On to doista i jest, usporede li se njegova promišljanja s pozicijama stranke kojoj pripada: Milanovićev SDP je paradigmatski primjer europskog napuštanja tradicionalne socijaldemokratske ideje, bilo da je riječ o kontinuiranom pomicanju pozornosti s radništva na narod, šurovanju s najkrupnijim kapitalistima koje bi Vujić možda progresivno oporezivao, daljnjem rastakanju industrije ili privatizacijskim naumima i iščekivanju spasonosnih inozemnih investicija, što zbog vlastite ideološke dezorijentiranosti, što zbog ekonomsko-političke strukture EU-a koja ne dozvoljava provođenje progresivnijih politika u državama članicama.
Na koncu, čovjek koji bi trebao uvažiti njegove i prijedloge drugih stratega glasno je pozdravio sporazum o slobodnoj trgovini između SAD-a i EU-a, premda će TTIP, kao jedna od većih bitaka klasnoga rata, po svemu sudeći devastirati ono malo balansa što ga je ostalo između kapitala i rada. To su učinile i neke druge europske partije lijevoga centra, koje su, pored toga, od početka krize provodile najžešće rezove, snižavale cijenu rada i pripadajuća socijalna prava.
Vujić je pritom na liniji razmišljanja Hillary Clinton, jer se ova odnedavno zalaže za radničko dioničarstvo i ostale elemente ekonomske demokracije. Veliki američki intelektualac Ralph Nader predvidio je takvu njenu izbornu strategiju prije nekoliko mjeseci, ističući da će na taj način pokušati neutralizirati sve popularnijeg protukandidata Bernieja Sandersa, socijaldemokrata poštenije sorte i, po kriterijima današnjeg lijevog centra, ‘ekstremnog ljevičara’. ‘Koliko je Sanders ozbiljan? Od Hillary Clinton stvara bolju laž. Clinton će nas izdati čim postane predsjednica, a Sanders joj povećava šanse za taj scenarij’, poručio je Nader. Suvišno je ovdje povlačiti paralele.
