>

novosti logo

Kultura Kultura

Lijeva umjetnost nekad i sad

‘Nekada su umjetnici bukvalno nosili glavu u torbi: ‘Zbog neprijateljskih poriva protiv države’ Krstu Hegedušića hapsili su devet puta između 1931. i 1941. Danas jako malo kulturnih radnika izlazi iz okvira buržujske umjetnosti na teren, na rad sa seljacima, radnicima, sindikatima’, kazala je kustosica Ivana Hanaček

Udruženje likovnih umjetnika Zemlja prvo je umjetničko udruženje takve vrste koje je djelovalo u nas i eksplicitno zagovaralo progresivne lijeve ideje. Njegovi osnivači bili su kipari Antun Augustinčić i Frano Kršinić, slikari Krsto Hegedušić, Kamilo Ružička, Vinko Grdan, Leo Junek, Omer Mujadžić i Oton Postružnik, te arhitekt Drago Ibler, koji je ujedno bio predsjednik udruženja. Kasnije se grupi pridružuje na desetke drugih članova, a sama grupa imala je direktne veze sa 1921. godine zabranjenom Komunističkom partijom i lijevim krilom Hrvatske seljačke stranke. U periodu od 1926. do 1935. članovi grupe organizirali su šest velikih izložbi i na desetke manjih. Grupa je nastala kao rezultat organiziranog i programski artikuliranog okupljanja, a iako heterogeni u svojim političkim stavovima i u svom umjetničkom izrazu, zemljaši se ujedinjuju oko manifesta u kojem, između ostalog, kažu: ‘Suvremeni život prožet je socijalnim idejama i pitanja kolektiva su dominantna. Umjetnik se ne može oteti htijenjima novoga društva i stajati izvan kolektiva. Jer je umjetnost izraz naziranja na svijet. Jer su umjetnost i život jedno.’

Osnivači Zemlje bili su kipari Antun Augustinčić i Frano Kršinić, slikari Krsto Hegedušić, Kamilo Ružička, Vinko Grdan, Leo Junek, Omer Mujadžić i Oton Postružnik, te arhitekt Drago Ibler. Grupa je imala direktne veze sa zabranjenom Komunističkom partijom i lijevim krilom hss-a

U Bazi, prostoru za umjetnost i aktivizam na zagrebačkoj Trešnjevci, nedavno je otvorena izložba ‘Problem umjetnosti kolektiva – slučaj Zemlja’ na kojoj je kustoski kolektiv BLOK (Ivana Hanaček, Ana Kutleša, Vesna Vuković) predstavio svoje istraživanje o ovoj grupi koja je rušila okvire buržujske umjetnosti.

- Naše istraživanje o Udruženju umjetnika Zemlja dio je šireg projekta ‘Kartografija otpora’ koji smo započeli prošle godine u širem sastavu, s grupom povjesničara i aktivista, a povodom 70. godišnjice oslobođenja od fašizma. Već tada smo, istražujući ilegalni Zagreb od 1941. do 1945., mreže i organizaciju otpora, shvatili da moramo obuhvatiti i međuratno radničko organiziranje, kao i djelovanje Partije u ilegali. Tako smo se dotaknuli i partijske strategije entrizma u umjetnička udruženja. Nadalje, nas kao BLOK posebno zanima odnos društvenih pokreta i umjetnosti, pogotovo danas kada se izuzetno puno govori o umjetnosti i aktivizmu, kada umjetnički radovi i individualni umjetnici preuzimaju političku agendu, dok istovremeno svjedočimo uništenju progresivnih formacija, u političkom polju u kojem su lijeve partije nepostojeće ili marginalizirane, kao i radničkog organiziranja - kaže članica BLOK-a i kustosica izložbe Vesna Vuković.

Kapitalistička kriza tih godina na neki se način može usporediti s današnjom krizom, ali i jačanjem konzervativizma. Međutim, okolnosti su velikim dijelom drukčije, smatraju kustosice.

- Na jednoj razini, kapitalistička se kriza tih godina može usporediti s današnjom krizom, međutim moramo biti svjesni da se današnja kriza odvija u promijenjenoj geopolitičkoj konstelaciji – nema više SSSR-a kao zaleđa političkom organiziranju. Pa ipak, umjetničko organiziranje tridesetih godina za nas je izuzetno poučno, jer možemo vidjeti na koji su način umjetnici bili angažirani u sindikatima, Komunističkoj partiji i kako su same umjetničke akcije bile upravo prožete iskustvima političkog organiziranja, za razliku od samodostatnosti umjetničkog iskustva. To što Zemlja odabire format udruženja, a ne umjetničke grupe, nije bilo nevino. Ne radi se o salonskoj skupini ili nekoj slobodnoj formaciji, već udruženju s veoma striktnim procedurama. Vode uredne zapisnike, podnose referate, prisutna je kritika i samokritika vlastitog djelovanja. Zemlja je bila stroga organizacijska jedinica i mislimo da iz toga danas možemo izvući neke zaključke - objašnjava Vuković.

Tada se u Kraljevini Jugoslaviji razvijao periferni kapitalizam, slično kao i danas, kada je cijela regija nakon pada Berlinskog zida i raspada Jugoslavije iz socijalizma prešla u kapitalizam. Prizivanje umjetnosti kolektiva znači postavljanje pitanja i za same umjetničke kolektive i njihovu praksu danas.

- Danas također pratimo razvoj perifernog kapitalizma uz koji su vezani retrogradni procesi i refeudalizacija društvenih odnosa. Širi društveni kontekst oblikuje djelovanje umjetnika, zanimljivo je otvoriti paralelna čitanja djelovanja angažiranih umjetnika u vrijeme diktature Karađorđevića i današnjeg poprilično ograničenog angažmana umjetnika. Izložba koju smo otvorile prožeta je didaktičkom notom, a motivaciju crpimo iz želje da iz zemljaškog slučaja izvučemo zaključke i (samo)kritički se postavimo prema današnjem djelovanju aktivista, kulturnih radnika i nezavisne scene, koje često ostaje u vrlo ograničenom dosegu. Nekada su umjetnici bukvalno nosili glavu u torbi, a njihov angažman je podrazumijevao represiju koja je danas teško zamisliva. Krstu Hegedušića ‘zbog neprijateljskih poriva protiv države’ hapsili su devet puta u periodu između 1931. i 1941., odgulio je svoje po raznim zatvorima u kojima je nastao i njegov ciklus ‘Uzničkih crteža’. Godine 1941. našao se u ćeliji br. 16 ustaškog koncentracijskog logora u Gospiću. U usporedbi s time, danas djelujemo iz ugodnih pozicija i jako malo kulturnih radnika izlazi iz okvira buržujske umjetnosti na teren, na rad sa seljacima, radnicima, sindikatima. Umjetnost nema tu emancipatornu moć kakvu je imala u zemljaškom primjeru - kaže kustosica izložbe i članica BLOK-a Ivana Hanaček.

Unutar grupe djelovali su simpatizeri lijevih progresivnih ideja, komunisti, ali i simpatizeri lijevog krila HSS-a, te radnici i seljaci.

- U tom periodu stvari se izuzetno brzo mijenjaju. HSS-ovci su u vrijeme Kraljevine svoju politiku jako često mijenjali, od ljevice do desnice. Selo je neposredno nakon Prvog svjetskog rata bilo prepuno zelenog kadra, dezertera koji su nisu željeli boriti u austrougarskoj vojsci i koji su, inspirirani Oktobarskom revolucijom, zajedno sa seljacima krenuli u borbu za zemlju. HSS je sigurno bio nositelj velikog socijalnog nezadovoljstva na selu. Partija je u dva perioda imala dobre odnose s HSS-om, a neki komunisti kasnije svjesno ulaze u ovu stranku kako bi iznutra zagovarali demokratske i socijalističke ideje. Stvari se brzo mijenjaju i unutar samog Udruženja Zemlja: u kratkom periodu njihovog djelovanja dolazilo je do ozbiljnih sukobljavanja i razlaza, što je rezultiralo njegovim reorganiziranjem. Hegedušić u svojoj autobiografiji nakon Drugog svjetskog rata kaže da je nakon ubojstva Radića surađivao s lijevim krilom HSS-a, ali jasno i s Komunističkom partijom, iako njen formalni član nije bio, ali je njegov ujak Kamilo Horvatin bio jedna od ključnih osoba KPJ u međuraću, koji je utjecao na Krstovu politizaciju - dodaje Hanaček.

Umjetničko organiziranje 1930-ih za nas je izuzetno poučno, jer možemo vidjeti na koji su način umjetnici bili angažirani u sindikatima, kp-u i kako su same umjetničke akcije bile prožete iskustvima političkog organiziranja, za razliku od samodostatnosti umjetničkog iskustva – kaže Vesna Vuković

Izložba otkriva načine na koje je policija pratila i nadzirala umjetnike i kako je grupa djelovala u periodu zabrana, u ozračju u kojem vlast uklanja čak i nepoćudne knjige. U takvim okolnostima umjetnici su morali smišljati nove termine i dovijati se kako pisati između redova. Najbolja ilustracija toga vjerojatno je korištenje termina ‘četvrti stalež’, kojim su zemljaši misli na proletarijat. Zemlja se u tom periodu direktno sukobila s drugim umjetnicima i s HDLU-om kao krovnom organizacijom, ali i s autoritetima poput Ivana Meštrovića. Naše sugovornice pitamo koja je pozicija današnje lijeve nezavisne scene, koja se najvećim dijelom financira putem javnih natječaja i programa.

- To da lijeva nezavisna scena ovisi o državnim sredstvima i jest i nije točno. Na vlastitoj koži vidimo koliko se odnos između javnih i privatnih izvora financiranja zamagljuje i u konačnici poistovjećuje. Povlačenje socijalne države mijenja i način financiranja, pa danas jasno svjedočimo sve većem uplivu privatnog novca. Sve češće umjetničke manifestacije financiraju privatne korporacije i banke. Umjetnost se reproducira unutar uskih umjetničkih krugova, čak i kada jako želimo biti angažirani, taj angažman ima jako mali doseg - kaže Vuković.

Dodaje da država danas uglavnom podržava projekte koji su orijentirani na kreativne industrije i koji umjetnost povezuju s biznisom, a ne na progresivne prakse i modele koji razvijaju produkciju domaće umjetnosti i koji se obraćaju kolektivu, kao društvu u cjelini, što je bila praksa zemljaša.

U njihovo vrijeme zagrebački proletarijat živio je u slamovima južno od pruge i sjeverno od Save, što je uključivalo i Trešnjevku, gdje su zemljaši nekada djelovali i koja je mjesto današnje izložbe.

- Seljaštvo koje je dolazilo u grad nije imalo nikakvih mogućnosti za adekvatno rješenje stambenog pitanja. Bili su primorani da sami preko noći sklepaju barake od starih dasaka i polomljene cigle, u kojima je u trideset kvadrata godinama živjelo više od 15 ljudi. U pripremi ove izložbe naišli smo na osmrtnice radnika u kojima je jasno vidljivo da su umirali od bijele kuge – tuberkuloze, a enormnom širenju te bolesti pridonosile su i loše stambene prilike, o čemu je pisao dr. Ćepulić u knjizi ‘Naša borba protiv tuberkuloze’. Dvadesetih su bile četiri velike poplave Save koje su pomele radničke kućerke, tako da je u jednom trenutku Zagreb imao preko 28.000 beskućnika. Politike grada bile su izrazito proturadničke i protusocijalne. Proletarijat je zbog financijske krize već krajem dvadesetih, a posebno početkom tridesetih, gubio poslove zbog kojih je iz osiromašenog i prenapučenog sela došao u grad. Problem nezaposlenosti gradske vlasti pokušavale su prikrivati represivnim mjerama poput izgona nezaposlenih ‘u zavičajne regije’. Na Trešnjevci danas vidimo samo ostatke nekadašnjih radničkih baraka, koje su većinom otkupili investitori i na njima sagradili velike građevinske objekte stambenog tipa. Tranzicijska nova gradnja Trešnjevke niknula je uz različite malverzacije - o stambenim politikama nekada i danas govori Ivana Hanaček.

Arhitekti zemljaši bili su, naravno, zarad egzistencije prisiljeni projektirati kuće za višu klasu, ali su istovremeno organizirali progresivne izložbe na kojima su analizirali stambene prilike i vlasničke odnose, znajući da je, bez obzira na način gradnje, najvažnije pitanje ono o vlasničkim odnosima.

Na izložbi ‘Problem umjetnosti kolektiva – slučaj Zemlja’ iz sjene se pojavljuje ime Miroslava Krleže, a sukob na književnoj ljevici, čiji je aktivni akter bio, odrazio se i na samo funkcioniranje Zemlje i na tadašnju ljevicu.

- Sukob na književnoj ljevici jako je uzdrmao samu Zemlju. Krleža je školski prijatelj i suradnik Kamila Horvatina. Među zemljašima njegovu liniju držali su Krsto Hegedušić i Vilim Svečnjak, a on je imao velik utjecaj već na rani razvoj udruženja. Godine 1926., dakle tri prije osnutka Zemlje, javljaju se budući zemljaši na izložbi u Salonu Ulrich, a Krleža ih u ‘Obzoru’ kritizira, piše kako im nedostaje socijalnog angažmana. Nakon objavljivanja ‘Podravskih motiva’ Krste Hegedušića s Krležinim predgovorom, u kojem on kao ključna mjesta umjetnosti zaziva talent i karakter, dolazi gotovo do raspada Zemlje – brojni članovi istupaju i ulaze novi. Dosadašnje istraživanje sukoba na ljevici sigurno je zasjenjeno intelektualnom veličinom i institucionalnom pozicijom Miroslava Krleže. U jednoj od mapa u izložbenom prostoru sakupile smo ključne tekstove iz polemike kojima se treba vratiti i ponovno ih iščitati. Linija socijalne literature previše je ležerno otpisana kao vulgarna, mislimo da je sazrelo vrijeme za puno temeljitije iščitavanje - kaže Vesna Vuković.

Recepcija grupe Zemlja u socijalističkoj Jugoslaviji nije bila zadovoljavajuća. Povjesničar umjetnosti Josip Depolo u poslijeratnom periodu adekvatno je obrađivao povijest zemljaša, koji nakon rata dobivaju značajne funkcije i postaju članovi HAZU-a, tako da nije bilo lako kritički sagledati njihovu predratnu praksu, sukobe i razilaženja u grupi te način na koji se sukob na ljevici reflektirao na dinamiku grupe. Bilo je nekoliko izložbi obljetničarskog tipa, a neke su čak bile privremeno zabranjene. Odatle i važnost izložbe u Bazi, koja otvara novi pogled na umjetničke i društveno-političke prakse bitne i za poznavanje povijesti i za prepoznavanje suvremenog trenutka.

1/2