Tvornica radijatora Lipovica iz Popovače zadovoljava sve karakteristike tipične hrvatske materijalno-proizvodne kuće. Nekoć su bili impresivno potentni, osamdesetih godina 20. stoljeća zauzimali su drugo mjesto u Europi po proizvodnji lijevanih aluminijskih radijatora, zatim su se prilagođavali novom dobu i za vrat dobili politički zaštićenu upravu koja će godinama ostvarivati loše rezultate. Danas taj pogon država kao stopostotni vlasnik daje na bubanj s drastično oborenom prodajnom cijenom. Mimo apsolutnih teorija urote, konstatirat ćemo samo da se i u njihovu slučaju neugodno ponavlja jedan te isti čuveni uzorak političkog tretmana obezvrijeđenog radnog kolektiva.
Najegzaktniji primjer te činjenice jest odbijanje izvršne vlasti da uzme u obzir mogućnost da radnici postanu barem manjinski suvlasnici Lipovice. Na to ćemo se vratiti, no najprije još nekoliko rečenica o pretpovijesti današnjeg zapleta. Specifičnost tog poduzeća leži ponajprije u ranijoj vlasničkoj podlozi, jer je ono sve do prije petnaestak godina bilo dijelom pravosuđa kao pogon koji je nastao uz kaznionicu u Popovači. Nakon odvajanja i premještanja u općedržavni portfelj, Lipovica nastavlja dijeliti sudbinu svih neprivatiziranih poduzeća, pa 2009. godine biva pogođena krizom bez pokušaja da joj se ugrade ikakvi djelotvorniji ekonomsko-politički amortizeri.
Pad uz gromki tresak odjekuje do danas, dok tvornica umjesto dotadašnjih pluseva redovno bilježi gubitaški minus. Prvih se kriznih godina to moglo tumačiti zapuštenošću kojoj je bila izložena kompletna hrvatska privreda; kasnije pak govorimo o aktivnom štetočinskom pristupu vlasti. Zatim namjesto HDZ-ova kadra u Nadzornom odboru primat uzima HNS preko dva nova člana koji će ubuduće više-manje opstruirati rad preostaloga trećeg, predstavnika radnika. S druge strane, rad uprave promatra se nekritički, mada se radnici čude raznim nejasnim odlukama o proizvodnji i plasmanu radijatora: forsiraju se izvjesna rizična tržišta, prilagodba asortimana ponekad se odvija prilično bizarno, udio škarta je uslijed eksperimentiranja previsok itd.
Štoviše, zabilježene su u Popovači i situacije kakve spadaju u najobičniji hohštapleraj, pa je prije određenog vremena uprava nastojala preveslati ruskog partnera podmetanjem radijatora s tanjim stjenkama od dogovorenih. Model je nazvan znakovitim imenom ‘Eldorado’, no Rusi su ipak odvagnuli primljenu pošiljku i ustanovili razliku u odnosu na raniji uzorak, te momentalno raskinuli ugovor. Pribroje li se takvim štetama i objektivno nepovoljne okolnosti na tržištu poslije kraha građevinske djelatnosti, Lipovica očekivano posljednjih godina ostvaruje gubitke od po nekoliko milijuna kuna. A jednako je očekivano u ovakvim pričama da taj efekt trpe u prvom redu sami radnici, čiji je broj smanjen s oko 230 na oko 150 zaposlenih. Oni će ostati sa 15 posto manjom plaćom i bez mnogih redovnih prava.
Radnici su u međuvremenu dobili obećanje ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka da će zauzvrat biti uvažen njihov zahtjev da se – na ime više desetaka milijuna kuna ukupnih odricanja – njima na koncu upiše 25 posto vlasničkog udjela, uz onu jednu ‘zlatnu’ dionicu. Ipak, jasno je da nitko ne želi radništvo koje imalo kontrolira proizvodnju; to se odnosi jednako na državu kao prodavatelja i na eventualnog privatnog kupca firme. Krajem prošle godine državni Centar za restrukturiranje i prodaju isturio je svih sto postotaka vlasništva u prvi krug prikupljanja neobvezujućih ponuda, a nakon neuspjeha ljetos je otvoren i drugi krug.
U međuvremenu se kao neslužbeni interesent pojavio stanoviti češki poslovni partner Lipovice, ali koji državi nudi da umjesto plaćanja vrijednosti poduzeća investira približno toliki iznos u modernizaciju pogona. Državi željnoj svježeg novca to teško da može odgovarati, naročito u situaciji gdje privatne banke – a takve su u Hrvatskoj praktički sve – ne žele kreditirati neprivatizirane tvornice, čime ucjenjuju i određuju čitav sistem. No i kupac je pritom svjestan svoje povlaštene pozicije, pošto su njegove veze s upravom Lipovice odavno podebljane i pošto je vrijeme na njegovoj strani. Stoga može čekati da mu pogon padne u ruke, dok radnici nemaju pravo veta na štetne poteze uprave.
Dolazimo tako do središnjeg igrača koji je na potezu, s tim da mu je manevarski prostor perverzno skučen. Riječ je, dakako, o državi, koja je odavno ispustila nadzor nad proizvodnjom bilo čega, izuzev eventualno nešto struje i devizno naplativih usluga u turizmu. Lipovica se nadaje za idealnu žrtvu koju bismo u ime naroda mogli unovčiti za ponešto kamata onim istim bankama s kojim smo uvaljeni u složeni javni dug bez imalo razvojne svrhovitosti pritom. Država je stoga raspisala i drugo liferovanje te nesretne tvornice, s rokom predstojećeg vikenda, kad ćemo saznati možda i sniženu konačnu cijenu pogona i njegovih radnika koji i dalje jalovo prizivaju neku pomoć i pravdu.
Dio radnika Lipovice, kako smo doznali u razgovorima, takvu je pomoć očekivao od sindikalista: njihov dominantni Sindikat energije, kemije i nemetala učlanjen je u SSSH, a vođa potonjeg Mladen Novosel je i u Upravnom vijeću Centra za restrukturiranje i prodaju (CERP). On nam je pak izjavio, otprilike, da baš i nije uvjeren kako se puno toga dade napraviti u pogledu onih 25 posto, jer nije potpisan aneks kolektivnog ugovora kojim bi se dug radnicima pretvorio u dionice. Oni su tako ostavljeni da neslavno izvise, nedovoljno jaki da bi se oduprli, ako se ne dogodi neko čudo. I zatim će ovisiti o milosti češkog ili nekog sličnog privatnika – iako su bili i ostali toliko kvalitetni proizvođači da zaslužuju nešto bolje.
