Novosti

Društvo

Ljudi u tranzitu

Iskustvo s terena u radu s izbjeglicama: Ostavljeni oko graničnog prijelaza Šid – Tovarnik da noć provedu na otvorenom, na kiši i vjetru, neki su se sklonili ispod nadstrešnice srpskog prijelaza, dok je veći dio spas potražio na pravoslavnom groblju s hrvatske strane…

Nizozemac Danny Ghosen jedan je od rijetkih novinara koji su kriomice uspjeli ući u novouspostavljeni kamp za izbjeglice u Opatovcu i snimiti video. Praćen senzacionalističko-pompoznih najavama, njegov uradak ne govori ništa drugo osim što pokazuje ambiciju čovjeka koji je pokušao doći do svojih pet minuta slave. Ostalim novinarima ulaz u kamp bio je dopušten tek šest dana kasnije, pa je u prilozima televizijskih kuća hrvatska javnost imala priliku vidjeti jednu drugu krajnost, kao da nije riječ o logoru, već o izviđačkom naselju. Plasirane su slike previjališta za bebe, tuševa, čistih toaleta… Istina je ovaj put negdje u sredini. Novinarima ulaz u kamp nije bio dopušten danima, pa ružne slike iz njega nisu uspjele doći do šire javnosti. Ali da je problema bilo dobro znaju i volonteri i policija i nadležni ministri i vojska i svi mi koji smo bili unutra.

Jedan od većih problema u kampu nastao je prošlog utorka prilikom ukrcaja ljudi u autobuse. Nabijeni na ogradu oko glavnog izlaza, ljudi su gazili jedni po drugima kako bi čim prije izašli iz kruga. Neki su pokušavali pobjeći preko ili ispod ograde, što je policija zaustavljala silom. Ništa nije pomagalo da se situacija smiri. Ni molbe prevoditelja, ni objašnjenja da će svi uspjeti ući u autobuse. U odnosu na protekle dane bilo je vidljivo da su policajci puno napetiji i nervozniji. Unutar kampa migranti su organizirali i protest. Posvuda su bili brojni ljudi koji su stajali u velikoj količini smeća, a većina njih nije imala informacije kada će i u kojem smjeru nastaviti putovanje. Naguravanje s policijom eskaliralo je korištenjem peper spreja, nakon čega su ljudi iznošeni u improviziranu ambulantu. Među povrijeđenima je bilo i dvoje djece.

Policija tvrdi da su pojedina djeca bila korištena kako bi se muškarci bez obitelji čim prije domogli autobusa. S druge strane, činjenica je da su pojedinci u kampu boravili duže od 48 sati bez adekvatnih informacija. Postalo je bjelodano da nedostaje bolja organizacija kako bi se uspostavio normalan protok i registracija. Kamp je podijeljen u tri sektora. Ni danima nakon podizanja šatora u njima nije postavljena slama ili palete, niti je uvedeno svjetlo.

Na praznik Kurban-bajram situacija je se ponovno ‘otela kontroli’, da upotrijebimo riječi jednog Vladinog dužnosnika. Prevoditelji, sada već promukli od objašnjavanja da će svi uspjeti ući u autobuse, nisu uspijevali smiriti situaciju. Policija je počela prijetiti pendrecima i udarati po metalnoj ogradi. Ponovno je upotrijebljen peper sprej. Interventna policija je ušla u istočni dio kampa i uspjela razdvojiti ljude u grupe gurajući ih štitovima i palicama te nekako smiriti situaciju. Tijekom noći pristizali su novi ljudi i u kampu je postalo izuzetno teško. Počela je padati kiša koja je u nekoliko sati potpuno potopila unutrašnjost šatora, tako da je većina spavala na hladnom blatu. Jedna od volonterki podignula je djevojčicu koja je u potpunosti bila mokra. Svi su ležali u vodi.

Iste noći posebno je bilo teško na prostoru oko graničnog prijelaza Šid – Tovarnik. Bez zaštite, na kiši i vjetru, oko 800 ljudi ostavljeno je da noć provedu na otvorenom. Dio njih uspio se skloniti ispod nadstrešnice srpskog graničnog prijelaza, dok je veći dio spas potražio na pravoslavnom groblju u sklopu hrvatskog teritorija. Kako ne bi ležali u blatu i vodi, ljudi su spavali na betonskim grobnicama, ispod prezimena ispisanih ćirilicom. Nikome nije bilo jasno zašto su ti ljudi ovdje ostavljeni da prenoće. Tek sutradan prijepodne pješice su preko polja došli do željezničkog kolodvora u Tovarniku, odakle su transportirani u Mađarsku.

Da je organizacija zakazala bilo je jasno i tri dana ranije, kada je na tisuće ljudi, po mraku i bez ikakvog osvjetljenja, hodalo od malograničnog prijelaza Bapska – Berkasovo do Opatovca. Prepušteni sami sebi, krenuli su na put dug 17 kilometara misleći da je riječ o razdaljini od samo nekoliko minuta hoda, što je bila policijska informacija koju su im govorili kako bi se situacija smirila. Odraslim i zdravim ljudima za tu razdaljinu potrebno je oko četiri sata hoda, dok je trudnicama, obiteljima, djeci i starijima bilo potrebno i po nekoliko sati. Mnogi su noć proveli na otvorenom, u njivama pored ceste. Tijekom noći volonteri i ljudi iz UNHCR-a uspjeli su prevesti dio ljudi. Usprkos obećanju ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića, autobusi se nisu pojavili. Slična situacija ponovit će se i dva dana kasnije. Narednih dana situacija se popravila i ljudi su transportirani autobusima.

Vjerojatno najteža situacija izvan kampa u Opatovcu desila se prošlog vikenda, u noći s petka na subotu u Strošincima. Nekoliko tisuća ljudi pojavilo se na još uvijek nefunkcionalnom malograničnom prijelazu. Kolonu je zaustavilo dvadeset potpuno nepripremljenih policajaca. Crveni križ se bojao podijeliti pomoć, a policija je zabranila bilo kakvo uznemiravanje u strahu od eskalacije situacije. U daljini, u mraku, vidjela se vatra. U selu su tri pijana mladića počela pjevati ustaške pjesme i skandirati ‘Islamisti, nicht willkommen!’ Stigli su i inozemni volonteri koji dalje nisu mogli proći s hrvatske, ali su uspjeli proći sa srpske strane granice.

Tisuće ljudi spavalo je po cesti ili u kanalu pored ceste. Kako bi se zagrijali, počeli su paliti narezano drveće razbacano po poljima. Natopljena vodom, bukva je više dimila nego grijala, pa je bilo gotovo nemoguće gledati od dima koji je štipao za oči. Ljudima je bilo hladno i izgledali su potpuno dezorijentirano. Dvadesetogodišnji Afganistanac Farzan pokazuje nam svoju fotografiju na mobitelu. Kao da gledamo u dva različita čovjeka. Sutradan, ti su ljudi transferirani autobusima i ukrcani u vagone koji su se pridružili kompoziciji iz Tovarnika.

Slučaj u Strošincima jasan je primjer da su migranti postali ‘roba’ u hrvatsko-srpskom sukobu oko graničnih prijelaza. Srpska strana odabrala je najjužniju točku s očiglednom namjerom da zakomplicira njihov prihvat, čime im je produžila agoniju. S druge strane, tranzit u Hrvatskoj je zakazao u nekoliko navrata, čime je također produžena patnja ovih ljudi. Problem migracija u svim državama regije trenutno se svodi na pitanje tranzita koji bi trebao biti što je moguće brži i humaniji. Većini ljudi koji rade s izbjeglicama na terenu to je u potpunosti jasno. Kao i svim onim policajcima koji su im danima pomagali i koji razumiju ljudsku stranu priče.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više