Dvojica profesora politologije, zagrebački Dejan Jović i ljubljanski Milan Brglez, proteklih su dana izazvali bijes samozvanih čuvara hrvatske i slovenske nacionalne revolucije u kojima su se te dvije bivše jugoslavenske republike osamostalile početkom 1990-ih godina.
Dejan Jović je zbog komparativne politološke analize nedavnoga škotskog referenduma i pitijskog referenduma na kojem su se hrvatski građani prije gotovo četvrt stoljeća izjašnjavali o tome hoće li i u kojoj varijanti ostati u Jugoslaviji (ot)pušten niz vodu iz Ureda predsjednika Ive Josipovića – konstatirao je naime da je, za razliku od škotskog referenduma, hrvatski bio neliberalan i jedva demokratski. U kojoj je mjeri Hrvatska danas liberalna i demokratska zemlja posvjedočili su napadi na Jovića koji su uslijedili pošto ga se Josipović, uoči kampanje za novi predsjednički mandat, odrekao kao svojega glavnog analitičara. Ukratko, Jović je proglašen 'jugoslavenskim nacionalistom' i mrziteljem samostalne Hrvatske, pa su mnogi krenuli oderati mu kožu jer se, navodno, usudio dirnuti u 'same temelje hrvatske državnosti'.
Šef Katedre za međunarodne političke odnose ljubljanskog Fakulteta političkih znanosti Milan Brglez, koji je kao istaknuti član stranke Mire Cerara nedavno izabran za predsjednika slovenskog parlamenta, razgnjevio je čuvare slovenske 'osamosvojitve' jer je u intervjuu tjedniku 'Mladina' ustvrdio da je Slovenija u odnosu na Jugoslaviju učinila korak unatrag u vođenju svoje međunarodne politike zato što njezin sastavni dio nije bila i gospodarska politika, kao što je to bila u jugoslavenskoj međunarodnoj politici. Brglez smatra da je glavna pogreška, koju su počinile sve slovenske vlade u četvrt stoljeća samostalnosti, u tome što je sve ono od ranije proglašeno lošim, odnosno da slovenske vlade iz razdoblja Jugoslavije nisu učinile ništa korisnoga. No on smatra da su bile uspješnije u vođenju međunarodne politike, jer je gospodarska politika bila njezin neodvojiv dio. U samostalnoj Sloveniji gospodarska je politika nestala iz međunarodne politike, jer su parcijalni interesi prevladali nad onim općim i zajedničkim, tvrdi Brglez. Pritom se poziva na svojega stranačkoga kolegu, profesora Bojana Dobovšeka, koji smatra da je u samostalnoj Sloveniji izvršna vlast sebi podredila zakonodavnu te da su u pozadini izvršne vlasti razni lobiji i njihovi parcijalni interesi koji su nadvladali opće i zajedničke, državne interese. Brglez tvrdi da su dokazi o prevlasti lobističkih parcijalnih interesa nad općim i zajedničkim posijani u svim zakonima koji su se donosili u četvrt stoljeća slovenske samostalnosti i da ih nije tako teško identificirati.
Po svemu sudeći, i Ini je danas na naplatu došao završni račun, o čemu uoči referenduma o hrvatskoj budućnosti nitko ni riječ nije rekao. A Dejanu Joviću mnogi u Hrvatskoj skaču po glavi jer je napisao da taj referendum nije bio liberalan i jedva da je bio demokratski
Njegova tvrdnja da je Slovenija učinila korak unatrag ne u smislu države nego u smislu državotvornosti, razjarila je slovenske nacionalne mitomane, koji su ga pozvali da odstupi s dužnosti predsjednika parlamenta jer je nije dostojan: kako mu je, pobogu, uopće palo na pamet da bi bilo koji aspekt slovenske politike iz vremena Jugoslavije mogao biti bolji i uspješniji od politika koje su vodile slovenske vlade u samostalnoj Sloveniji?! Ismijavaju i njegovu tvrdnju da je Slovenija nazadovala u svojoj državotvornosti, konstatirajući da je stvaranje samostalne države upravo krunski dokaz državotvornosti slovenskih političkih elita koje su upravljale procesima osamostaljenja zemlje. I dok je njima stvaranje samostalne države vrhunac državotvornosti, Brglezu je državotvornost očito povezana i s kvalitetom politika kojima se upravlja državom.
Nacionalna mitomanija koju već 25 godina nameću vladajuće političke, kulturne i druge elite na ovim prostorima i dan-danas nastoji u korijenu sasjeći bilo kakav racionalan javni dijalog, pogotovo ako se u njemu makar ovlaš spomene pokojna Jugoslavija. Država pokojnica odmah postaje razlogom za cipelarenje onih koji je spomenu u nekom drugom kontekstu umjesto već ustaljenog kvalificiranja kao carstva zla i poroka koje se jednom zauvijek mora izbiti ljudima iz glave i prognati u pakao gdje je i nastalo. Problem s pokojnicima, pa tako i s Jugoslavijom, nije u tome da bi mogla opet oživjeti, kako tvrde njezini najljući protivnici, nego u tome što su se njezine mane i vrline već iskazale i manje-više profilirale u mjeri u kojoj ih je moguće uspoređivati s onime što se događa u državama nasljednicama. Pokojna jugoslavenska država postala je ogledalo u kojemu se zrcale i današnja Hrvatska i Slovenija, pa koliko god se mnogi trudili spriječiti da ljudi uspoređuju što je bilo jučer a što se danas zbiva, toga će još dugo biti, a pogotovo ako degenerativni procesi prevladaju nad progresivnima.
Najgore je pritom što nacionalni mitomani ustraju i na onim iluzijama koje su već odavno propale i koje sprečavaju da život krene dalje. Dovoljno je primjerice samo pažljivije promatrati što se događa s Inom i njezinim rafinerijama u Sisku i Rijeci. O Ini se i danas govori kao o najmoćnijoj hrvatskoj kompaniji koja je ne tako davno zapošljavala više od 35 tisuća ljudi i proizvodila deset posto hrvatskog BDP-a. Dodaje se da je Ina mogla i morala kupiti MOL, a ne obratno, jer je bila neusporedivo razvijenija i moćnija naftna kompanija. Prešućuje se pritom da je tada, osim hrvatske, bila i jugoslavenska kompanija koja je izrasla na pet puta većem tržištu od hrvatskoga, a k tome i puno manje izložena konkurenciji nego što je danas na jedinstvenom europskom, ali i regionalnom tržištu, na kojemu oduvijek posluje. Kad je četvrtina njezina vlasništva prodavana MOL-u, tadašnji ministar gospodarstva Ljubo Jurčić objašnjavao je da je ta kompanija, za razliku od OMV-a, prepoznala da kupnjom Ine kupuje i dobar dio regionalnoga a ne samo hrvatsko tržište naftnim derivatima, pa je ponudila puno više novca od austrijskog konkurenta, koji je tek u finišu prodaje ponudio veću cijenu od knjigovodstvene vrijednosti Ine, koje se držao nastojeći izbjeći kupnju mačka u vreći. Tada se argument da se kupnjom Ine kupuje i regionalno tržište činio uvjerljivim ne samo zbog njezine dominacije nad ostalim naftnim kompanijama u regiji, nego i zato što su naftne kompanije u BiH i Srbiji u to vrijeme u najmanju ruku zaostajale i propadale istim intenzitetom kao i Ina, a njihovi državni vlasnici nisu imali kapitala da ih moderniziraju i učine konkurentnijim, kao što ni Hrvatska nije imala snage da samostalno nastavi razvijati Inu i obrani je od razvijenije regionalne i europske konkurencije.
U međuvremenu se Inina idilična regionalna slika drastično promijenila, jer su ruske naftne kompanije preuzele bosanskohercegovačku i srpsku naftnu kompaniju te počele intenzivno modernizirati njihove rafinerije i podizati konkurentnost njihova poslovanja, a time i bitno otežale Inine pozicije na regionalnim tržištima. I dio hrvatskih eksperata koji zagovaraju opstanak sisačke i riječke rafinerije slaže se da je uvjet za to Inino ponovno osvajanje slovenskog i srpskog tržišta te dodatno širenje na ono bosanskohercegovačko. Ali to danas ne ovisi samo o Ini i MOL-u nego, još više, o njihovim konkurentima na tom tržištu. Kao sve nacionalne kompanije koje su istovremeno bile i jugoslavenske, i Ina mora platiti cijenu raspada Jugoslavije i njezina zajedničkog tržišta. I plaćala ju je u proteklih 25 godina, nastojeći i uz pomoć MOL-a da taj trošak bude što manji, odnosno da štetu eventualno nadoknadi na drugim tržištima koja su joj se potencijalno otvarala.
Po svemu sudeći, i Ini je danas na naplatu došao završni račun, o čemu uoči referenduma o hrvatskoj budućnosti nitko ni riječ nije rekao. A Dejanu Joviću mnogi u Hrvatskoj skaču po glavi jer je napisao da taj referendum nije bio liberalan i jedva da je bio demokratski.
