>

novosti logo

Lustriraj me nježno

Istraživači su primijetili da su lustracije u Istočnoj Evropi rijetko kad dobivale masovnu podršku, a baš nikad nisu bile inicirane odozdo. Budući da te procese uvijek pokreću političke elite, sad u liku Tomislava Karamarka, jasno je da se oni koriste u dnevnopolitičke svrhe

Kad HDZ dođe na vlast, a to će biti nakon narednih parlamentarnih izbora, najprije ćemo napraviti lustraciju, onoliko koliko je to danas moguće, ali hoćemo. Onda ćemo tog zločinca protjerati sa svih ulica i trgova u Hrvatskoj i, najvažnije, moramo konačno 'srediti' hrvatsko školstvo' – zaprijetio je prije mjesec i pol, povodom europskog Dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, vođa opozicije Tomislav Karamarko. U kampanji koja je već započela – aktualna je ona za predsjedničke, a slijedi ona za parlamentarne izbore – HDZ je visoko istaknuo jednu od tema na kojoj će inzistirati: borbu protiv komunističkog i jugoslavenskog naslijeđa.

Na javnoj tribini u Dubrovniku Karamarku su u borbi protiv ala prošlosti sekundirali Ivo Banac i Ivan Zvonimir Čičak. I njihovi su zaključci u istom tonu: da je u nas još na djelu jugokomunistička zavjera, da hrvatsko društvo od nje treba očistiti, bilo je riječi o Titu kao zločincu i slično.

Kao što se zna, i prije je u Hrvatskoj bilo pokušaja da se pokrene lustracijski postupak: oba su puta, 16 godina ranije, stvar pokretali članovi Hrvatske stranke prava i oba su puta u Saboru ti prijedlozi s velikom većinom padali, ponajprije zbog oportunizma tada vladajućega HDZ-a. Tom je prilikom tadašnji alfa i omega parlamenta Vladimir Šeks kazao da se lustracija protivi temeljnoj Tuđmanovoj ideji o pomirbi.

Premda za suočavanje s prošlošću nikad nije kasno, mora se postaviti pitanje koliko smisla lustracija ima gotovo četvrt stoljeća nakon osamostaljivanja Hrvatske. Prvi nacrt zakona o lustraciji zastupnika u parlamentu Istočne Njemačke počeli su razmatrati manje od devet mjeseci nakon pada Berlinskog zida – kaže Vesna Teršelič

Inače, lustracijski su se postupci u posljednjih četvrt stoljeća provodili u nekim zemljama Srednje i Istočne Evrope. Prvaci u purifikacijskim postupcima su Češka i Njemačka. Ondje je to znalo poprimiti tolike razmjere da se već počelo govoriti o opsesivnoj agentomaniji i svojevrsnom lovu na vještice, pogotovo u Češkoj u drugoj polovici 1990. U nama bližem susjedstvu pokušaji lustracije odvijali su se s promjenjivim uspjesima u Makedoniji, a u Srbiji je zakon o lustraciji donesen, ali nije proveden.

- Premda za suočavanje s prošlošću nikad nije kasno, mora se postaviti pitanje koliko smisla lustracija ima gotovo četvrt stoljeća nakon osamostaljivanja Hrvatske, u vrijeme kad su zemlje sa sličnim naslijeđem političkog nasilja odavno završile svoje programe provjera - kaže Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću.

- Zanimljivo je da su u Njemačkoj počeli razmatrati prvi nacrt zakona o lustraciji zastupnika u parlamentu Istočne Njemačke manje od devet mjeseci nakon pada Berlinskog zida i nastavili sa zakonskim reguliranjem provjere svih državnih službenika, kao i svih koji su se natjecali za javne službe. U Njemačkoj su propisi o obaveznoj provjeri za službenike i dužnosnike bili važeći od 1990. do kraja 2006. godine. Poslije tog datuma provjere su bile obavezne samo za odabrane više rangirane dužnosnike - dodaje voditeljica Documente.

U svakom slučaju, lustracija i njoj slični procesi za posljedicu mogu imati krajnje ambivalentne rezultate. Alan Uzelac, profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta, nedavno je u 'Novom listu' istaknuo sporne momente takvih procesa.

- Isključenje i politička marginalizacija onih koji su nekad vodili glavnu riječ u kršenjima ljudskih prava trebali bi biti rezultat normalnih političkih procesa i demokratskog sazrijevanja društva. Pravne metode, tzv. lustracijski zakoni, češće su samo više dovodili u pitanje poštovanje ljudskih prava nego što su učvršćivali njihovo poštovanje - istaknuo je Uzelac.

Vesna Teršelič podsjeća kako se u nas u devedesetima, iako nije bilo formalne, zapravo vršila neformalna lustracija:

- Treba spomenuti iskustvo divlje lustracije u kojoj je, prema Documenti dostupnim no nepotpunim podacima, u razdoblju od 1990. do 1996. imenovana su ukupno 1.263 suca, a 559 njih razriješeno je dužnosti. Najveći dio odluka o razrješenju, 66 posto, donio je Sabor Republike Hrvatske, i to do 1993., dakle prije donošenja Zakona o sudovima. Ta lustracija nije bila ni transparentna ni pravno korektna.

Osim u sudstvu, divlja se lustracija provodila i u medijima, državnoj upravi i sigurnosnim službama. Postavlja se pitanje je li uopće tko preostao za lustrirati i čemu bi sve to služilo. S jedne su strane svi oni koji, više-manje usko interesno i na vulgaran način, koriste teme suočavanja s prošlošću, poput Kramarka i ostalih hadezeovaca, no ima i onih koji su krajnje senzibilizirani na problem žrtava te posebno drže do afirmacije politike sjećanja. U tom smislu i naša sugovornica dodaje da ipak postoji potreba za suočavanjem s političkim nasiljem u vrijeme jugoslavenskog socijalizma, kao i s masovnim zločinima počinjenima u svim drugim razdobljima, poput svjetskih ratova i ratova devedesetih, bez obzira na to koje su etničke ili ideološke pripadnosti bile žrtve.

- Društveno iscjeljenje ovisi o otvorenosti za distanciranje od svih počinjenih zločina. Treba nam dobra rasprava o osudi svih oblika nasilja i učenje povijesti utemeljeno na činjenicama o stradanju svih žrtava. I rasprava o zakašnjeloj lustraciji je prilika za razgovor o nasilno prekinutim životima i potrebi priznanja patnje na različitim stranama ratova i političkih podjela - kaže Vesna Teršelič.

Hrvatska iza sebe ima iskustvo divlje lustracije koja je 1990-ih provedena u sudstvu, državnoj upravi, sigurnosnim službama i medijima. Prema podacima Documente, od 1990. do 1996. imenovana su ukupno 1.263 suca, a 559 njih razriješeno je dužnosti. Najveći dio odluka o razrješenju donio je Sabor, i to do 1993., dakle prije donošenja Zakona o sudovima

Što se tiče neformalne lustracije u istočnoevropskim okvirima, valja reći da je ona redovito poprimala i oblike dekomunizacije i inzistiranja na uspostavi novoga 'moralnog poretka', posve različitog od prethodne 'komunističke amoralnosti'. U svim istočnoevropskim državama, osim u zemljama bivše Jugoslavije, u tom je smislu bila prisutna i desovjetizacija. Vratimo li se na naše područje, možemo se prisjetiti kako novouspostavljena hadezeovska vlast u proljeće 1990. nije samo odbijala (kao, uostalom, i ostatak tzv. demokratskih snaga u tadašnjoj Hrvatskoj) bilo kakvu političku suradnju s postkomunistima, nego je, na neki način, ostracirala čak i izborno tijelo koje je svoje povjerenje još poklanjalo strankama postkomunističke ljevice. Najbolji primjer za to su Srbi u Hrvatskoj, koji su odmah bili ne samo napušteni nego i demonizirani od nove vlasti, da bi kasnije bili ostavljeni i od novoformiranih socijaldemokrata. Nije to, dakako, hrvatski specifikum, tako je bilo i u drugim istočnoevropskim državama. Recimo, u Poljskoj je nakon pobjede socijaldemokratskog kandidata Aleksandera Kwasniewskoga nad Lechom Walesom na predsjedničkim izborima 1995. liberalna i desna štampa otvoreno taj poraz dotad neprikosnovenoga antikomunističkog lidera nazvala 'nepodnošljivim za moralni poredak'. Još je jasniji bio poljski pjesnik i dramaturg Marek Rymkiewicz, povezan s desnicom, koji je istom prilikom Kwasniewskome i njegovim glasačima poručio: 'Od…te! Nemojte misliti da vas Poljska treba, ne trebamo vas!'

Postoje i drugi modeli dekomunizacijskog načina suočavanja s prošlošću. Jedan od popularnijih, posebno u Mađarskoj, Češkoj, Njemačkoj i Poljskoj, bilo je osnivanje muzeja komunizma: poprimali su različite oblike, od mjesta na kojima se prikupljala građa iz policijskih arhiva (koja je onda prezentirana s reedukacijskim ciljevima), do nešto ležernijih, mekših pogleda na jednu povijesnu epohu, čije su namjere više bile turističke prirode. Uz to, postojali su i brojni mehanizmi nadoknada oštećenima, poput financijskih kompenzacija žrtvama restitucijama, reparacijama i dr.

Istraživači su također primijetili da su procesi lustracije u Istočnoj Evropi rijetko kad dobivali masovnu podršku, a baš nikad nisu bili inicirani odozdo, kao što je to, recimo, bio slučaj s postupkom defašizacije u Portugalu. Naime, 1975. godine tamošnja radnička klasa kroz radnička vijeća uspješno pokreće i dovršava masovno čišćenje portugalskog društva od korporativističkih elemenata preostalih iz prethodnoga fašističkog režima. U istočnoevropskim zemljama javnost se obično polarizirala oko pitanja lustracije i konsenzus zapravo nikad ne bi bio postignut. Tek su u jednom kratkom periodu, sredinom devedesetih, istraživanja javnog mnijenja pokazala da se s lustracijskim postupcima slaže oko 50 posto ispitanika; nakon toga, javna podrška takvom tipu suočavanja s prošlošću rapidno opada.

I u vulgarnom dnevnopolitičkom korištenju politike sjećanja i u viktimološkom tumačenju potrebe za lustracijom iz vida se ispuštaju neki bitni momenti. Naime, u postupku suočavanja s prošlošću često se pokušava zauzeti neka ahistorijska, metapozicija o građi iz prošlosti, što opet ima dvostruki učinak. Ili je riječ isključivo o žrtvoslovnom, pa time i jednodimenzionalnom pogledu, koji u sebi nerijetko sadržava moralizatorsku mistifikaciju koja nekritički nivelira prošlost, zbog čega izostaje puna refleksija o učincima nekih povijesnih događaja na današnjicu, ili je rezultat obično politikantstvo, uvjetovano različitim dnevno-aktualnim potrebama, poput izborne kampanje i sl. Na sličnu temu, čime i zaključujemo, Nikola Vukobratović u tekstu 'Zločin, ideologija, historija' u časopisu 'Diskrepancija' kaže: 'Svaki iskaz o zločinu ne može biti ništa drugo nego svjedočanstvo o nekoj ideološkoj poziciji uvijek iznova, a svaki iskaz iz pozicije jednog ideološkog sistema o drugom sistemu govori samo o odnosima moći između ta dva sistema. Očito je da se na pitanja ne može dati odgovor na faktografskoj razini, jer se činjenica svake pojedine smrti nužno integrira u unaprijed konstruiran klasifikacijski sustav.'

Revanšistički motivi političkih elita

Budući da lustracijske postupke uvijek pokreću političke elite, oni se, vidimo to i iz recentnog hrvatskog slučaja, koriste u dnevnopolitičke svrhe i kao takvi praktički nikad ne prestaju. Takva nastojanja često u temelju imaju revanšističke motive, a novi su samo oblici razračunavanja. Osim toga, postupci radikalne dekomunizacije, pa onda i lustracije u istočnoevropskim zemljama, uvijek su manje-više išli u paketu s ostalim društvenim i političkim promjenama. Nova politika sjećanja tako je ruku pod ruku išla s rapidnim uvođenjem tržišne ekonomije, s promjenama u državnom administrativnom aparatu i s brutalnom privatizacijom.

Nova društvena dinamika postkomunističkih zemalja, koja se temelji na podjeli na ljevicu i desnicu nastalu nakon 1989., u generiranju konflikata koji traju do današnjeg dana jako računa upravo na lustracijske mehanizme koji vrlo često služe u osvetničke svrhe, kao svojevrsna prilika da se naplate stari računi. Akteri tog procesa su desne snage, obično nastale od nekadašnjih pravih ili kvazidisidenata i od članova antikomunističke opozicije u razdoblju prije 1989., koje opetovano inzistiraju na lustraciji, dok se novonastala ljevica tim tendencijama suprotstavlja krajnje bojažljivo, opterećena nepopularnom historijskom popudbinom državnog socijalizma.

1/1