Kad su Belgijanci ušli u Kongo, on je imao oko 13 milijuna stanovnika. Kad su ga u procesu dekolonizacije Afrike godine 1962. morali napustiti, iza njih je ostalo 11 milijuna Kongoanaca ili dva milijuna manje. Kad je demokracija ušla u Jugoslaviju (‘…i odmah izašla na ista nacionalistička vrata’, kako je napisao zadnji američki ambasador u Jugoslaviji voren cimerman) Hrvatska je imala oko 4,8 milijuna stanovnika. Danas ih je barem pola milijuna manje i njihov se broj stalno smanjuje. Nije to posljedica samo egzodusa Srba. Tokom godina otišlo je mnogo više Hrvata, dok je veliku ulogu imao i pad nataliteta. A dekolonizacija Hrvatske nije ni na pomolu.
Umjesto toga osnovano je posebno ministarstvo zaduženo za demografiju, a gospođa Željka Markić vodi parade za život, točnije za zabranu pobačaja. I u jednom i u drugom slučaju riječ je o klasičnoj zamjeni teza, odnosno zavaravanju javnosti. U Hrvatskoj ima dovoljno i ministarstava i činovnika, ali nema uvjeta za normalan život. Da bi se njih stvorilo mora se promijeniti ukupna razvojna politika ili, drugim riječima, Hrvatska ne smije više biti unutrašnja europska kolonija (kako se to ‘stručno’ zove). To nije zadatak za neko ministarstvo, već za hrvatsku političku klasu koja mora promijeniti svoje kompradorsko ponašanje. Usput rečeno, za novo ministarstvo i njegove činovnike lako se pronašao novac, dok je onih obećanih tisuću eura za svako novorođenče ostalo samo ludom vjerovanje.
Kad je riječ o paradama gospođe Markić, lažno je definiran njihov glavni cilj. Mnogi ljudi koji su se angažirali uz nju, misle da se bore za prava nerođene djece. Ali to je samo prvi, vanjski sloj i magnet za naivne. Pravi cilj je podržavanje klerikalne kontrarevolucije koja je kod nas u punom zamahu. Nije ona usmjerena protiv ostataka socijalizma, odnosno protiv socijalističke revolucije i ‘zločinca’ Tita, kako se naveliko galami. Od toga i tako nije ostao ni kamen na kamenu. Riječ je o jednoj drugoj, starijoj revoluciji. O Francuskoj revoluciji iz 1789. i njenim tekovinama koje su u temeljima moderne Europe. Točnije o odvajanju crkve od države, što klerikalni krugovi nisu nikad progutali. I naši ajatolasi iz oniksovih dvora sada vjeruju da je kucnuo njihov čas.
Da nije tako, gospođa Markić bi svojevremeno, na primjer, bila najglasnija u obrani građana koji su se našli u strašnom dužničkom ropstvu preko kredita s deviznom klauzulom u švicarskim francima. Riječ je bila o prljavom triku kojim su strane banke čija je kolonija Hrvatska, navukle oko 60.000 hrvatskih građana da se zaduže u valuti za koju su znale da će na deviznom tržištu silno ojačati. Švicarske franke, doduše, nitko nije vidio, pa ni banke, ali su im oni poslužili kao parametar preko koga su izračunale one nevjerojatne iznose koje su potraživale od svojih dužnika. O tome danas svi znaju sve, a oni koji su htjeli mogli su znati i onda. Sada je i Europska unija poručila da se treba zaduživati samo u valuti u kojoj se primaju plaće. A i banke koje su nakon uspješne intervencije bivšeg ministra financija Borisa Lalovca vrištale kao zmije u procjepu da će propasti ako ne dobiju natrag ‘svoj’ novac, sada su ponovno stabilne i visoko kapitalizirane. Ako ide - ide, ako ne - šalio sam se. Za našu temu bitno je, međutim, da je bila riječ o stambenim kreditima. Deseci tisuća mladih ljudi pokušavali su steći vlastiti dom, osnovati obitelj i imati djecu. U tome ih je onemogućila zelenaška akcija banaka, koja je tako postala velika kiretaža, odnosno masovni abortus i čedomor. Gospođa Željka Markić (točnije, njeni kaptolski sponzori) nije o tome rekla ni riječ. Ona se tada bavila referendumom protiv istospolnih brakova. Zahtjev za odustajanje od Darvina i evolucije kao znanstvene činjenice još nije došao na red, ali ništa nije isključeno. U Srbiji to već zastupa notorni episkop Amfilohije Radović.
Masovni abortus su i reforme radnog zakonodavstva, koje se prikazuju kao najjače oružje za povećanje zaposlenosti. Ukratko, treba omogućiti poslodavcima da bez zakonskih ograničenja otpuštaju radnike, pa će ih oni i zapošljavati mnogo lakše i bez straha od neželjenih troškova. Tako će i nezaposleni radnici pronalaziti novi posao mnogo brže i s manje problema, pa bi navodno bila riječ o situaciji u kojoj svi dobivaju. Ekonomisti su izmislili i sintagmu koja definira tu teoriju – Flex Security. Fleksibilna sigurnost. Pri tom se fleksibilnost odnosi samo na jednu stranu, na radno ovisno stanovništvo, a sigurnost na drugu, odnosno na vlasnike kapitala. Da nije tako, bilo bi logično da se za radnike koji su privremeno izgubili posao uvede moratorij na otplate dugova. Kad se opet zaposle, nastavit će otplaćivati i svoj stambeni kredit. To, međutim, bankama nije ni na kraj pameti. Kako da ljudi u takvim uvjetima kupuju stanove, zasnivaju obitelji i rađaju djecu? Bi li taj problem, ako već neće banke, riješila država preko ministarstva demografije? Na primjer tako, da ono umjesto dužnika preuzme otplate kredita dok su oni privremeno ‘fleksibilno’ nezaposleni. Vjerojatnije je da bi sve završilo poput onih tisuću eura po svakoj bebi. Država ima druge brige. Konačno, tek je ostvaren cilj izlaska iz prekomjernog proračunskog deficita po kriterijima EU-a.
Sistem fleksibilne sigurnosti stvoren je u Danskoj i tamo je svojedobno dao dobre rezultate, jer je smanjio preveliko uplitanje države u ekonomiju. Ali Hrvatska nije Danska. Kod nas se propisi lako izigravaju, pa sigurnosti radnika odavno nema. Novi ugovori o radu ‘na neodređeno’ praktički se više ne sklapaju, a po broju zaposlenih na određeno vrijeme, Hrvatska je na čelu europskih zemalja. Prekarni rad izmiče svakoj kontroli, tim više što se zemlja oslanja na turizam, koji nezaposlenima nudi jedinu iako sezonsku šansu. To ili, ako je sreće, neko činovničko mjesto u hipertrofiranom sustavu općina, županija, zavoda, komunalnih holdinga i tome slično. To je tipična struktura kolonije, odnosno banana republike. Nije problem da Hrvatska ima preveliki turizam, već što on postaje kolonijalna monokultura. Nema previše turizma, već premalo svega drugog, posebno prerađivačke industrije u kojoj se ostvaruje mnogo viša dodana vrijednost. Uzrok tome je luđačka košulja prejake kune, kao glavni instrument koji drži zemlju u kolonijalnom položaju. Ne grade se nove niti se obnavljaju i moderniziraju postojeće tvornice. To znači da nitko ne treba devize za nove strojeve i tehnologiju. Kako je proizvodnja postojeće domaće prerađivačke industrije vrlo mala, nitko ne treba devize ni za uvoz repromaterijala. Zato je realna opasnost da kuna još više ojača. Ruke trljaju samo strani i domaći trgovci. Daleko je Danska.
Hrvatska je danas kolonijalna zemlja nesigurnih ljudi u kojoj kakvu-takvu sigurnost imaju još samo oni koji su na državnim jaslama. Kakve su šanse da se u takvim uvjetima popravi demografska slika zemlje? Pesimist bi rekao da ne mogu biti lošije nego što su sada. A optimist bi odgovorio: ‘Mogu, mogu…’ Nesigurni, ali optimisti.
