>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Majke i očevi

‘Jedino đe je čoek bolji od stoke, to je, blagoš mene, kad je čoek otac. Čoek je bolji otac no što su očevi kod brava, kod goveda i kod kljusadi. A bolji je jok zato što je dobar, no zato što kod stoke ka da očeva i očinstva nikako i nema’

Više puta me je u djetinjstvu zapalo da sagonim ovce iz Graba u Bijele Vode. To je sedam kilometara nizbrdo. U pravilu je to bivalo oko prvog maja. Zato što nije bilo puta za motorna vozila, u naše selo nije mogao doći kamion, čak ni traktor. E zato su naši stari, kad bi prodavali jagnjad o prvom maju, sagonili tu jagnjad zajedno s ovcama majkama, jer nema te sile koja tromjesečnu jagnjad može natjerati da bez majki ide sedam kilometara. A u Bijele Vode je dolazio kamion sa karoserijom na kojoj je bila ograda. Na tu karoseriju bi se tovarila jagnjad koju bi sad ova sad ona zadruga otkupila i onda ih otpremala prema Pazaru ili prema Sjenici. Kamion bi stajao ispred zadružnog doma, ispred kojeg je bila velika vaga, postavljena na zemlju da bude ravna i da mjeri pravo. Vaga je imala metalnu ogradu i vrata na ogradi. Kroz ta vrata bi se u ogradu ubacivalo jagnje za jagnjetom, po desetak bi ih se ubacilo, sve dok se vaga ne bi napunila. Onda bi se jagnjad izmjerila, i težina bi se zapisala. Oni što su imali više jagnjadi punili su vagu i više puta, a koji su imali manje bili su prije gotovi. Kad bi nečija jagnjad bila sva izmjerena, otkupljivač bi sabrao težinu i napisao kvitu. S tom kvitom je stočar poslije išao u zadrugu i naplaćivao svoju jagnjad. Otkupljena jagnjad bila je odvajana od majki u jedan ograđen prostor. Čim bi otkupljivač dao kvitu, to je značilo da je onaj koji ju je dobio s prodajom završio, i da svoje ovce ima krenuti onamo otkud ih je dognao.

Tu počinje stvar koja je jako obilježila život svakog djeteta koje je gledalo ono što se događa nakon što se ovce razdvoje od svoje djece. Najprije, njih je jako teško pokrenuti na povratak bez jagnjadi. Usplahirene su, bleju uglas, a i jagnjad bleji. Tu se uvijek nađe dvoje troje ljudi koji pomognu goniču da ih skoli i odbije od onoga otkupnog mjesta. Sedam kilometara puta uzbrdo prođu u velikom otporu stada da ide. Ovce se stalno osvrću, pokušavaju se vratiti, stoji ih bleka i meket, poneka utanji pa ukrupni bleku, a poneka posve pomahnita, povratak u selo muka je velika, i tuga jedna.

Svako stado, u pravilu, ima barem jednog ovna. I on, u pravilu, silazi do otkupnog mjesta, jer on neće da ostane u selu sam, a besmisleno ga je i ostavljati. U povratku on je jedini iz stada koji ne bleji.

Jedne godine je jedan rođak, ne znam više koji, vraćao ovce natrag u selo nakon njihova rastanka s porodom u Bijelim Vodama. Moja majka je zaplakala čim je začula kako žalosne majke bleju približavajući se selu. Svake godine bi ona otplakala to ovčije blejanje, a često bi joj se pridružila i strina ili koja druga žena koja se tu zatekla. A kad bi se, onako pobrkane, ovce pojavile putem ispod kuće, moja bi majka kroz plač znala reći: ‘E jade jadne, kad ste se take zajadile! Ah, žensko je prokleto od dana kad iz majke iziđe!’

Tako je rekla i ovaj put, dok je onaj rođak tjerao svoje ovce putom. U taj čas je niz selo naišao naš rođak Iso, onaj koji je bio svašta u životu, ‘osim vodeničar, kovač i pilot’, bio je i hodža. Iso je bio najslobodniji i najsamostalniji čovjek koga sam znao. Mislio je bez oslanjanja na ikakve autoritete, nije učio škole, ali je bio svoja glava. Kad je čuo riječi moje majke, zastao je, spustio sjekiru sa ramena i rekao: ‘Ada, o snaho, blagoš mene, jes prokleto žensko, ama je prokleto i muško! Ada tako mi ove sekire kojom dasku tešem i kuće gradim, proklet je i insan i hajvan, i ono što hodi na dvije noge i ono što ide na četiri, prokleto je. Koliko god da nogu ima, u svaku je nogu prokleto ono što noge ima, i stonoga je prokleta. I riba u vodu je prokleta, i krilata tica u goru prokleta je. A stoka je bolja od ljudi. Stoka ne laže, ne krade, ne ide u ratove i u paljevine. E jedino đe je čoek bolji od stoke, to je, blagoš mene, kad je čoek otac. Čoek je bolji otac no što su očevi kod brava, kod goveda i kod kljusadi. A bolji je jok zato što je dobar, no zato što kod stoke ka da očeva i očinstva nikako i nema. Nikaki su očevi konji, volovi i ovnovi! A psi su tek najgori! Jedinoga mi Boga, vukovi su bolji očevi od svakog oca iz ovija torova našija i štala, i od svakoga i pojedinice i da ih sve na gomilu skupiš, bolji je otac jedan jedini vuk. Pričao mi je Bogomir iz Vučaka, da je jedanput, hodeći po mrčavnoj ovoj Goliji, naišao na cijelu vučju familiju, vučica majka, vuk otac i troje vučadi. Otac vuk se igra s vučadima, a majka vučica gleda, drži stražu da ne naiđe lovac ili hajka. Sakrio se bio Bogomir dobro, pa se i pola sahata čudom čudio tome vuku Bogomir. I naš dobri šumar Borko je naišao na vuka i na njegov porod, pa se ibretio koliko se vuk bio oposlio s decom svojom. A čim dva vuka mogu biti dobri očevi, mogu i drugi vukovi biti dobri očevi. A poglednite ovoga ovna koji je otac svoj onoj jagnjadi što je jutros otišla na onaj kamion u Bijele Vode. Koliko ih je bilo, trides ili pedeset, svejedno, da ih je bilo i stoput po trides i stoput po pedeset, opet on pet para ne bi davao za to, ka što mu je i sad svejedno. Tako mu je to dato u pamet, u glavu, u ćud njegovu, da nije bolȇć, da mu lubina ne drhti oko dece, no mu je svesvejedno. Ove jadne majke mahnitaju svaka za po jedno dijete, a on pet para ne daje, a svoj toj deci je otac on. A moglo bi biti da ovnovi, bikovi i pastuhi i ne znaju da su ona jagnjad, ona telad i ona ždrebad njihna deca. Te eto, za to što više nikad neće viđet tu svoju decu, računam da je žalije nama no ikojem ovnu koji je gledao kako mu tu decu penju na onu vagu pred zadrugom.

A da ti i ovo reknem, snaho, blagoš mene. Čuo sam, dok sam živeo u Makedoniju, od jednoga Makedonca da imaju nekake tice tamo na drugi kraj svijeta. Taj Makedonac ima rodbinu daleko neđe u Ameriku, neđe još ispod one doljnje Amerike, kaono što mi imamo rodbine pun Stambol, pa su mu pričali njegovi rođaci, da su gledali te tice što živu đe je vazda led i stud, a ulazu u more onde đe more nije zaledilo, i hranu se ribama iz toga mora. Velike su te tice ka dijete u četvrti razred škole, crne po leđima, bijele po prsima. Imaju i krila ali slabo letu, teške su blagoš mene, pa se više gegaju no što letu te tice, a krila im dođu više ka ruke. E te tice imaju stopala ka što ga imaju naše šatke, no veća su ta stopala i šira i jača. E te tice su, ka i sve tice što su, jedne ženske, a druge su muške. E te muške tice su dobri očevi. Izgleda da su bolji očevi no što su ljudi očevi. Ili su tu neđe s najboljim očevima među ljudima. Znamo da ima raznija očeva i od raznija ruku, e te tice muške ravnaju se s najboljim očevima od ljudi. Čuo sam od toga Makedonca da te tice imaju neđe na stopu kožu tako zgrčenu da se načinila vrećica od nje, a u tu zgrčotinu može stati jaje koje snese tica žena toga tića. I znaš šta: kad ona to jaje snese, onda onaj muškarac tić uzme to jaje i turi ga u taj džep. I cijela tri meseca to jaje on nosi tu đe ga je turio. I grije ga kad legne na trbuh. Za to vrijeme žena njegova tica ide u lov, lovi ribe i hrani sebe i svoga muža. A muž joj po cijela tri meseca ne radi drugo no grije trbuhom ono jaje u onom džačetu na stopalu. Kad prođu tri meseca, ako mu se ono jaje nije slomilo, izlijegne se iz njega nova tica, muška ili ženska, crna po leđima, bijela po prsima, kljunata, a kljun joj crn. E kad se izlijegne ta tičica, uzme je onaj otac i dadne je majci njojzinoj. Eto, koji je otac ta muška tica. A ovi naši očevi se baš nisu nijedan namučili oko poroda, ja ne znam nijednoga Gudževića da je ikad oprao detetu, da prostiš, guzičicu ili mu promijenio pelene. Tako da ako ta tica velika što živi neđe tamo daleko nije bolji otac no što su svi drugi očevi ljudi, onda je sigurno bolja od svakog oca Gudževića. To možemo i smijemo da reknemo, a da se ne ogriješimo. Dočim za druge neka kazuju drugi. A što jes, jes: teško je biti žensko. A bogomi je teško bit i muško!’

1/1