U vrijeme američke predizborne kampanje vodeći su liberalni mediji otvoreno navijali za demokratsku kandidatkinju Hillary Clinton, a sve su ankete predviđale da će ona i pobijediti. Raspravljalo se o napuštanju tradicionalne maksime o potrebi distanciranosti novinara od političara, dok su istovremeno povjerljive informacije, poput e-mailova Hillary Clinton, curile na sve strane. Sporadično su objavljivane i lažne vijesti, a za sve to isti ti vodeći mediji optuživali su ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegove hakere, koji lažne vijesti navodno plasiraju putem američkih alternativnih medija i društvenih mreža.
No potom se dogodio ironični obrat koji je do kraja ogolio svu bijedu suvremenih američkih mainstream medija. U jednom od najcjenjenijih dnevnih listova, Washington Postu (WP), objavljen je krajem studenoga tekst koji, kako su primijetile sve njegove žrtve, zorno demonstrira upravo ono za što su takvi mediji mjesecima optuživali druge; demonstrira, naime, upravo način na koji se šire lažne vijesti. Craig Timberg, novinar WP-a koji prati tehnologiju, u tekstu objavljenom na naslovnici i naslovljenom ‘Ruska propagandna nastojanja pomogla širiti lažne vijesti za vrijeme izbora, kažu stručnjaci’, prekršio je sva moguća pravila svoje struke pa se oslonio na potpuno nevjerodostojan izvor kako bi kolege iz dvjestotinjak medija optužio za širenje ruske propagande.
Za kvalificiranje na listi dovoljno je podržavati politike kao što su Brexit, raspad EU-a i eurozone, protivljenje ukrajinskom otporu Rusiji ili sirijskom otporu Bašaru al-Asadu
‘Poplava lažnih vijesti ove izborne sezone dobila je potporu od sofisticirane ruske propagandne kampanje’, napisao je Timberg, ‘s ciljem pomaganja Donaldu Trumpu i podrivanja vjere u američku demokraciju.’ ‘Dva tima neovisnih stručnjaka ustanovila su da Rusi koriste američke tehnološke platforme za napade na demokraciju’, napisao je dalje, pa dodao da je jedan od tih timova onaj okupljen u think tanku Foreign Policy Research Institute, a drugi website pod nazivom PropOrNot. Prvi je ne naročito ugledni institut koji se u svojoj povijesti najviše bavio hladnim ratom, dok je PropOrNot, kako je napisao Timberg, ‘nestranačka istraživačka skupina s iskustvom u vanjskoj politici, tehnologiji i vojsci’. To je ujedno i sve što je autor o tom sajtu mogao napisati, jer potpuno je nepoznato tko iza njega stoji. Jedino što se na njihovoj stranici može saznati je to da je u pitanju ‘tim od više od 30 članova’ ujedinjenih radi ‘identificiranja i sprječavanja ruske propagande’. Oni su ‘potpuno neovisni i nestranački’, a zasad i anonimni jer su tek ‘civilni Davidi koji se suprotstavljaju državnom neprijatelju Golijatu’, pa iz istog razloga odbijaju objaviti i sve svoje izvore i metode.
Anonimnost i potpuno odsustvo transparentnosti u djelovanju izvora za novinara Timberga nisu, međutim, predstavljali nikakav problem. Dapače, on je uredno izvijestio da je PropOrNot upravo objavio listu od 200 medija koji su ‘rutinski gurali rusku propagandu za vrijeme izbora’ i pritom nije kontaktirao nijednog od njih. Tu propagandu, prenio je dalje, vidjelo je ‘najmanje pet milijuna Amerikanaca’, dok su takve priče na Facebooku pogledane ‘najmanje 213 milijuna puta’, ali pritom nije predočio nikakve dokaze koji bi potkrijepili te brojke. ‘Izvršni direktor’ te organizacije izjavu je listu dao anonimno, ‘kako bi izbjegao da postane meta ruskih legija vještih hakera’, te objasnio da su do svojih saznanja došli tako što su ‘website kodovi ponekad upućivali na zajedničko vlasništvo’, dok su u drugim slučajevima ‘identične fraze i rečenice signalizirale članstvo u povezanim mrežama koje kontrolira jedan entitet’.
Na web-stranici PropOrNot vlastite kriterije objašnjavaju na još smješniji i neozbiljniji način, a takva bi, po svemu sudeći, ostala i percepcija cijelog poduhvata da joj sve manje ugledni Washington Post nije Timbergovim tekstom pokušao priskrbiti legitimitet, naročito nakon što su njegov tekst prenijeli brojni drugi veliki mediji. Na sajtu tako piše da su njihovi kriteriji ‘bihevioralni’ i da oni karakteristike propagandnih medija identificiraju kao ‘motivacijsko-agnostičke’. To znači da im nije važno prenose li sporni mediji rusku propagandu svjesno i plaćaju li ih ruski obavještajci, već kriterije mogu ispunjavati i ako se ‘ponašaju kao bona fide korisni idioti’ ruskih tajnih službi. Za kvalificiranje na listi dovoljno je pak ‘podržavati’ politike kao što su Brexit, raspad EU-a i eurozone, protivljenje ukrajinskom otporu Rusiji ili sirijskom otporu Bašaru al-Asadu.
Joshua Frank iz Counter Puncha, jednog od prozvanih portala, dodatno je raskrinkao spornu metodologiju ‘stručnjaka’ skupine PropOrNot započevši s njima e-mail prepisku koja je završila tako što su mu s portala odgovorili da su ‘stvari mogle ispasti drugačije’ za mnoge od prozvanih medija da su ih ‘oni kontaktirali i pokazali da shvaćaju da je Putinova Rusija revizionistička, autoritarna, imperijalistička kleptokracija’. Drugim riječima, piše Frank, svi oni kriteriji na koje se pozivaju više ne bi bili važni da su se novinari ocrnjenih medija samo javili svojim progoniteljima i rekli im da se s njima slažu, nakon čega bi ih oni uklonili sa svoje crne liste.
PropOrNot je napisao da bi CIA i Ministarstvo pravosuđa trebali istražiti sporne medije jer krše Zakon o špijunaži i Zakon o registraciji stranih agenata, praktički ih proglašavajući nacionalnim izdajnicima
Među prozvanim medijima našli su se ruski državni mediji poput Pravde, RT-a i Sputniknewsa, ali i poznati lijevi i liberalni američki portali kao što su Truthdig, spomenuti Counter Punch i Naked Capitalism, zatim WikiLeaks, ali i portali konzervativne provenijencije poput Drudge Reporta i Instituta Ron Paul. U pitanju su dakle mediji različitih političkih sklonosti, a ono što im je zajedničko je da su svi neovisni, pri čemu u nemalom broju njih rade nagrađivani novinarski veterani mainstream medija koji su u nekom trenutku migrirali na slobodniji internet. Oni stoga u kontekstu posvemašnjeg gubitka vjerodostojnosti tradicionalnih medija predstavljaju sve veću prijetnju njihovoj monopolističkoj poziciji kontrole javnog mnijenja, kako je to protumačio Robert Scheer, glavni urednik Truthdiga, jednog od medija s crne liste.
Na web-stranici PropOrNot su također napisali i da bi relevantne državne agencije, poput CIA-e i Ministarstva pravosuđa, trebale istražiti sporne medije jer oni, po njihovom mišljenju, krše Zakon o špijunaži, Zakon o registraciji stranih agenata i još neke zakone, čime su ih praktički proglasili nacionalnim izdajnicima. Najavili su i izradu alata za internetski pretraživač Chrome koji će prepoznavati rusku propagandu i davati upozorenja da se tim stranicama ne pristupa kako se time ne bi prouzročili kvarovi na kompjutoru.
Cijelu ovu rabotu jednog opskurnog portala i jednog od stupova američkog novinarstva prozvani mediji vrlo su brzo raskrinkali kao bijedan pokušaj pronalaženja opravdanja za vlastite predizborne promašaje i kao nastojanje da se publiku odvuče od nakane da informacije traži na alternativnim izvorima. Bivši dužnosnik CIA-e Philip Giraldi u magazinu The American Conservative upravo je modus operandi skupine PropOrNot, ali i Washington Posta, usporedio s hladnoratovskim načinom plasiranja propagande, objasnivši da je trik u ‘povezivanju nečeg što je lažno s nečim za što se vjeruje da je istinito, čime se navodno potvrđuje ono prvo’. WP, piše bivši obavještajac, to je učinio tako što je tvrdnje o plasiranju lažnih vijesti, što se zaista događalo, povezao s ničim potkrijepljenim tvrdnjama da iza tog plasiranja stoji Rusija. WP je još dodao, piše Giraldi, da ‘nema načina da se sazna je li ruska kampanja bila odlučujuća za pobjedu Trumpa’, pa umetanjem takve ograde na suptilan način u čitaoce ‘pokušao usaditi sjeme sumnje da je utjecaj Moskve zapravo bio presudan za Trumpovu pobjedu’. Slično je napisao i Adrian Chen u New Yorkeru, ustvrdivši da priča WP-a ‘kombinira dva najveća tehnološka zlotvora u postizbornoj analizi – lažne vijesti i rusku propagandu – u jedinstven neodoljivi paket’.
Unatoč tome što je ova operacija više ili manje uspješno raskrinkana kao poprilično diletantski pokušaj ‘napada na demokratizaciju interneta’, kako ga shvaća Robert Scheer, ona je i simptom zlokobnog pokušaja zloupotrebe borbe protiv lažnih vijesti, koju su najavili Google i Facebook, za napad na neovisne elektronske medije.
Glenn Greenwald na svojem je portalu The Intercept stoga primijetio da ‘grupa koju promovira Washington Post utjelovljuje toksičnu esenciju djelovanja Josepha McCarthyja’, senatora iz Wisconsina koji je ranih 1950-ih političke neistomišljenike progonio zbog navodnog komunističkog djelovanja, zbog čega su neki napadnuti novinari sadašnju situaciju nazvali ‘makartizam 2.0’. Greenwald primjećuje da su autori portala PropOrNot čak upotrijebili i McCarthyjev termin – The List – za svoju crnu listu domaćih izdajnika, pa zaključio da se danas ‘svaka antiruska priča automatski tretira kao vjerodostojna, dok se svatko tko dovodi u pitanje njezinu vjerodostojnost ili dokaze proglašava nelojalnim ili u najboljem slučaju napada kao korisni idiot’. On piše da je Washington Post obrnuo uloge pa stao pozirati kao veliki borac protiv lažnih vijesti, iako ih zapravo sam širi, kao primjerice u rujnu, kada je ‘s posvemašnjom ozbiljnošću prenosio tvrdnju da je Hillary Clinton pala na komemoraciji 11. rujna zato što ju je otrovao Vladimir Putin, ne ulazeći pritom u sramotnu povijest lista koji je Amerikance uvjeravao da Sadam Husein proizvodi nepostojeće nuklearno oružje i kultivira živahne odnose s Al-Kaidom’.
