Mane Drakulić iz mjesta nedaleko Plitvičkih jezera uputio se 5. avgusta 1995. oko ponoći sa suprugom Vukicom, sinom Dušanom i petnaestak komšija u Frkašić.
- Vidjeli smo da je Frkašić već evakuiran, pa smo preko obronaka Plješivice krenuli prema Donjem Lapcu. Kolona je na uskoj cesti bila gusta, išlo se suviše sporo. Neki ostaju bez goriva, drugi ne mogu upaliti traktor. U gužvi se prevrću automobili, traktori. Prevrnula se i prikolica plitvičkog voza - opisuje Mane metež na putu.
U Lapcu su se kratko zadržali jer od izbezumljenog puka nisu dolazile nikakve pouzdane informacije. U koloni ih je uskoro dočekala prva noć.
- Žena i sin spavali su u prikolici, a ja sam ležao na livadi pokraj traktora. Gadno je bilo kada je padala kiša, tada smo se ko psi zavlačili pod prikolicu - opisuje Mane samo dio slika.
Novi dan donio je novu neizvjesnost i beznađe koje je potiskivalo umor, glad i žeđ na usijanom asfaltu Republike Srpske.
- Sve je bilo u rasulu. Ljudi su se izbezumljeno gubili u koloni. Bilo je i vojnika koji su se povukli sa ratišta i u masi ljudi tražili svoje familije. Sva ta gužva i ljudska bespomoćnost na tren su me podsjetili na Drugi svjetski rat - kaže Mane, koji se zatim prisjeća slika kolona koje je desetak kilometara od Petrovca nadvio avion.
- Nastao je čep na cesti jer smo išli u četiri kolone. Odjednom je naišao avion, zaokružio iznad nas i otišao. Odmah se vratio. Ugledao sam kako pušta raketu. Uslijedio je udar. Bio sam nasred ceste, a sin i žena kod traktora. Dogodio se i drugi udar. Prvo što sam vidio bio je sin koji je bježao iza jednog kamena na livadi kraj ceste. Nastala je gužva. Dim, jauci, ljudi bježe, krvavi nose jedni druge, vatra. Dva šlepera iz Lapca bila su u plamenu. U kabini sam vidio šofera koji zapomaže jer ne može da izađe. Potrčao sam prema njemu. Desno od mene u autu je gorjela cijela familija, njih petero-šestero. Iznutra su se čuli krici i dječji jauci, i onda je odjednom nastao muk. Ostalo je dvoje starčadi, otprilike od 80 godina. Najteže mi je bilo njih slušati. Ostali su sami, a pred očima im je izgorjela čitava familija - niže Mane bolne uspomene.
- Jedan čovjek iz Lapca nosio je krvavo dijete. Kad sam došao do šlepera, pade na mene truplo trudne žene bez glave. U tom trenutku je neko iz moje grupe došao po mene vičući: ‘Mane, šta to radiš? Dolazi ovamo, sin ti je ranjen!’ Pronašao sam ga pedesetak metara od ceste, bio je već problijedio, geler mu je presjekao glavni živac, stopalo mu je padalo, nije mogao hodati. Stavili smo ga u ćebe i nosili prema cesti - prepričava Mane Drakulić najstrašniji dan u svom životu.
Uskoro je koloni prišlo vozilo UN-a. Naišli su sasvim slučajno. Kako tvrdi Mene, masa ljudi ih je zamolila da prevezu ranjenike. Malo su se nećkali, ali kada su uvidjeli da od kolone ne mogu dalje, primili su Dušana i krvavog čovjeka sa djevojčicom. Mane je uskoro saznao da mu je sin odvezen u banjalučku bolnicu. Budući da mu se tamo nije mogla izvesti operacija noge, upućen je u Beograd. Dušan je u Kliničkom centru u Beogradu imao dvije teške operacije, a zbog rehabilitacije je dvije godine izostao iz škole. Iz izbjeglištva u Vršcu, mjesta na granici s Rumunjskom, Drakulići su se u rodnu Liku vratili 1998., a na posebnom privjesku visi im geler kao svjedočanstvo o događajima koji su trinaestogodišnjem dječaku uništili bezbrižnu mladost i obilježili čitav život.
