>

novosti logo

Manjinske brojke i slova

Ustrajavati na recipročnom rješavanju hrvatskih i srpskih manjinskih prava značilo bi da bi Hrvati u Srbiji pravo na službenu upotrebu svoga jezika imali samo u općinama u kojima čine više od trećine ukupnog stanovništva

Pošto je Hrvatska blokirala otvaranje Poglavlja 26 o obrazovanju i kulturi u procesu pristupanja Srbije Europskoj uniji, obrazovanje na hrvatskom jeziku u Srbiji postalo je hit-temom medija s obje strane Dunava. Povećana pažnja javnosti za učenje na hrvatskom jeziku u školama u Srbiji mogla bi biti jedna od rijetkih dobrih strana te blokade ako ona potakne i ubrza rješavanje problema koji su se gomilali godinama, a posebice od raspada Jugoslavije, kad su dijelovi tada suverenih jugoslavenskih naroda preko noći postajali nacionalnim manjinama samo zato što su ostali živjeti izvan teritorija matičnih republika nekadašnje federacije. No zasad su barem podjednake šanse da se ti problemi uvećaju, jer je blokada otvaranja Poglavlja 26 izazvala novu hrvatsko-srpsku političku tarapanu, u kakvima kraći kraj u pravilu izvlače i hrvatska i srpska manjina u objema državama.

Hrvati u Srbiji u svemu tome nisu bili izuzetak. I oni su, poput Srba, Bošnjaka i Crnogoraca koji su ostajali izvan svojih matičnih država, morali otkriti ‘draži’ ne samo raspada federacije nego i razdvajanja nekadašnjega zajedničkog jezika – srpsko-hrvatskoga ili hrvatsko-srpskoga, potom hrvatskog ili srpskog, odnosno obrnuto – a potom, povezano s time, i sve tajne i začkoljice obrazovanja na standardnom jeziku matične nacije, koji uglavnom nisu znali pravilno govorili, pogotovo ne u varijantama novogovora, koji se počeo politički forsirati u novim državama.

Hrvati u Srbiji i njihove nacionalne institucije, ponajprije Hrvatsko nacionalno vijeće (HNV), tek su ove godine definirali Strategiju obrazovanja na hrvatskom jeziku za razdoblje od 2017. do 2021., odnosno dokument koji ima glavu i rep, a čiji je cilj ‘utvrditi mjere za unapređenje primjene prava na obrazovanje na hrvatskom jeziku’. Strategija ima stotinjak stranica, a HNV ju je izradio na ‘osnovi objedinjenih analiza i dosadašnjih aktivnosti na području obrazovanja’. HNV računa da će njezinim provođenjem u svoje aktivnosti uključiti više Hrvata nego dosad te ih tako učiniti vidljivijima u srpskom društvu i njegovim institucijama. Pritom će tom tijelu najveća enigma i izazov biti kako privući više Hrvata u obrazovne procese na hrvatskom jeziku. Naime, dvije trećine od 57.900 Hrvata, koliko je u Srbiji popisano 2011., izjasnilo se da im je materinski jezik srpski, a svega 29 posto od tog broja, njih 16.700, kao materinski je navelo hrvatski. HNV procjenjuje da se i u Subotici, gdje se u pet osnovnih škola izvodi cjelokupna nastava na hrvatskom jeziku, svega 20 posto učenika hrvatske nacionalnosti upisuje na takvu nastavu, a ostali pohađaju nastavu na srpskom. Štoviše, HNV konstatira da je broj djece u hrvatskim vrtićima puno veći od broja onih koji se nakon njega upisuju u osnovne škole: razlog tome je, procjenjuju, što su hrvatski vrtići bolje opremljeni i kvalitetniji od drugih, pa se u njih upisuju i djeca drugih nacionalnosti (oko 37 posto mališana u hrvatskim vrtićima nije hrvatske nacionalnosti).

Vodstvo HNV-a očekuje da će realizaciji Strategije dodatni vjetar u leđa dati dugo putovanje Srbije prema članstvu u EU-u, ponajprije preuzimanje i provođenje mjerila i kriterija koje će ta zemlja morati ispuniti kako bi zatvorila Poglavlje 23, ono o pravosuđu i temeljnim pravima. I prije negoli je Srbija otvorila to pregovaračko područje (što je Hrvatska također nekoliko mjeseci blokirala, sve dok Njemačka nije zavrnula ruku Oreškovićevoj vladi), morala je usvojiti Akcijski plan za ostvarivanje prava nacionalnih manjina. Po tom su planu premijer Aleksandar Vučić, njegova vlada i srpski parlament počeli mijenjati zakone i političku praksu u ostvarivanju prava nacionalnih manjina. Predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska i manjinska prava Meho Omerović ovih je dana najavio znatna poboljšanja tamošnjega zakona o pravima nacionalnih manjina, koja će biti usvojena do kraja ove ili početkom sljedeće godine.

I čelnici HNV-a potvrđuju da su se u ovoj godini hrvatska manjinska prava počela bolje ostvarivati, pa i u području obrazovanja. Pošto su Ministarstvo prosvjete Srbije, HNV i Zavod za izdavanje udžbenika potpisali memorandum o suradnji u tekućoj školskoj godini, prvi su put osigurani svi udžbenici za osnovnoškolsku nastavu na hrvatskom jeziku, a do kraja školske godine trebali bi biti izrađeni i ‘nacionalni dodaci za svijet oko nas, prirodu i društvo te povijest, kao i autorski udžbenik za glazbenu kulturu u koji je ugrađeno 60 posto nacionalnog sadržaja’. HNV u Strategiji najavljuje da će unutar istog trokuta uskoro biti potpisan i memorandum o srednjoškolskim udžbenicima; dok se to ne učini, HNV će udžbenike osiguravati donacijama ravnatelja srednjih škola iz Hrvatske.

Kako je Plenkovićeva vlada blokadu otvaranja Poglavlja 26 obrazlagala, uz ostalo, nedostatkom srednjoškolskih udžbenika na hrvatskom jeziku u Srbiji, nejasno je zašto je to učinila ako je znala za dogovore i planove Vučićeve vlade i HNV-a. Zašto se uplitala u proces koji je započeo i traje unutar ostvarivanja kriterija i mjerila iz već otvorenog Poglavlja 23? Želi li najavljeno potpisivanja memoranduma o srednjoškolskim udžbenicima upisati sebi u zasluge, iako će to ponajprije biti plod suradnje HNV-a i srpske vlade? Jalov je to posao, jer konflikti koji su zbog toga zaiskrili između Zagreba i Beograda neće potaknuti učenike hrvatske nacionalnosti da u većem broju pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku, što je jedan od prioritetnih ciljeva HNV-a, nego će ih dodatno stimulirati da ostanu nevidljivi u sredinama u kojima se školuju i žive ili ih nagnati na školovanje u Hrvatskoj, da se više nikad ne vrate u Srbiju, kako se i dosad najčešće događalo onima koji su se odlučili školovati i studirati ovdje.

Pokazivati mišiće u rješavanju manjinskih prava i sloboda, tražiti reciprocitete i ucjenama nametati manjinske modele mogu samo oni koji nisu svjesni krhkosti položaja nacionalnih manjina i u demokratski razvijenijim društvima od onih u Hrvatskoj i Srbiji. Primjerice, ustrajavati na recipročnom rješavanju hrvatskih i srpskih manjinskih prava značilo bi da bi Hrvati u Srbiji pravo na službenu upotrebu svoga jezika imali samo u općinama u kojima čine više od trećine ukupnog stanovništva, a ne kao sada – svuda gdje su u većem broju, pa i ispod zakonskog minimuma od 15 posto, što je slučaj u svim općinama u kojima je hrvatski službeni jezik, pa i u Skupštini Vojvodine (iako ih na njezinu teritoriju ima triput manje od zakonskog cenzusa).

Na loše strane i nemogućnost reciprociteta u ostvarivanju manjinskih prava ukazuje i Meho Omerović, reagirajući na zahtjeve Hrvatske da se hrvatskoj manjini u Srbiji zakonom osigura jedno ili više zastupničkih mjesta u tamošnjem parlamentu. Podsjetivši da građana srpske nacionalnosti u ukupnom stanovništvu Hrvatske ima 4,5 posto, a građana hrvatske nacionalnosti u Srbiji svega 0,8 posto, kaže da bi donošenje posebnog zakona kojim bi se Hrvatima osigurala tri zastupnička mandata u srpskom parlamentu značilo da oni imaju više prava od svih drugih nacionalnih zajednica. ‘To je prosto igra brojki i nemoguće je. Što bi u tom slučaju radili Bošnjaci, Romi, Albanci i Mađari koji imaju po četiri-pet puta više građana u Srbiji nego Hrvati?’ pita Omerović.

1/1