Nakon nedavnog neodigravanja utakmice između Dinama i Hajduka, Torcida je na splitskoj Rivi održala masovni prosvjed, zahtijevajući smjenu čelnih ljudi Hrvatskog nogometnog saveza (HNS) i promjenu zakona kojima se regulira tretman navijača i djelovanje klubova. Tim smo povodom razgovarali s Marijom Stanićem, bivšim nogometnim reprezentativcem i osvajačem bronce na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998., koji je ostvario i respektabilnu inozemnu karijeru. Danas je povremeni kolumnist portala Igraliste.hr, za koji argumentirano i kritički piše o fenomenima modernog sporta i politike.

Prema nedavnom istraživanju, 30,2 posto ispitanika smatra da je za stanje u hrvatskom nogometu glavni krivac HNS, a na drugom su mjestu Dinamo i njegov izvršni dopredsjednik Zdravko Mamić; predlažu raspuštanje HNS-a i izbor novih tijela. Kako vi vidite aktualna zbivanja u domaćem nogometu?

Do aktualne je slike doveo proces koji traje posljednjih 15-20 godina i koji je sada, možda, na prijelomnoj točki. U sveopćoj potrebi da ukažemo na krivca ne treba previše pameti da shvatimo kako je odgovornost na onima koji su na vodećim pozicijama. Ali i da se sutra raspišu izbori, da se raspusti vrh HNS-a i da odu i Mamić i kompletna uprava, problemi neće nestati. Duboko vjerujem da će za normalizaciju stanja u hrvatskom nogometu trebati približno onoliko koliko je to loše stanje trajalo. Bila bi to šok-terapija usporediva s dolaskom novog trenera u klub: igrači bi trenutačno reagirali, no bez plana, reda, discipline i doprinosa na individualnoj i svakoj drugoj razini na duge staze, opet bismo bili na krivom putu.

Religija koja zbližava

Smatrate li ipak da su ostavke u vrhu HNS-a preduvjet promjena?

Politika je postavila neke ljude, pa neka ih onda i makne. Računica je jasna: ako sam ja šef, moja je odgovornost najveća i u tom je smislu moj odlazak preduvjet da bi se stvari, možda, pokrenule nabolje. Ljudi su izgubili vjeru u institucije, sudove, trenere, igrače, nekakvu hijerarhiju. Ljudi iz HNS-a su najodgovorniji za ovakvo stanje, ali nisu isključivi i jedini krivci. Odgovorni smo svi mi, jer smo svojom pasivnošću dopustili da do svega toga dođe. Nije sve crno-bijelo, životno mi iskustvo govori da u svemu ima i ponešto sivoga. To je moje mišljenje, nemam se potrebu ulizivati bilo kome, jer sam totalno neovisan.

Nitko nema pravo na vlasništvo nad reprezentacijom. Naš će nogomet ozdraviti kada budemo imali kontinuitet navijača na stadionima, oni su duša i razlog zbog kojih se igra. Ali ne, mi smo došli do granice da se biraju županija i grad u kojem će reprezentacija igrati

Kada spominjete politiku, činjenica je da jedanaest od 17 članova Izvršnog odbora HNS-a dolazi iz HDZ-a. Mamićeva čvrsta kontrola nad Savezom dovela je u pitanje smisao igranja nogometa: postoji li ondje ikakva kontrola, a time i odgovornost prema poreznim obveznicima?

Mi nemamo kontrolu, niti ćemo je ikada imati; uzmimo za primjer i druge javne institucije, za koje ne znamo kako posluju, a koje se uporno pozivaju na transparentnost u svemu što rade. Pojam ‘transparentnost’ je fraza koja kod mene izaziva odbojnost, pa odmah pomislim na prevaru. No sve je interes, pa tako i nogomet. Napokon, živimo u licemjernom svijetu – nije važno tko što radi, nego kako to prezentira. Ne vjerujem u svijet volontera, pa ispada da je i moja karijera bila takva. Ne, ja sam nogomet i živio i volio. Bio sam za to plaćen, ali sam i sebe kao osobu tako izgrađivao. Svatko od tih ljudi u HNS-u vjerojatno ima neki svoj interes. A što se tiče politike, čini mi se da se ona kod nas malo (pre)zaigrala. Živimo u šatro-demokratskom društvu, kod nas je to još u povojima, još se tražimo i sasvim je normalno da tu plivaju pojedinci koji su odlučniji i licemjerniji, vještiji manipulatori, s potporom jačih interesnih skupina. Bio bih najsretniji da o tome ne moramo razgovarati: nogomet bi trebao biti religija koja zbližava, a ne političko iživljavanje i silovanje igre, što je sada.

Kada pričate o interesima, možete li se složiti s onima koji smatraju da je jedna skupina ljudi unutar HNS-a, posebice Mamić, uzurpirala hrvatski nogomet i uzela si ekskluzivno pravo na njega?

Ne znam o kakvim je tu interesima riječ i u kolikoj su mjeri prisutni. No u svojim istupima u medijima Mamić se ne libi jasno pokazati da je nogometni vladar. Ovo što se događa je posljedica dugogodišnjeg niza interesa politike, pojedinaca, klubova, gdje je jedna strana – dakle Hajduk i Torcida – totalno nezadovoljna. Izvjesno je da ne možemo pobjeći od prošlosti. Primjerice, zna se da je u Zagrebu centralna moć i da je u Splitu reprezentacija igrala jednom ili dvaput. Samim time došlo je do prvih podjela i to me, kada je o reprezentaciji riječ, najviše boli i smeta.

Prosvjed Torcide je opravdan

Tko je te podjele stvorio?

Ne znam, pitajte ljude koji vode nogometnu organizaciju: kada ih slušate, djeluju toliko uvjerljivo da pomislite kako nisu krivi nizašto ili da su tek malo odgovorni. U jednom jako malom, zanemarivom dijelu, možda su krivi i igrači koji nisu izvršili pritisak, jer znam što znači igrati i pred praznim i pred punim stadionom. Ako se sjećate, bilo je puno nezadovoljstva igrača posljednjim utakmicama u Zagrebu, sveukupno loše stanje preslikalo se i na reprezentaciju. To je, ponavljam, ono što me boli, jer nitko nema pravo na vlasništvo nad reprezentacijom. Naš će nogomet ozdraviti kada budemo imali kontinuitet navijača na stadionima, oni su duša i razlog zbog kojih se igra. Ali ne, mi smo došli do granice da se biraju županija i grad u kojem će reprezentacija igrati, što znači da smo na krivom putu.

Onda se prosvjed Torcide, kojoj podršku daju i druge navijačke skupine, čini posve opravdanim?

Kao sportaš, žalostan sam zbog neodigravanja utakmice i smatram da se trebala odigrati; žalosno je gledati kako navijači postaju igrači i obrnuto, a nekakva vlast postaje promatračem. Ipak, smatram da je prosvjed Torcide opravdan, nezadovoljstvo i frustracije nakupljali su se godinama. Igrači tu najviše ispaštaju, pa bivaju prepušteni tihom šaputanju, opreznom razmišljaju i, naravno, neistupanju. Jer u protivnom bi te zgazili, možeš prekrižiti karijeru… No bez namjere da branim Mamića, HNS ili bilo koga drugoga, pitam se bi li prosvjedi bili podjednako intenzivni da je Hajduk osvojio koju titulu.

Što, kao kolumnist koji godinama kritički piše o nogometnim pojavama, kažete na naknadnu Mamićevu izjavu da su prosvjed na Rivi vodili neprijatelji Hrvatske?

To je pogled iz njegove pozicije i što ja tu mogu dodati ili oduzeti – možda on sve to vidi kao napad na sebe, organizaciju, vođenje HNS-a… što li već, ali to je njegova istina. Vjerujem da je uvjeren kako radi pravi posao, pa sve drugo vidi kao zavjeru. Ali pitate li drugih 750 ljudi, reći će vam da je revolucija zadnja slamka spasa, da su bili prinuđeni da je naprave. No nama, to stalno ponavljam, nije potrebna revolucija, nego evolucija. To znači da svi mi, svatko u svome dijelu, trebamo napraviti jedan lagani korak prema naprijed.

Možeš rasipati tek ako imaš

S druge strane, FIFA i UEFA podržavaju hijerarhijsku konstrukciju unutar HNS-a. Svojedobno su se okomili na Ministarstvo sporta, s prijetnjom kažnjavanja reprezentacije, nastavi li se s ‘isušivanjem nogometne močvare’, kako se bio izrazio bivši ministar Željko Jovanović?

To treba njih pitati, vjerojatno imaju politiku da državi nije mjesto u takvim događajima. Očito je riječ o pat-poziciji, govorimo o uništavanju nogometa, a ‘močvara’ koju je spominjao bivši ministar i ‘mala mafija u HNS-u’ koju je spominjao predsjednik Ivo Josipović, poruke su koje narod prima. Pitam se nakraju što je s onim malobrojnima, da ne kažem normalnim ljudima, koji su dolazili na utakmice isključivo zbog nogometa. Oni su jedini taoci stanja u našem nogometu…

Nisu li taocima postali upravo zaslugom predsjednika HNS-a Davora Šukera, koji je u jeku prosvjeda bio na Tajlandu, da bi po povratku poručio kako su navijači tu da navijaju, a ne da se petljaju u politiku klubova ili da, ne daj bože, rade u njihovim upravama? U njegovu slučaju, brz je bio put od obožavanog golgetera do lika s crne liste domaćeg nogometa…

Ne znam kako to objasniti nego time da iza svačijeg postupka, riječi i djela trebaju stajati neka odgovornost i posljedica. S obzirom na to da sam s Davorom proveo mnoge zajedničke igračke godine i da nas veže neka bazična kolegijalnost, teško mi se o njemu izjasniti… osjećam nelagodu bilo što reći i pomisliti u vezi s njim. S druge strane, poput većine drugih, ne razumijem postupke kojima se vodio. U sveopćem kaosu – a možemo govoriti da su ga postavili ili poslali na mjesto predsjednika HNS-a, no to su opet neka nagađanja – nije se pojavio i našao za shodno obratiti se javnosti, što je, po meni, ipak trebao. Uz dužno poštovanje prema njemu, ne razumijem način na koji obnaša funkciju predsjednika HNS-a.

S obzirom na to da sam sa Davorom Šukerom proveo mnoge zajedničke igračke godine i da nas veže neka bazična kolegijalnost, osjećam nelagodu bilo što reći i pomisliti u vezi s njim. Ipak, uz dužno poštovanje prema njemu, ne razumijem način na koji obnaša funkciju predsjednika HNS-a

I kao igrač i kao komentator znate da su navijači sastavni dio klubova, a ne samo puki biznis: u Njemačkoj su primjerice neki klubovi u većinskom vlasništvu svojih članova, među kojima su i navijači?

Mislim da Šuker zapravo nije shvatio poantu: da možeš rasipati ako nešto imaš, a ako nemaš – moraš raditi da stekneš. A mi navijača nemamo, pa ti svaka rečenica i nastup moraju biti u cilju njihova vraćanja. Svaka publika na svijetu ima nekog utjecaja na politiku kluba i tako treba biti, jer se zbog nje igra. U kolikoj mjeri, drugo je pitanje; no isključivanje duše nogometa, a to je publika, krivi je potez.

U 90 posto privatizacija bilo je nekih malverzacija

Posljednji u nizu nogometnih skandala vezan je uz sumnjivu privatizaciju NK Zadra i uhićenje prvog čovjeka kluba i člana Skupštine HNS-a Rene Sinovčića. Što mislite o privatizaciji klubova?

To je pitanje sklizak teren, ali igrao sam protiv mnoštva klubova koji funkcioniraju po principu ‘jedan član, jedan glas’, i to je sasvim u redu – dapače, to je ono što će privući i navijače da budu dio kluba i da o njemu odlučuju, što će stvarati pozitivnu sliku o samom klubu. To je idealan primjer kako bi klub trebao funkcionirati, ali kada kod nas dođe vrijeme za to, bojim se da ćemo i to upropastiti. S druge strane, ne čudi me to hapšenje, iako je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Je li provedena privatizacija Ine, zbog čega je u zatvoru bivši premijer Sanader? U 90 posto privatizacija bilo je nekih malverzacija i sve je kao transparentno, a te me riječi, ponavljam, najviše strah. Ako se to dokaže i u slučaju Zadra, bit će to priča viđena mnogo puta.

Igrači u Zadru kažu da su sa Sinovčićevim hapšenjem dobili dodatni motiv, dok u isto vrijeme zadarski Tornado zbog toga likuje? Nogometna je arena poput kakve pozornice za predstavu Beckettova teatra apsurda...

Igračima neka je Bog na pomoći; možda neki u NK Zadru znaju više nego mi, pa se tako u izjavama i postavljaju, sigurni su u ispravnost vlastitih postavki. Nadam se da je i Ćiro Blažević, s kojim imam dobar odnos i kojeg volim kao trenera, duboko siguran u svoju izjavu da je Sinovčić najveći dobrotvor hrvatskog sporta. Kazao je on svojedobno i da je narod uvijek u pravu, no ja uzvraćam time da je narod razapeo Isusa i da nije uvijek u pravu... Smatram da je bilo kakvo uplitanje politike u sport kontraproduktivno. No politizacija sporta godinama je prisutna: nas su primjerice bili okarakterizirali kao desnu, HDZ-ovu reprezentaciju. Meni je to žalosno: nisam ni desni ni lijevi, jednostavno sam građanin, sportaš koji je branio boje reprezentacije. Apsurdno je i da igrači mjesecima ne dobivaju plaće, pa su pod ovrhama. To je pravi problem igrača i reprezentacije – država ih reketari, a politika im uzima svu slavu.