>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Tena Erceg

Marko Strpić: Država štiti svoj monopol na nasilje

Član kolektiva anarhističke izdavačke kuće i knjižare Što čitaš?: Društvene se pokrete pokušava podijeliti na ‘dobre’ i ‘loše’ skupine i time izolirati pojedine njihove dijelove, umanjiti ili čak posve uništiti solidarnost. To se pokazalo pogubnim u mnogim situacijama, a za državu i kapital to je jedan od važnih načina kontrole i razbijanja društvenih pokreta

Black Bloc se ovih dana u medijima opisuje kao pokret koji je odgovoran za destrukciju za vrijeme samita G 20 u Hamburgu, a šire se u javnosti počeo spominjati 1999. na antiglobalističkim demonstracijama u Seattleu. Možete li nam reći nešto više o tom pokretu?

Zapravo, Black Bloc je strategija nastala u sedamdesetima i osamdesetima unutar skvoterskog i autonomnog pokreta u Njemačkoj i Nizozemskoj i od tada je prisutna u svijetu. Riječ je o ideji da svi na demonstracijama preuzmu ‘kolektivni identitet’ i time stanu u solidarnosti jedni uz druge. Seattle je bio samo medijski eksponiraniji i ono što je tada iznenadilo vlast i medije je bila masovnost demonstracija, ali i ciljani napadi na korporacije, banke i slično, a ne uništavanje svega, što je recimo bio slučaj u Los Angelesu, gdje nije bilo Black Bloca, tokom pobune zbog policijske brutalnosti u slučaju Rodneyja Kinga 1992. godine. Naravno, ni taj događaj nije moguće tek tako jednostavno opisati, jer i tu je do izražaja došao niz socijalnih problema zbog kojih se sve skupa dogodilo. Osim toga, sve velike demonstracije su posljedica šireg društvenog djelovanja i organiziranja pa je posve pogrešno gledati na njih kao na iznenadne događaje koji su se dogodili ‘sami od sebe’.

Sistemsko nasilje je prvenstveno fizičko nasilje. Prijetnjom fizičkim nasiljem, uz pomoć policije, vojske, zatvora i sudova, osigurava se ekonomsko i svako drugo iskorištavanje društva. Ako odbiješ sudjelovati, slijedi kazna

Black Bloc smatra da su samo državna i korporativna imovina poželjne mete, za razliku od imovine običnih ljudi. Ipak, takvo se ponašanje u vodećim medijima i političkim krugovima redovito otpisuje kao huliganizam, bezumna agresivnost, čime mu se pokušava oduzeti ideološka dimenzija i na taj način oslabiti i diskreditirati. Možete li proanalizirati strategije kojima se mediji i političke elite služe za postizanje ovog cilja?

Više je razina na kojima se društvene pokrete pokušava diskreditirati i oslabiti, prvenstveno kroz mainstream medije, koji su za kapital glavni kanal oblikovanja javnog mnijenja. O tome je dosta pisao i Noam Chomsky, primjerice u tekstu ‘Proizvodnja pristanka’. Kad nešto prikažeš kao bezumno nasilje i huliganizam koji ugrožava ‘običnog čovjeka’, većina društva će pristati ili čak zazivati represiju, više kontrole, kamera, šire ovlasti policije pa čak i smanjivanje razine ljudskih prava, a sve u ime ‘sigurnosti’. Jasno je da je ta takozvana sigurnost zapravo drugo ime za više kontrole, manje privatnosti i sve manje prava. S druge strane imamo situaciju da se time vrši pritisak na društvene pokrete i traži se od njih da se odrede prema određenim strategijama, često u pokušaju da ih se podijeli na ‘dobre’ i ‘loše’ demonstrante, skupine ili nešto treće. Time se pokušava izolirati pojedine dijelove pokreta, umanjiti ili čak posve uništiti solidarnost. To se pokazalo pogubnim u mnogim situacijama, a za državu i kapital to je jedan od važnih načina kontrole i razbijanja društvenih pokreta.

Simbolički sukob s kapitalom

Smatralo se da se nakon ubojstva jednog prosvjednika od strane policije na demonstracijama povodom samita G 8 u Genovi 2001. antiglobalistički pokret okrenuo nenasilnim metodama. Kakav je odnos trenutačno aktivnih anarhističkih skupina prema nasilju?

Mislim da se od Genove nije stvarno puno toga promijenilo. U to vrijeme je napušten naziv ‘antiglobalistički pokret’, za što postoji više razloga. Jedan od očitih je da je problem u kapitalizmu kao takvom, a ne samo u njegovoj globalizaciji. Nisam siguran koliko je samo ubojstvo Carla Giulianija imalo utjecaja na to da se preispita strategija organiziranja velikih demonstracija tamo gdje se okupljaju šefovi kapitala, a koliko to da su neki dijelovi pokreta došli do zaključka da ne žele u simboličnom sukobu s kapitalom gubiti toliko energije, resursa i na kraju života. Kad govorimo o nasilju, ovo ubojstvo je pokazalo tko su ubojice i ultimativni nasilnici. Treba pričati o tome kako anarhistički pokret vidi nasilje države i kapitala, ratove koje organiziraju, sve više prebacivanja policijskih ovlasti na vojsku, treninge vojske za suzbijanje demonstracija, ali i drugo institucionalno nasilje, od ekonomskog do klasičnog birokratskog, koje za svrhu ima držanje većeg dijela društva u pokornosti. Ne treba zaboraviti ni patrijarhat, kao snažno sredstvo kontrole društva, a to je otvorena vrsta nasilja, kako fizički, tako i na svim drugim razinama.

Ove se godine obilježava stota godišnjica Oktobarske revolucije i upravo nas taj primjer uči što sve može poći krivo i na koji način se autoritarna ljevica obračunava s antiautoritarnim pokretima

U vrijeme kad ste objavili zbornik ‘Anarhizam i nasilje’, unutar anarhističkih skupina vodila se debata u kojoj se upotrebljavao izraz ‘muškanarhija’ i tvrdilo da su oni koji propagiraju nasilne akcije većinom bijeli muškarci, pripadnici srednje klase.

Ta diskusija je nastala kao dio stalne samorefleksije i vlastitog propitivanja pokreta. Bez obzira na dobre ideje koje želimo zastupati ili na naš izbor određenog ideološkog predznaka, to ne znači da smo posve raskrstili s kulturnom prtljagom koju vučemo za sobom. Tu prvenstveno mislim na društvenu privilegiranost koja proizlazi iz roda i klase, boje kože i drugog. Ako sami ne dovedemo to u pitanje, nitko drugi to neće učiniti za nas, niti će se to pitanje samo od sebe riješiti ‘nakon revolucije’, kako smo to često slušali kroz povijest. Čak ni kad se ta rasprava povela, to nije bila dominantna struja unutar pokreta, pogotovo ne u SAD-u, gdje je diskusija krenula, ali posve je jasno da u situacijama sukoba do izražaja lakše dolaze neprevaziđene kategorije ‘muškaraca ratnika’ i ostale patrijarhalne uloge u kojima nas odgajaju. Naravno, tu su još pitanja boje kože, jer policija će lakše ubiti nekoga tamnije boje kože, kao i klasne pozadine, jer će lakše ubiti nekoga tko izgleda kao beskućnik. Ta pitanja nisu nevažna ni u Evropi, niti ih možemo smatrati riješenima, ali su pokrenuta i rasprave su dovele do nekih zaključaka. Primjerice, u Kanadi je na jednoj javnoj diskusiji bijeli muškarac, pripadnik srednje klase, govorio o tome kako nasilne strategije ugrožavaju ‘ranjivije skupine društva’ poput nebijelaca i žena, na što mu je odgovorila anarhistkinja indijanskog porijekla da se ona ne osjeća ugroženijom od svojih drugova kad se nađe u sukobu. Ne mislim da to govori kako je taj problem riješen, već samo to da ima više razina i da su određeni pomaci svakako napravljeni. Tu možemo spomenuti borbu zapatista, koji su cijelo desetljeće prije spomenute diskusije istaknuli važnost zajedničkog sudjelovanja žena i muškaraca u borbi. Ovu temu dobro obrađuje Peter Gelderloos u svojoj knjizi ‘Kako nenasilje štiti državu’, gdje još jednom otvara pitanje toga što je uopće (ne)nasilje i treba li naprosto govoriti o djelovanju i različitim strategijama.

Upravo se uz anarhizam, više od ostalih lijevih pokreta, vezuje nasilje. Kakav je njihov odnos?

Mislim da je to više pitanje načina na koji mainstream vidi anarhizam i anarhiste/kinje. Ima tu ponešto historijske mistifikacije i krive interpretacije anarhizma. Anarhistički pokret u svijetu se organizira oko socijalnih centara, pitanja stanovanja, zaštite prirode, raznih socijalnih pitanja, pomaže političko i društveno organiziranje raznih ugroženih društvenih skupina, organizira svoje klinike tamo gdje je zdravstveni sustav propao, organizira škole i uopće život na drugačijim, solidarnim i ravnopravnim osnovama. To je zapravo bit anarhističkog organiziranja. I to je ono što ga stavlja u sukob s dominantnim, a država i kapital ne podnose alternativu koja znači njihov nestanak. Tu dolazi do sukoba i nastaje ta potreba da se pokret prikaže ‘nasilnim’ i ‘opasnim’ za društvo.

Pristanak društva na nasilje

Zagovornici anarhizma slažu se da je upotreba nasilja opravdana kao oblik samoobrane od strukturnog nasilja koje se realizira putem represivnih organa države, ekonomske eksploatacije, militarizacije itd. Ipak, takva vrsta sistemske represije ne doživljava se kao nasilje, dok neredi na demonstracijama nailaze na unisone osude. Zašto se direktno fizičko nasilje doživljava kao veće moralno zlo od sistematske, masovne nepravde?

Sistemsko nasilje je prvenstveno fizičko nasilje. Prijetnjom fizičkim nasiljem, uz pomoć policije, vojske, zatvora i sudova, osigurava se ekonomsko i svako drugo iskorištavanje društva. Ako odbiješ sudjelovati, slijedi kazna. Batine, oduzimanje slobode, otimanje, a ako je riječ o većim zajednicama, onda je tu rat kao vrhunac sistemskog nasilja koje država i kapital provode nad društvom. Pogledajmo samo rat u Jugoslaviji kao neposredno iskustvo koje imamo, organizirali su ga i financirali oni koji su imali moć u svojim rukama i za to će mnogi tražiti dobra opravdanja. Istina je da su svakom ratu sirotinja gine za državu i bogate i to je jedini interes iza svakog rata.

Država štiti svoj monopol na nasilje jer jedino tako može opstati. Naravno, da bi to funkcioniralo, mora imati dovoljno širok pristanak društva na to nasilje. Ne samo pristanak na to da se nasilje provodi nad nama samima, već i nad drugima, ali u naše ime. Protiv državnog nasilja se ne smiješ buniti ili se pokušati obraniti, to je zabranjeno, tako da imamo klasičnu situaciju gdje nasilnik, jači od ostalih u razredu, nameće svoja pravila i računa na to da se nitko neće pobuniti jer je većina pred njim pognula glavu ili ga čak podržava. Na tim osnovama počivaju država i kapitalizam.

Upotreba nasilja, uz odbijanje hijerarhijskog sudjelovanja u političkim procesima, povijesno je najveći izvor sukoba između anarhista i drugih ljevičarskih pokreta. Koliko je taj razdor prepreka za postizanje zajedničkog cilja ukidanja kapitalizma?

Anarhistički pokret nikad nije odbijao sudjelovati u politički procesima, samo što osvajanje vlasti nikad nije vidio kao moguću strategiju. Polje političkog je puno šire od uskog interesa osvajanja vlasti. Historijsko iskustvo nas uči da na taj način kapitalizam nikad nije ukinut, kapitalistički odnosi i vlasništvo su nastavili postojati, kao i klasno društvo, ali u prilagođenim uvjetima. Ove se godine obilježava stota godišnjica Oktobarske revolucije i upravo nas taj primjer uči što sve može poći krivo i na koji način se autoritarna ljevica obračunava s antiautoritarnim pokretima nakon što učvrsti svoju vlast. To, nažalost, nije izoliran primjer, niti nešto što možemo nazvati greškom, već modelom koji se ponavlja kroz povijest. Ovdje moram spomenuti i Španjolski građanski rat, gdje je ova vrsta sukoba imala također tragičan kraj pa ću samo citirati ono što George Orwell piše u ‘Kataloniji u čast’, nakon što je prvi put od početka revolucije uvedena policija: ‘Stvar je bila posve jasna. S jedne strane CNT, s druge strane policija. Nisam osjećao osobitu sklonost za idealiziranog ‘radnika’ kakav se pojavljuje u buržoaskoj komunističkoj svijesti, ali kad sam vidio pravog radnika, od krvi i mesa, u sukobu sa svojim prirodnim neprijateljem, policajcem, nisam se morao pitati na čijoj sam strani.’

1/1