>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Marko Tadić: Umjetnost je odavno krajnje licemjerna

Na Bijenalu sam imao osjećaj nelagode: bilo mi je neugodno gledati kako izbjeglice i južnoamerički Indijanci u Centralnom paviljonu pričaju o svojim iskustvima. Obično bi ih slušalo svega petero ljudi, a još toliki broj bi pregledavao sadržaj na mobitelu

Marko Tadić (1979.) pripada srednjoj generaciji hrvatskih umjetnika, a njegova karijera od završetka Akademije likovnih umjetnosti u Firenci ide uzlaznom putanjom. Kritičari za njegove radove kažu da su među najzanimljivijim umjetničkim opusima domaće scene. On sam pak kaže da je u korijenu njegova uspjeha rad, ali i da ga je pratila određena doza sreće. Jasnoj umjetničkoj artikulaciji i samopouzdanju pridonijele su i rezidencije u inozemstvu, a glavnu razliku između djela domaćih i inozemnih umjetnika vidi u tome da su domaći puno više vezani uz politiku, aktivizam i kolektivno djelovanje te smatra da to proizlazi iz naših stvarnih problema. U svojim radovima koristi zamalo sve tehnike i prakse: animaciju, slikarstvo, fotografiju, zvuk, pronađene objekte, video… Predavač je na zagrebačkoj Akademiji likovne umjetnosti, smjer slikarstvo, te Novoj akademiji likovnih umjetnosti u Milanu. U Hrvatskoj je osvojio gotovo sve važnije nagrade za suvremenu umjetnost, uključujući Nagradu Vladimir Nazor za najbolju izložbu, Nagradu Radoslav Putar i treću nagradu T-HT-a za suvremenu umjetnost. Nedavno je uz umjetnicu Tinu Gverović i kustosicu Branku Benčić predstavljao Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu izložbom nazvanom ‘Horizont očekivanja’, što je termin posuđen iz teorije recepcije H. R. Jaussa.

Svi smo svjesni u kakvom društvu živimo i kakve vrijednosti ono promovira. Danas sve vrijeđa zdrav razum, no mi smo granicu vrijeđanja takvog razuma prešli još početkom devedesetih

- Za mene je ideja recepcije nešto čime se intenzivno bavim već godinama. Riječ je o odnosu autora i interpretatora, odnosno mene i nekoga tko promatra umjetnost. Moji radovi u posljednjih nekoliko godina temelje se na procesu osobnog proučavanja određene teme, a potom i na aktivnim vodstvima u kojima objašnjavam da je riječ o jednoj, mojoj viziji u kojoj opet svi podjednako participiramo. Stvaram samo natuknice koje uprizoruju nešto na što se referiram, pa tako nisam autor, nego interpretator ideje koja je bitna. Referiram se i na ‘Smrt autora’ Rolanda Barthesa. Naglasak je na tome da moje radove svatko interpretira na svoj način, kroz svoje iskustvo i znanje. Riječ je o nekim generalnim idejama kojima se bavim, poput muzeja, uloge umjetnosti, arhitekture. Kao i u drugim poljima djelovanja, postoji sve ono što znaš, a uspiješ li u svoj rad unijeti i minimalni dio osobne invencije, onda si uspio. Sva sreća da živimo u vremenu kad umjetnost sve dopušta: tako danas, ako to želim, mogu snimiti ploču ili radiodramu.

Ostavština na Hreliću

Pod ravnateljstvom kustosice Christine Macel Venecijanski bijenale ove godine za temu ima izbjeglice, socijalnu nepravdu i nejednakost. Ne možemo se oteti dojmu da oponašanjem realnosti i prikazivanjem takvih, angažiranih radova svjetskoj umjetničkoj eliti svake dvije godine svjedočimo umjetničkoj impotentnosti. Uostalom, negativna kritika Bijenala nedavno je izašla i u britanskom Guardianu i u njoj piše da su izbjeglice u gradu domaćinu svedene na puki spektakl. Kakvo je vaše iskustvo odonud?

Primjerice, umjetnik Olafur Eliasson pozvao je izbjeglice koje žive u regiji Veneto da proizvode visokotehnološke lampe, a zarada od njihove prodaje išla bi u izbjeglički fond. Međutim, generalno govoreći, na Bijenalu sam imao osjećaj nelagode – bilo mi je neugodno gledati kako izbjeglice i južnoamerički Indijanci u Centralnom paviljonu pričaju o svojim iskustvima. Najnelagodnije je bilo to da bi ih obično slušalo svega petero ljudi, a još toliki broj bi prilegao pa se odmarao ili pregledavao sadržaj na mobitelu. Sve mi se to činilo jako neumjesnim. Nelagodan može biti i umjetnički performans u kojem sudjeluješ, i to na dobar način, stoga što participiraš u nekom umjetničkom djelu koje provocira, ali ovdje govorim o tome da imaš osjećaj zoološkog vrta. Sigurno se temi izbjeglica i Indijanaca moglo pristupiti i drugačije, na bolji način. Meni se sve to doimalo poput neke eksploatacije ljudi izmještenih iz svoga prirodnoga i idiličnog okoliša koje se dovuklo pred bogataše da zure u njih. Umjetnost je odavno postala krajnje licemjernom i ta se tradicija samo nastavlja, ali u Veneciji je to iznimno vidljivo, jer su na svega petnaestak metara udaljenosti ekipe koje bježe pred policijom zbog prodaje torbica-lažnjaka i izložbeni prostori Bijenala.

Danas umjetnošću vlada tržište, odnosno art-market. Zapravo mislim da uopće ne kužim nivo na kojem se to dešava, jer u tome ne sudjelujem. Znam samo da je to potpuno i jako daleko od onoga čime se bavim

Hrvatska ondje još nema svoj nacionalni paviljon, pa naši umjetnici uglavnom izlažu izvan glavnih prostora Arsenala i Giardinija. Imate li osjećaj da ste zbog te fizičke razdvojenosti i izvan glavnih tokova suvremene umjetnosti?

Ovaj smo put imali odličnu lokaciju u Arsenalu, odmah pored Čilea, Malte, Slovenije, Gruzije i Kosova. Iza nas su bili Irska, Novi Zeland i Italija. Dakle bili smo smješteni negdje u sredini i ne može se reći da smo bili u zadnjoj šupi. S obzirom na to da je za sve nas izlaganje u Veneciji bilo jedno novo iskustvo, mislim da je nakraju sve dobro prošlo. Bili smo smješteni na devedeset kvadrata, što za Bijenale nije puno, ali naši radovi svejedno nisu izlazili iz naše uobičajene umjetničke prakse. Nismo išli na monumentalne forme, jer se moj rad posljednjih godina temelji upravo na suprotnom – na demonumentalizaciji institucija i umjetničkih djela. S druge strane, i financijska je situacija odredila da možemo uzeti prostor upravo takve veličine.

Novčana su ograničenja postala nezaobilaznom temom kad je o umjetnosti riječ: kako se nosite s činjenicom da nezavisna kultura gubi državnu i institucionalnu podršku?

To nas gura prema smišljanju različitih platformi djelovanja. Generalno, mislim da je u životu sve proces, stvari se konstantno mijenjaju i potrebno je stalno prilagođavanje, neovisno o tome je li riječ o najboljim ili najgorim situacijama. Proces stalno ide i jedino je rješenje u promjeni. Očito je da živimo u društvu kojem je kultura na posljednjem mjestu. Jako se mali postotak umjetnika nakon studija i fakulteta nastavlja baviti umjetnošću, životne im prilike to uglavnom ne dopuštaju. Svi smo svjesni u kakvom društvu živimo i kakve vrijednosti ono promovira. To je porazno za svakoga tko se bavi umjetnošću, ali i za sve one koji imaju svoj stav i mišljenje i nisu nacionalisti. Danas sve vrijeđa zdrav razum, no mi smo granicu vrijeđanja takvog razuma prešli još početkom devedesetih.

U opisima vaših radova najčešće se navodi da vas zanimaju modernističko naslijeđe, reinterpretacija povijesti i njezinih tragova, a ponajprije razdoblje socijalizma. Zašto su vam važni ti, kako sami kažete, ‘događaji koje treba zaboraviti’?

Arhivi s kojima sam radio rad za Bijenale, ali i neke prijašnje, ostavština su arhitekata, skladatelja i vrhunskih profesionalaca koja je završila u smeću ili na Hreliću. Tako sam upoznao seriju osobnih fotografija i fotografije projekata arhitekta Vojtjeha Delfina, koja je za mene mikrometafora našeg društva, u kojem više ništa nema vrijednost, a pogotovo to nemaju stvari koje nisu cijenjene poput zlata, koralja ili automobila. Ipak, riječ je o stvarima neprocjenjive vrijednosti – o životima potrošenima na bavljenje umjetnošću, arhitekturom, muzikom i drugim predivnim stvarima. Zato mi je, barem umjetnički, važno ponovno pokazivati takve stvari i ukazivati na takve živote, koji mi se čine posve oprečnima današnjim životima. Za vrijeme socijalizma i modernizma ljudske su navike i ambicije bile potpuno drugačije, puno skromnije.

Humanizam kod Richtera

Stoga i o dokolici, turizmu, odmoru i putovanju često govorite kao o prostoru slobode. Zar sve to nije bilo definirano nekadašnjim političkim kontekstom? I što vam znači sintagma ‘suptilna kritika politike’?

Možda u biti i nije tako suptilna: suptilna je možda samo po tome što za svoj rad nikad neću doslovno reći da se kritički bavi određenom temom. Imam osjećaj da bih ga tako previše ograničio, suzbio u kalup koji će ljudi promatrati isključivo kao politički rad, a zanemarivati sve njegove druge segmente.

Jasno se i nedvojbeno oslanjate na naslijeđe arhitekta i umjetnika Vjenceslava Richtera: otkud potreba za tako direktnim osloncem i što vas kod njega i njegova djela fascinira?

Spominjao sam Richterov utjecaj na mene, ali se prvi put to zbilo kad sam radio u njegovoj kući i s njegovom arhivom: brzo sam se zakačio za njegovu ideju izgubljenog vremena, što me dovelo do njegove utopijske arhitekture i zigurata u kojima bi živjelo i desetak tisuća ljudi. Gradovi bi se sastojali samo od nekoliko takvih zgrada koje bi se okretale prema suncu, a naglasak bi bio na zajedničkom življenju i na jako puno slobodnog prostora. Zanimao me taj međuprostor, koji sam zamišljao ispunjen isključivo kulturnim sadržajem i onda sam se s poigravao time kakve se sve platforme tu mogu stvoriti. Mislim da je upravo u tome vidljiv Richterov znanstveno-fantastični dio koji me intrigira, manje sam se referirao na njegov vizualni dio. Kod Richtera vidim humanizam koji me zapravo povukao da se započnem njime baviti.

Horizont očekivanja zapravo je pojam kojim obilježavamo epohalni okvir razumijevanja i vrednovanja književnosti, odnosno granice književne svijesti u određenom razdoblju, njezinu socijalnu i individualnu pomičnost. Što bismo mogli reći o horizontu očekivanja od današnje umjetnosti?

Mislim da danas umjetnošću vlada tržište, odnosno art-market. Zapravo mislim da uopće ne kužim nivo na kojem se to dešava, jer u tome ne sudjelujem. Znam samo da je to potpuno i jako daleko od onoga čime se bavim. Čak se i premisa koja kao okuplja sve te umjetnike, npr. na bijenalima, vidi samo na momente, inače sve izgleda poput zbira umjetničkih imena. Čuo sam neke komentare da svi naši mali nacionalni paviljoni – slovenski, kosovski, hrvatski – koji su jedan pored drugoga, izgledaju kao kurirana izložba. Mislim da je tu više riječ o dimenziji radova, odnosno o tome da imamo četiri paviljona koja su jednostavno – skromna. Malta, koja je bila pored nas, nije participirala u tom nekom našem melosu. Teško mi se uopće smjestiti na taj Bijenale u kojem sam nominalno fizički participirao, jer smo jako udaljeni od ondje izloženih radova. ‘Epohalno’ je zapravo potpuno kriva polazišna točka za umjetnost i mislim da ona danas nema nikakvog smisla. Imamo neke druge probleme, a to je kako preživjeti i kako ne preliti sav taj svoj čemer na studente koji završavaju akademije.

1/1