>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Medijsko desnilo

S HDZ-ovim udarom na neprofitne medije i rekonkvistom na HRT-u stale su se po novoj, desnoj modi šminkati i komercijalne televizije. Što se tiče novinske i ponude portala, većina ionako ne napušta stare pozicije, a manjina pokazuje refleks adaptacije na novonastale okolnosti

Desne smetnje u programu hrvatske medijske slike nipošto se ne tiču isključivo HRT-a. Očekivano, na javnu smo se radioteleviziju primarno fokusirali u prikazima te upadljive političke i kulturne mijene kroz prošlu i ovu godinu. Ne samo zato što je to daleko najveći i najutjecajniji medij u zemlji, nego zbog činjenice ekskluzivnog mu javnog poslanja i javne financiranosti. Ali za puniji prikaz općeg pomaka udesno trebat će nam i osvrt prema čitavom bloku velikih privatnih, dakle komercijalnih medija raznih vrsta. Tek oni će nam omogućiti uvid u pravu, integralnu narav trenda koji se ne može svesti isključivo na mrzilačko bjesnilo.

rtl se nije držao osobito aktivno-politično sve dok tamo nije angažirana Mirjana Hrga. I program n1 televizije se lagano prilagođava temama koje se danas nose više nego jučer, npr. kroz gostovanje Domazeta Loše ili Stjepana Šterca

Govorimo pritom o manifestacijama tzv. svjetonazorske desnice, onima koje se lome preko rigidnog odnosa spram ranjivih manjina i konzervativnog tretmana kulturnih vrijednosti. Može se primijetiti da je nova ideološka radikalizacija stavova te vrste u hrvatskom društvu generalno započela sredinom ovog desetljeća. Njezini krupniji, organizirani rani simptomi bili su referendum za ustavnu kanonizaciju braka na kraju 2013. godine i šator u Savskoj od naredne jeseni. Dobro je uočiti i da joj se tajming poklapa s vrhuncem ekonomske krize u Hrvatskoj i šire, ne samo s činjenicom da je tad na vlasti ovdje bio tobože anacionalni SDP.

Presudno pogonsko gorivo, međutim, ubrizgala je tom pokretu Karamarko-Hasanbegovićeva vlada s početka prošle godine. Jasno, premijera Tihomira Oreškovića nema smisla ni spominjati u ovom kontekstu, kao ni Božu Petrova. No s HDZ-ovim udarom na neprofitne medije i s drastičnom kadrovskom te programskom rekonkvistom na HRT-u stali su se po novoj modi šminkati i komercijalni mediji. Ovdje ćemo stoga, u nužno skraćenom pregledu – za cjelovit prikaz trebalo bi opsežno mediološko istraživanje – prikazati makar konture novonastalog stanja. Ali uz određene pretpostavke o njegovoj genezi koje nas ustvari zanimaju i više od pukog fotorobota te pojave.

Osvrt možemo otvoriti, s obzirom na usvojeno gradivo o Hrvatskoj radioteleviziji, također s TV medijima. Onima većima, s punim republičkim dosegom, a njih su u Hrvatskoj svega dva do tri. Najveća i najstarija od tih televizija u domaćem eteru jest Nova TV. Ipak, ona je ujedno prva koja se otpočetka dosta očito pozicionirala nadesno. I nema tu nekih posebno čestih ekstrema, još od zlatnih vremena pouzdane HDZ-ovke Ive Gačić kao šefice informativnog programa, pa je Nova TV ustvari čvrsta desna konstanta. Populističkog tipa, reklo bi se, s njegovanom širokom publikom i stabilnim stavom koji zato nije pretrpio stresne, skokovite promjene ni u ovom razdoblju. S njegovim vedetama poput Ivane Petrović ili Andrije Jarka utoliko nema mnogo iznenađenja ni dan-danas. Tim zanimljivijim učinit će nam se ono što se kroz proteklih godinu dana zbilo s drugom velikom privatnom televizijom u Hrvatskoj.

Jutarnji list življi je primjer mimikrije: nekoć s lijevo-liberalnom pozom i gromkim zagovorom ljudskih prava, a danas s karamarkovskim trbuhozborcem Ivom Bancem i konzervativističkim žamorom koji nadjačava jeku nekadašnje šarolikije uređivačke politike

RTL, ovdašnja filijala njemačkog programa s lakim sadržajima, nikad se nije držao osobito aktivno-politično. Na razvoj informativnog programa doslovno je natjeran, a i to se zadugo više otaljavalo negoli politički kreiralo. Sve dok prije godinu dana tamo nije angažirana Mirjana Hrga, perjanica tvrde desnice koju ne zanima privid neutralnosti. Priča se da je Hrga dovedena kako bi autorski zadovoljila pripadajući dio publike, dok Zoran Šprajc navodno pokriva lijevo krilo. Pa, čini se da je Hrga sistematičnija u tome, uz pokušaje da ideološke sklonosti nametne kolegama koji rade priloge za njezinu emisiju RTL Danas, ali i šire u tom mediju. Kako to izgleda, dobro se moglo vidjeti u izvještavanju o mariborskom pokopu ljudskih ostataka iz Hude jame prošle jeseni. Hrga je tada za specijalnu RTL-ovu komentatoricu pozvala Brunu Esih, saborsku zastupnicu s liste HDZ-a, poznatu i po upornom zagovaranju lustracije. Novinarka je političarki pritom doslovno servirala mogućnost za afirmaciju toga i sličnih stajališta. Nastavak te veze zacijelo će se očitovati i kroz predstojeću Esihinu kandidaturu za gradonačelnicu Zagreba.

No interesantnije od zahvata Mirjane Hrge – jer s njom nema tajne, baš kao ni sa spomenutim novinarima Nove TV – jest osjetno profiliranje medija u kojem ona radi. Medija koji se uopće nije želio politički angažirati, izuzev organske svoje adrese na nimalo avangardnom dijelu kulturnog spektra. Naknadno ćemo vidjeti o čemu se točno radi kod takvih procesa, a da ne pripišemo sve, onako prvoloptaški, inventivnosti jedne Hrge ili podzemnom utjecaju desničarskih centara moći. Na putu do toga pomoći će nam primjer još nekih medija i sličnih novijih im putanja.

N1 je sljedeća najveća televizija u Hrvatskoj, također je i najmlađa, a prema programskom određenju strogo informativna. Na žanrovski suprotnom polu od RTL-a, znači, mada se razlike između njih lako mogu ustanoviti i svjetonazorski. Tako je N1 televizija više liberalnog te centrističkog tipa, naklona klasičnom setu ljudskih prava, jasno distancirana od Crkve ili šatora. Baš zato nam se indikativnim čini stanovito lagano prilagođavanje njezina programa temama koje se danas nose više nego jučer, primjerice kroz gostovanja likova poput Davora Domazeta Loše ili Stjepana Šterca. No posegnimo za još nekoliko daljnjih primjera da bismo iz tog dojma izveli opći zaključak.

Novinska ponuda slična je televizijskoj: većina koja dosljedno ne napušta stare pozicije i manjina koja ažurno reflektira duh vremena. Vrijednosti na koje se čovjek može osloniti jesu npr. Večernji list i Slobodna Dalmacija. Večernjak nije bez razloga medij u vlasništvu jedne crkvene organizacije, pa tamo uvijek možemo naići na desničarske komentare Milana Ivkošića ili Nina Raspudića, kao i na izvještaje – evo, baš prošli mjesec – o ispadima Dražena Keleminca u kojima će se izostaviti delikatnije pojedinosti huškanja na Srbe. Slobodna Dalmacija pak gaji još izravniji šovinistički stil, ne samo posredstvom novoangažiranog kolumnista Tihomira Dujmovića koji je, međutim, ovih dana ipak ostao bez te kolumne. Ali prvenstveno zbog internih previranja u HDZ-u i računice Andreja Plenkovića u odnosu na Hasanbegovića i Esih, kojima je Dujmović politički blizak.

Slobodna Dalmacija realizira se i pomoću nimalo svježih tema, na primjer u tekstu od 14. ožujka u rubrici Novosti-svijet, s naslovom ‘Morbidni običaji iz Srbije: kad muškarac navrši 60 godina, sin ga odvede u brdo i ubije maljem ili sjekirom’ i nadnaslovom ‘Gleda cijelo selo’. Premda je riječ o ne sasvim istraženom ritualu iz jednog manjeg dijela Srbije, a koji pripada dalekoj prošlosti, ovaj dnevnik plasira ga kao ekskluzivnu aktualiju. Ideološka zastranjenja ne posreduje tek manjina njegovih novinara, dok se ostatak uklapa u huškačko uređivanje i autorski glanc kolumnista – čak i bez Dujmovića – poput Josipa Jovića, Višnje Starešine ili Ivice Šole.

Jutarnji list, najveće dnevne novine iz iste kuće, Hanza Medije, malo su življi primjer mimikrije. Nekoć s lijevo-liberalnom pozom i gromkim zagovorom temeljnih ljudskih prava, ali i s pragmatičnim ekskursima prema kome god je trebalo, a danas s karamarkovskim trbuhozborcem Ivom Bancem i konzervativističkim žamorom koji nadjačava jeku nekadašnje šarolikije uređivačke politike. Ali napadno i nakaradno konvertitstvo nije značajka samo Jutarnjeg lista ili Iva Banca, nego i novog vlasnika novina Marijana Hanžekovića, koji već neko vrijeme stoji nepokolebljivo uz desnicu, do neke bolje prilike i eventualnog zaokreta recimo prema centru.

Ako nas novosti u vezi s Jutarnjim i nisu ostavile zatečenima, donekle iznenađuje odnedavni kurs riječkog Novog lista. Posrijedi je tradicionalno najviše lijevo lociran medij od nabrojanih, ne samo svjetonazorski nego koliko-toliko i s obzirom na ekonomsku i socijalnu politiku. No s dolaskom Roberta Franka za glavnog urednika Novi list okreće novi list te otvara prostor za razne desničarske kreature poput Drage Krpine, Ivice Lučića, Stjepana Šterca, Ivana Zvonimira Čička, Brune Esih i sličnih. Potonji dobivaju priliku da bez muke udare propagandu za svoje ideje, dok SDP-ova gradska vlast s Vojkom Obersnelom na čelu postaje glavna meta uredništva. I to do karikaturalnih razmjera, pa ne čude govorkanja o angažiranju Franka upravo zbog tog obračuna. Unutarredakcijski, to se predstavlja kao fina uspostava balansa između dvije strane, onako doslovno, lijeve i desne. A usput se glavnom uredniku nije lijeno angažirati i osobno na intervjuima kojima će udarati po službenim političkim reprezentantima Srba u Hrvatskoj.

Poznato je da sva nastojanja te vrste – uravnoteženja po načelu formalne jednakovrijednosti stavova – nisu ništa doli ideološka podvala u korist snage koja dominira u političkoj realnosti. Ili makar afirmiranje iluzije o uređenom, ceremonijalnom konfliktu u ograničenom zabranu političke borbe, a sve u prilog nekom trećem, navodno dezideologiziranom interesu, poslovnom ili naprosto materijalnom. Novi list je stoga možda i najdrastičniji primjer utjecaja koji na medije i kroz njih ostvaruje noviji rast opisanih desničarskih vrijednosti u društvu. Ipak, bacimo još oko i na internetske portale, barem nekoliko većih među njima.

Korporativni medij Tportal imao je tako običaj nivelirati rečene dvije političke strane. Najduže se to održalo u izboru kolumnista, čiji je broj u nekom momentu narastao gotovo do nemogućnosti sagledavanja produkcije. Ali dok su tada tamo objavljivali i lijevi autori poput Roberta Perišića, Srećka Horvata, Mile Kekina, Viktora Ivančića i drugih, u međuvremenu su s novom smjenom u prvi plan isturena imena poput Borisa Becka, Julijane Adamović i sličnih. Nešto nalik tome je zadesilo i portal Index, gdje su se onomad mogli čitati komentari Mate Kapovića i Hrvoja Tuteka, osim što Index neće tako lako zasrljati u nacionalističke vode.

Štoviše, u njegovu slučaju se radi o mediju koji pruža otpor nacionalistima – paralelno podilazeći neoliberalima – i koji brani manjinska prava. Utoliko je očitija izvjesna napetost kroz jedan dodatni efekt na Indexu, naročito imajući u vidu navedene ekonomsko-političke sklonosti urednika mu ili barem vlasnika. Index zbog veće čitanosti stremi senzacijama kad je u pitanju odnos prema npr. Srbiji, što na trenutke izgleda shizofreno. Davanje značaja vijestima i izvorima koji to uopće ne bi trebali biti producira obrnuti rezultat u odnosu na Indexov načelni antifašizam. Eksponiranje spora oko srpske čokoladice u dubrovačkim poklonima Kolinde Grabar-Kitarović bio je recimo prepoznatljiv uzorak takve prakse, a začet je prenošenjem jednog poluanonimnog i kompleksaškog grintanja na Facebooku.

Podvučemo li crtu ispod ovog kratkog izbora, može se prije svega reći kako nedesničarski mediji pokazuju refleks adaptacije na novonastale okolnosti. Komercijalni mainstream se priklanja trenutačno jačoj struji i odozgo nametnutim temama koje se ne smiju propuštati, a uvelike je tako – to biva više nego logičnim – zbog njima suđenog tržišnog oportunizma. Takva reakcija je često valjda i nenamjerna, no povodljivost se općenito lakše bilježi kod onih koji se inače kunu u neutralnost i profesionalnost. Baš kao i u svetost nereguliranog tržišta, premda ovaj pogled na stvari pokazuje koliko su poslovna kretanja ovisna o visokopolitičkim konjunkturama i koliko su sami mediji egzistencijalno ranjivi.

Naime, čitava ta prilagodljivost jest uvjet opstanka na sceni, što se mora imati na umu kod govora o medijskoj politici. Suprotno od ranije propagirane teze, komercijalni mediji ne mogu na duži rok ostati neovisni, i to se ne smije previđati u analizi tekućeg pomicanja medijskog polja udesno. Možda taj fakat neće uočiti namnoženi ekonomsko-liberalni komentatori po većim medijima, jer bi to značilo konačno prihvaćanje ideološkog njihova poraza. Ali ne bi bilo zgoreg da barem nadležnoj ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek ta istina dođe iz fotelje u glavu, dok ubuduće bude promišljala ulogu neprofitnih medija, čijem je aktualnom udesu presudno kumovala.

1/2