Novosti

Kultura

Medvjeđa usluga domaćoj produkciji

Trinaesto izdanje ZagrebDoxa: Što je nagnalo direktora festivala Nenada Puhovskog da u Regionalni program uvrsti čak devet hrvatskih naslova nije jasno, ali posve je sigurno da je time pred susjedima i svijetom pokazana jalovost nacionalne dokumentarne proizvodnje

Ezhxn5quwg6uxqe9iufbyhdbs7k

Film koji potvrđuje Poljaka kao slikopisnog virtuoza – 'Oni samo dolaze i odlaze'

Kvantitativno učešće hrvatskih filmova na ZagrebDoxu obično je u nesrazmjeru s njihovom kvalitetom, a tako je bilo i ove godine. Što je nagnalo direktora festivala Nenada Puhovskog da u Regionalni program uvrsti čak devet hrvatskih naslova nije jasno, ali posve je sigurno da je time nacionalnoj dokumentarnoj proizvodnji učinjena medvjeđa usluga: pred susjedima i svijetom pokazuje se njezina jalovost, ili barem jalovost Puhovskijeva izbora. Autorska imena više su ili manje obećavala, ali Đuro Gavran isporučio je površnu storiju o nigerijskom nogometnom azilantu u Hrvatskoj (‘Jedi, spavaj, jedi, spavaj’), Silvestar Kolbas neinspirirane zabilješke o grafiterima (‘Simpl’), Robert Tomić Zuber lažan i dosadan pokušaj subjektivističko-zabavnog djelca o zapošljavanju putem burze (‘Možeš biti sve što hoćeš’), Kristijan Milić rutinski televizijski portret branitelja (‘Bojnik’), a Biljana Čakić didaktičnu epizodu iz televizijskog serijala o ratnim veteranima (‘Maratonci’), pri čemu je dojam da su potonja dva filma u program uvedena da bi festival imao alibi pred mogućim desničarskim nasrtajima, jer ipak je dio kinematografije koja je okarakterizirana kao antihrvatska.

U tom nizu irelevantnih ostvaraja možda je najsimpatičniji ‘Djevojka od nula dolara’ Damira Terešaka, kvalitativno korektan prikaz depresivnih uvjeta u kojima boksačica Ivana Habazin pokušava ostvariti međunarodnu karijeru, a doista se izdvajaju samo dva rada – solidan ‘Buffet Željezara’ Gorana Devića, distanciranim dugim kadrovima oslikana rezignacija jednog grada (Siska) na primjeru nekad propulzivnog, a sada umirućeg kafića, te apsolutni događaj festivala, ‘Oni samo dolaze i odlaze’ Borisa Poljaka.

Boris Poljak relativno je dobro poznat snimatelj, osobito onima koji pozornije prate dokumentarnu i eksperimentalnu scenu, a kao tzv. kompletan autor dosad je potpisao dva dokumentarno-eksperimentalna filma, ‘Splitski akvarel’ iz 2009. i ‘Autofocus’ iz 2013. U njima je na fascinantan način prakticirao poetiku statične (polu)skrivene kamere te dugih i duljih kadrova, posvećujući se bilježenju autentičnog ljudskog ponašanja u konkretnom prostoru (u prvom slučaju splitska plaža Žnjan, u drugom brdašce s crkvicom sv. Nikole na vrhu u blizini Nina), pri čemu je značajan naglasak na ljudskoj tjelesnosti, u rasponu od djece preko mladih i sredovječnih do postarijih ljudi. ‘Splitski akvarel’ je fascinirao efektom akvarelne slike postignutim bez ikakvih postprodukcijskih trikova, samo uporabom objektiva velike žarišne duljine u ljetnim klimatskim uvjetima i uz smještaj kamere pri tlu, dok je ‘Autofocus’ zadivljujuće povezao sliku i zvuk, snimajući raznojezične turiste kao u kakvoj kuli babilonskoj, istovremeno bilježeći niz nevjerojatno zanimljivih primjeraka ljudskog ponašanja kao svojevrsne mikropriče na kojima bi pozavidio svaki profesionalni scenarist. U tom remek-djelu nagrađivanom na prestižnim festivalima u Karlovym Varyma i Nyonu, Poljak je briljantno demonstrirao kako ‘život sam’ stvara filmove, uz minimalne autorske intervencije.

U nizu irelevantnih ostvaraja doista se izdvajaju samo dva rada, solidan ‘Buffet Željezara’ Gorana Devića i apsolutni događaj festivala, ‘Oni samo dolaze i odlaze’ Borisa Poljaka

I novim ostvarenjem ‘Oni samo dolaze i odlaze’ splitski sineast potvrđuje izuzetan dar u izabranoj poetici, ovaj put povezujući kraj noći i dolazak jutra na splitskim Bačvicama, te mlada tijela partijanera s Ultre sa starim tijelima reumatskih bolesnika, polučujući najkarnalnije ostvarenje svog malog, ali dragocjenog opusa. Seksualne sugestije koje riječ karnalno pobuđuje više su nego opravdane scenama milovanja i seksa u moru mladih ljubavnika, ali karnalnost je vrlo snažna i u prizorima tučnjave dvojice mladih mišićavih muškaraca koja gotovo da može prizvati slavnu scenu obnaženog hrvanja Alana Batesa i Olivera Reeda iz Russellovih ‘Zaljubljenih žena’, dok je sraz starih i mladih tijela najeksplicitniji u sceni u kojoj se goli i pijani mladić pokušava uspeti na drveni stup u moru, dok su oko njega postariji ljudi. Svaka scena ovog 19 minuta dugog filma priča je za sebe, a divna završnica povezuje Cohenovu pjesmu ‘Hallelujah’ koju izvode mladići na plaži i nevjerojatne prizore mora snimanog teleobjektivom kroz grane borova izravno u sunčane zrake, što rezultira optičkim efektima nalik na eksperimentalni animirani film iznimne poetičnosti. ‘Oni samo dolaze i odlaze’ film je koji potvrđuje Borisa Poljaka kao slikopisnog virtuoza, ostvarenje koje višestruko nadilazi okvire regionalne konkurencije u koju je smješteno, i pravo je pitanje zašto Nenad Puhovski ne dozvoljava takvim ekstraordinarnim domaćim radovima da se izravno ogledaju u istoj konkurenciju s biserima svjetske dokumentaristike.

U toj, Međunarodnoj konkurenciji, direktor ZagrebDoxa posebno je apostrofirao ostvarenje ‘Pričest’ poljske debitantice Anne Zamecke, postavivši ga za film svečanog otvaranja. Riječ je o nesumnjivo vrijednom ostvarenju o inteligentnoj i zgodnoj 14-godišnjoj djevojčici koja brine o hiperaktivnom mlađem bratu koji se sprema za prvu pričest, a s njima živi i disfunkcionalni postariji otac, dok se djevojčica nada da će se kući vratiti mnogo mlađa majka. Mali je problem, međutim, što je film de facto igrani – takoreći svaki kadar ima pažljivo namještenu rasvjetu, gotovo svaka scena igranofilmski je aranžirana i raskadrirana, naracija teče po principu igranog filma, a protagonisti su nevjerojatno prirodni, kao da su glumci odavno naviknuti na kameru. Igranofilmski aranžirani dokumentarci poznati su od početaka kinematografije i taj trend se u posljednje vrijeme očito obnavlja, ali rijetko kad se može svjedočiti dokumentarnom uratku koji po svemu djeluje kao igrani film dokumentarističkog prosedea.

U svakom slučaju zanimljiv fenomen, dok je na drugi način posebno interesantan ‘Njemački život’ Christiana Krönesa, Floriana Weigensamera, Rolanda Schrotthofera i Olafa S. Müllera, koji u središte smješta nekadašnju tajnicu Josepha Goebbelsa, 103-godšnju Brunhilde Pomsel, te njezinu ispovijest kombinira s izuzetnim, rijetko viđenim arhivskim materijalima. Možda još od vremena slavnih ‘Magla rata’ Errola Morrisa, rađenih po sličnom principu, nije viđeno da film s jednim jedinim likom koji u studiju govori u kameru, garniran arhivskom građom, može biti tako intrigantan, čemu je silan obol dala izuzetno bistra i artikulirana protagonistica, osobito njezino fascinantno izbrazdano lice nalik godovima drveća starog stotinama godina.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više