Bila je to jedna od onih internetskih vijesti koje se čitaju i zaboravljaju podjednako brzo, ugodna i prigodna, medijska mašnica na šarenom paketu blagdanske empatije: Džoš Paler Lin, poluafirmirani prankster i autor viralnih dokumentaraca iz Los Anđelesa, dao je izvjesnom prosjaku Tomasu sto dolara, pa potajno pratio kamerom kako ovaj nabavlja zalihe hrane koje će zatim velikodušno podijeliti s drugim beskućnicima. ‘Postoje stvari koje novac ne može kupiti’, objasnio je Tomas u završnim kadrovima insceniranog božićnog čuda; nikakvo čudo što je Lin potom u samo nekoliko dana onlajn akcijom prikupio stotinjak hiljada dolara kako bi nesebičnom nesretniku pomogao da nađe novi dom. Tople ljudske priče nalik ovoj nisu, međutim, rezervirane samo za hladne praznične dane: reportaže i amaterski socijalni eksperimenti poput Linovog neprimjetno titraju na medijskim marginama u posve pravilnim razmacima.
Prošlog je novembra tako skupina ViralBraders iz Praga skrivenom kamerom pokazala da će novčanik izgubljen na ulici ukrasti baš svi osim nekog siromaha koji nema novca ni za idući obrok: on je odmah potražio pravoga vlasnika. Mjesec dana ranije, vidjeli smo kako u Njujorku komadić pice s lažnim beskućnikom dijeli samo jedan stvarni beskućnik, dok ga obični prolaznici tjeraju uz psovke: klip je na Jutjubu u međuvremenu pogledan više od 25 milijuna puta. Prije toga, upoznali smo Kamala Lohana Baliaršinga, indijskog čistača kolodvora koji hrani napuštene pse iako je i sam gladan. Prije njega, bostonskog siromaha Glena Džejmsa koji je pronašao ruksak sa 41.900 dolara, pa ga predao policiji. Prije njega, beskućnika Bilija Reja Herisa koji je nekoj Sari Darling iz Kanzas Sitija vratio izgubljeni dijamantni zaručnički prsten… Imena ovih ljudi, naravno, uopće nisu važna: ako smo ih nakratko i zapamtili, zaboravljamo ih već pri kraju novinskog članka znajući da za njih više nikada nećemo čuti. Sav im se identitet sastoji u anonimnosti, lica su im šifra za bezličnost siromašnih. Njihova je temeljna uloga da nam pokažu kako čak i šudre današnjice, izopćenici bez doma i novca, ipak mogu biti ljudi: presudni je efekt ovakvih vijesti stoga svojevrsna ‘normalizacija siromaštva’ po mjeri raznježenog čitaoca.
U svom članku ‘Zaboravili smo okončati siromaštvo’ američki sociolog Kris Romberg demonstrirao je kako neimaština polako nagriza čak i donje slojeve donedavno sigurnih – još uvijek zaposlenih i situiranih – građana
Osim najvećih siromaha, postoji zapravo samo još jedna skupina čije velikodušne geste i dirljivi altruizam zaslužuju da ih se obilježi imenom, prezimenom i poučnom popratnom životnom pričom: to su najveći bogataši. Razvikane filantrope i donatore multimilijunskih iznosa poput Bila Gejtsa, Vorena Bafeta ili Džordža Soroša nećemo, doduše, zaboraviti tako brzo kao što smo zaboravili na Kamala Baliaršinga i Bilija Herisa, ali logika je s obje strane iskrivljenog zrcala u osnovi ista: svi oni zaslužuju da nakratko postanu medijska vijest zato što darežljivošću iznevjeruju očekivanja. I nije pritom sasvim nezanimljivo to što i najmoćnijim ljudima svijeta i onima s ruba egzistencijalnog ponora prešutno dakle pripisujemo sebičnost i gramzivost. Razlozi se razlikuju – prvi, glasi pretpostavka, ne bi ni mogli postati tako bogati da nisu slijedili isključivo vlastiti interes, dok drugima borba za preživljavanje ionako ne ostavlja veliki izbor – ali kolektivna su očekivanja u oba slučaja ista.
Ako iz ove neobične podudarnosti nešto možemo naučiti, onda je to vjerojatno činjenica da nečija sebičnost i gramzivost, baš kao ni darežljivost i velikodušnost, s materijalnim statusom ne stoje baš ni u kakvoj vezi. Distribucija bogatstva ne ovisi o nijansama karaktera, niti materijalni uspjeh proizlazi iz (a)moralnih osobina. Naprotiv, njima upravljaju sasvim impersonalni mehanizmi: jedan od razloga zbog kojih ostaju skriveni je i taj što ih se ne može pretočiti u toplu ljudsku priču za usputnu blagdansku upotrebu, nego ostaju zarobljeni suhim statističkim podacima.
Emanuel Saez, suradnik novog ekonomskog superstara Tomasa Piketija, pokazao je tako prije nekoliko mjeseci da od početka gospodarske krize u SAD-u bogatstvo (siromašnijih) 90 posto stanovništva pada na otprilike trećinu iznosa iz 2007., dok se imetak najbogatijih 0,01 posto ubrzo nakon prvog udara oporavlja, a potom čak i značajno povećava. Kod nas je ovo raslojavanje precizno zabilježeno rastom broja multimilijunaša na današnjih 280: čini se da je glavna ideološka pobjeda kapitala u godinama krize ta što ih uopće nazivamo ‘krizom’, dok je zapravo riječ o radikalnoj preraspodjeli bogatstva na štetu osiromašene većine. Kriza zato ni ne može završiti: ona je naprosto ime za novi poredak stvari. Baš stoga nam je Martina Smolić u nedavnom tekstu na portalu 'Lupiga' mogla pokazati kako hrvatska državna statistika manipulira smanjenjem broja siromašnih dok redovi pred pučkim kuhinjama rastu; stoga je sociolog Kris Romberg na američkom portalu 'In diz tajms' u članku ‘Zaboravili smo okončati siromaštvo’ demonstrirao kako neimaština polako nagriza čak i donje slojeve donedavno sigurnih – još uvijek zaposlenih i situiranih – građana.
U tome se, naposljetku, sastoji i stvarna ‘normalizacija siromaštva’, drukčija od one koju diskretno plasiraju glokalizirani mediji: periodične pripovijesti o anonimnim siromasima koji nakratko postaju ‘stvarni ljudi’ neobično nalik nama prešućuju da će, u bliskoj perspektivi, sve više ‘nas’ postati neobično nalik ‘njima’. Ljudima čija se imena, evo, zaborave prije kraja novinskog članka.
