>

novosti logo

Vijesti / Svijet Vijesti / Svijet
Piše R. I.

Mesić: Crkva se otvoreno miješa u politiku

Od prozivanja dojučerašnje vlasti kao zločinačke, do poziva da se eksplozivom raznesu zločinci, odnosno nevjernici, tek je mali korak, naglasio je bivši predsjednik u govoru kojeg je danas održao u Rimu

Stjepan Mesić, bivši predsjednik RH, sudjeluje u Rimu na međunarodnoj konferenciji, što je u suradnji s Vatikanom organizira ‘Nizami Ganjavi’, međunarodni centar iz Azerbajdžana. Tema je ‘Međuvjerski dijalog i mir - suočavanje s izazovima radikalizacije i ekstremizma’, a Mesić je govorio na okruglom stolu koji se bavio pitanjem mjesta i uloge religija u stvaranju ekstremizma i nasilnog radikalizma. Njegov govor prenosimo u cijelosti:

‘S iznimnim zadovoljstvom, ali i osjećajem velike odgovornosti prihvatio sam poziv na sudjelovanje u raspravama što ih vodimo. Naš je krajnji cilj postizanje mira u svijetu i razumijevanja među ljudima i narodima. Sredstva za postizanje toga cilja su neumorni dijalog, otvorenost pema drugima i drugačijima i tolerantnost.

A tolerantnost se odnosi kako na onu među rasama, tako i na onu među narodima, vjerama, kulturama, spolovima, sve do tolerantnosti među ljudima kao pojedincima. Znam, svima nam je to jasno i lako je to reći. A da je lako ostvariti, mi i ne bismo danas morali biti ovdje. Još bismo manje trebali raspravljati o tome kako se vjera uklapa u stvaranje izvora radikalizma i nasilnog ekstremizma.

Živimo, nažalost, u svijetu u kojem je upravo ta tema na dnevnom redu, jer se terorizam, odnosno radikalizam i ekstremizam ‘prodaju’ pod izlikom obrane, odnosno zastupanja određene vjere. I taj, uvjetno rečeno, vjerski terorizam kuca gvozdenom pesnicom na naša vrata sve učestalijim i sve krvavijim atentatima čije se počinitelje slavi kao mučenike koji su – kojega li paradoksa – ubijanjem nevinih osigurali svoje mjesto u raju.

Zato u samome startu treba krajnje jasno i bez i najmanje rezerve reći ovo: religije, ni jedna od njih, nisu – same po sebi – odgovorne za radikalizaciju koja prijeti da do jučer demokratske zemlje pretvori u policijske države, pri čemu i radikalnoj i nasilnoj profašističkoj desnici prostire crveni tepih kojim će se ona, kao spasitelj od ‘invazije inovjeraca i terorista’ uspeti do vlasti.

Ponavljam, dakle: nijedna vjera nije za to kriva.

Ali jesu krivi, itekako jesu, oni koji vjeru propovijedaju na način da potiču radikalizam i nasilje, koji vjeru zloupotrebljavaju. Dakle, ako nije kriva vjera, krivi su crkva i svećenici.

Ne svi, nego oni koji se tako ponašaju.

Odnosno da budem do kraja jasan. Krivo je pristajanje, svjesno ili nesvjesno – to je svejedno, na odstupanje od načela sekularizma što ga je inaugurirala Francuska revolucija, a koje se može svesti na formula: vjeri nema mjesta u politici, niti politici ima mjesta u vjeri.

To jest dio evropske baštine, ali mislim – ne poričući ni jednoj zemlji, kao ni jednome narodu pravo na njihove specifičnosti – da je primjenjivo u cijelome svijetu. Trebalo bi biti normalno da je vjera privatna stvar svakoga čovjeka, da svatko ima pravo biti vjernik, ili nevjernik, pripadnik ove ili one crkve. I to je stvar njegovoga intimnog opredjeljenja.

Niti vjernika itko zbog toga smije prozivati, ili diskriminirati, niti on smije bilo koga na bilo koji način prisiljavati da se prikloni ‘njegovoj’ vjeri, odnosno diskriminirati zato što je pripadnik druge vjere, agnostik, ili ateista. Dozvolite mi da budem još određeniji.

Privatnost vjere znači da se ona demonstrira i prakticira u vjerskim objektima i u vlastita četiri zida i da se pripadnost bilo kojoj religiji ne demonstrira na način koji se može shvatiti kao provokativan za pripadnike neke druge vjere, ili inovjerce, baš kao i to da prakticiranju vjere u bogomoljama i u vlastitom krugu nitko ne smije postavljati nikakva ograničenja.

Politika ‘ognja i mača’, širenja jedne, jedine ‘prave’ vjere najgrubljom silom, uz – doslovno – fizičko uništavanje inovjeraca, vratilo bi nas – ako ne nađemo načina da se tome odupremo – u mračna vremena Srednjega vijeka. Upravo zato, imajući u vidu sve što se događa oko nas, sve ono čemu svjedočimo na dnevnoj osnovi, smatram da su reafirmacija i dosljedna primjena načela odvajanja crkve od države conditio sine qua non za sve dalje rasprave, ali i poteze u kontekstu suočavanja s izbjegličkom krizom, ali i s globalnim terorizmom.

Ne mogu, a da ne spomenem neka iskustva iz Hrvatske, zemlje iz koje dolazim i kojoj sam puno jedno desetljeće bio na čelu. Vama prepuštam da tim iskustvima date obilježje, jesu li pozitivna, ili negativna. Katolička crkva u Hrvatskoj igra sve dominantniju ulogu na društvenoj sceni, otvoreno se miješajući u politiku.

To ide dotle da će biskup na društvenoj mreži najgrubljim riječima napasti čelnika jedne stranke zbog njegovoga namjeravanog koaliranja sa strankom koja biskupu nije po volji.

To ide dotle, da će drugi biskup u propovijedi s oltara izraziti zadovoljstvo što su sporazum o stvaranju vlade postigle stranke koje se njemu sviđaju.

Utjecaj Crkve ide dotle da visokotiražni dnevni list na naslovnici izražava zadovoljstvo što će Hrvatska prvi puta na položajima i šefa države, i prvoga čovjeka parlamenta i premijera – imati vjernike. I nije tu riječ o crkvenom listu, da me ne biste krivo shvatili.

Da se dojučerašnju socijaldemokratsku vlast s oltara, ponavljam: s oltara, višekratno prozivalo kao protunarodnu i zločinačku, to spominjem tek usput. A ako dodam kako je na sve to kardinal rekao da se Crkva nikada ne miješa tamo, gdje se ne treba miješati, mislim da vam je jasno o čemu govorim.

Ipak, neću ni tu okolišati: od prozivanja vlasti kao zločinačke, do poziva da se eksplozivom raznesu zločinci, čitaj: nevjernici, tek je mali korak.

Jedan, jedini mali korak. Ne pretjerujem, vjerujte mi.

Kada biste pročitali komentare kojima vrve društvene mreže, znali biste da ne pretjerujem. Te društvene mreže imaju veliku ulogu u mobiliziranju ekstremista, kao što bi mogle, ponavljam: mogle imati veliku ulogu i u njihovome suzbijanju. Jednako tako i propovjednici vjere – kada bi slijedili ono što njihove vjere zaista jesu, a ni jedna nije poziv na linč drugih i drugačijih – mogli bi biti vrlo vrijedni suradnici u nametnutoj borbi protiv nasilnog ekstremizma.

Crkve i svećenici u oba su slučaja instrumenti - dozvolit ću si da kažem – politike. Onda, kada uspaljuju mase i podižu tenzije, propagirajući netoleranciju i zatvaranje u nekakve stvarne ili imaginarne ograde, instrument su ovozemaljske politike, eksponenti interesnih skupina koje na sukobima i na prodaji oružja koju je ne jednom apostrofirao i papa Franjo, gomilaju enormne profite.

A kada djeluju, ili kada bi djelovali u funkciji promicanja tolerancije, prihvaćanja različitosti, jačanja međusobnog razumijevanja, onda bi također bili instrument politike, ali politike provođenja zapovijedi Božjih koje su u svim vjerama u osnovi jednake. Žalosno je ako smo došli dotle da mi – političari – moramo na to upozoravati.

Izuzimam papu Franju. Njegova neumorna nastojanja da Crkvu i njezine vjernike vrati na pravi put, iznimno cijenim. Bojim se, na žalost, da ta njegova nastojanja ne nailaze na odgovarajući odjek, pogotovo kod dijela klera, pri čemu i opet imam na umu iskustva Hrvatske.

Imajući sve to u vidu, mislim – i s time ću završiti – da je mlade, od prvih dana u školi, iznimno važno upoznavati s osnovama svjetskih religija. Vjeronauk samo za pripadnike određene vjere, pri čemu se ‘one druge’ demonstrativno isključuje, apsolutno je kontraproduktivan.

Upoznavanje s ključnim zasadama svjetskih religija može, međutim, na dugi rok uroditi željenim rezultatom: sviješću o moralnosti svake prave vjere i o amoralnosti zloupotrebe vjere, odnosno njezinoga miješanja s dnevnom politikom.

Mogu se samo nadati da će naše rasprave i razmjena mišljenja biti korak dalje prema uspostavljanju svijeta mira, tolerancije i razumijevanja – usprkos razlikama. To je svijet za kojega se vrijedi boriti i to je svijet kojega moramo ostaviti onima koji dolaze iza nas.

Svijet jedinstva u različitostima. Svijet tolerancije u kojima će crkve propovijedati riječ Božju, a neće služiti interesima zemaljskih moćnika, niti će težiti tome da se same pretvore u takve moćnike. U takvome će svijetu riječ ‘život’ dobiti svoje puno i pravo značenje. Govorim o životu, a ne o pukom preživljavanju.

1/1