Građanski ugovor ili – kao što neki mediji ovih dana ofrlje navode – građanski dogovor, pravni je institut kojim se regulira poslovanje između dvije fizičke osobe. Jedna od njih obično figurira posrednički, a druga je nositelj vrijednosti nerijetko projicirane u budućnost. Pa, recimo da je dobar primjer te relacije onaj između Zdravka Mamića i Luke Modrića, osim što je potonjeg u međuvremenu – tokom svjedočenja na suđenju kontra prvog – zahvatila teška amnezija. Ali poznato je da ugovor funkcionira u biti tako da je ulagač spočetka bio neki tip mecene. Brinuo se da malodobnom štićeniku dostaje sredstava za život, a kad se investicija pokazala uspješnom, krenula je naplata. Dakako, s lihvarskim kamatama, pri čemu su transferi provedeni tako da je uvelike izvisila država, oštećena za basnoslovne porezne svote.

Operušan je i klub u čije su ime obojica nastupali, zloupotrebljavajući ga kao tržišnu platformu i društveni resurs financiran javnim novcem za, pazi sad, razvoj mlađeg igračkog kadra. No vratimo se na Modrića: njegova uloga u priči bila bi faktično ropska i neotkupljiva, da mu nije vanredne nogometne kvalitete. One što mu je omogućila da se i njegov dio zarade mjeri s podosta znamenki, naspram poluanonimne igračke baze nad kojom se izdigao, a koja životari dok joj menadžeri izbijaju znoj.

I tu dolazimo do jedne druge aktualne medijske storije, o stanovitom Milivoju U. iz Podbiokovlja, poznatijem kao Mile Mesar. On je sklopio, kažu, građanski dogovor – ovaj put je sintagma bolje plasirana – s nekim radnikom iz Bosne i Hercegovine. Nesretnik je služio na dotičnom mesarskom imanju i začas je pretvoren u roba, dok nije uspio pobjeći i alarmirati javnost. Ipak, pokazat će se da je glavni propust Mileta Mesara bio taj što neformalni dogovor nije regulirao i punopravnim građanskim ugovorom. Jer, sudeći po sudskoj nam i radno-pravnoj praksi, tako se od podčinjene strane može uzeti sve. Ili sve što ugovorni papir podnese, u slavu poduzetničke slobode na otvorenom tržištu međuljudske eksploatacije.