Kada je ujesen 1970. godine Mićo Lončar prvi put, kao sedmogodišnjak, ušao u malu područnu četverogodišnju školu u Borovitoj, kraj Gline, nije niti slutio da će danas, gotovo pola stoljeća kasnije, još uvijek biti u toj istoj školi. Premda danas ne mora strepiti od učiteljice zbog toga što nije napisao zadaću ili naučio tablicu množenja, Mićo ipak nije spokojan. Strepi od toga kako će nabaviti ogrijev za zimu, kako rasporediti 800 kuna socijalne pomoći i kako uopće preživjeti dan, mjesec i godinu. Naime, nakon brojnih prilika i neprilika koje su u međuvremenu označile njegov život i uputile ga u pravcu o kojemu nikada nije niti sanjao, iznerviran nedaćama, a oboružan tvrdoglavošću, Mićo Lončar je, prije nekoliko godina, obio bravu na vratima devastirane i napuštene seoske škole. Uselio se u čajnu kuhinju montažnog zdanja u kojemu se već desetke godina ne oglašava školsko zvono niti odjekuje žamor učenika.

Danas nakon toliko godina živim u toj školskoj kuhinjici i sve me podsjeća na sretno i bezbrižno djetinjstvo. Uđem nekad i u razred. Točno znam gdje sam četiri godine sjedio

- Zanima vas kako sam, nakon toliko godina, ponovo dospio u svoju školu? E, to je duga priča, a možda bi bilo bolje da o tome ne pišete. Nije mi baš na čast, a možda neće biti ni vašim novinama, ne znam. U jednom trenutku sam pogriješio i to je moj život okrenulo naopačke - započinje svoju životnu i tmurnu priču Lončar.

Kao svi seljani, tako je i Mićo, kad je započela Oluja, krenuo s majkom Danicom i ocem Petrom u nepoznato. Kako je traktor odmicao od sela, tako je u Mići sve više rasla tuga za rodnom kućom i krajem koji su ostavljali. Kada je uvečer duga kolona izbjeglica iz cijele Banije stigla do Rujevice, nadomak Dvora na Uni, iskočio je iz traktora, prišao grupi hrvatskih vojnika koji su usmjeravali kolonu i rekao da on dalje ne ide, već da će se vratiti svojoj kući. Nakon kratkog ispitivanja, roditelje i njega odvezli su u Sisak gdje su proveli petnaestak dana u prihvatnom centru. Kada su sva ispitivanja završena, obitelj Lončar odvezena je nazad u svoje selo. Kuća je bila na svom mjestu, uglavnom cijela, ali do kraja opljačkana i opustošena. Ipak, doživjeli su veliku radost jer su pokraj kuće zatekli svoja dva konja koja su ih cijelo vrijeme čekala. Prihvatili su se posla, zametnuli nešto sitne stoke, počeli obrađivati zemlju i život se nastavio. Mićin otac umro je 2006. godine, majka sedam godina kasnije, pa je već nekoliko godina Mićo sam.

- Ono najgore došlo je prije pet, šest godina - nastavlja Mićo. Jedne večeri bio je kod prijatelja u Balincu, obližnjem selu. Malo po malo, riječ po riječ, čašica po čašica i brzo ga je savladao alkohol.

- Nisam htio ostati noćiti već sam krenuo prema svom selu. Bio je februar i snježilo je. Negdje na pola puta sam pao i zaspao u dobokom snijegu. Pred jutro, na sreću, našla me neka žena, došla je hitna i završio sam u Sisku na operaciji. Na obje noge su mi amputirani prsti i dio stopala, jer su ozebline bile prejake i mogao sam umrijeti. Od tada sam invalid, hodam na štakama i teško se brinem o sebi, gotovo nikako. Centar za socijalnu skrb odmah me uputio u jedan privatni dom Glini za stare i nemoćne - priča Lončar.

U početku se Mićo nekako uspijevao prilagoditi novom načinu života, ali kako je vrijeme odmicalo, tako je njegovo nezadovoljstvo bivalo sve veće. Bio je najmlađi korisnik u toj ustanovi, oko njega sve starci i starice, mnogi potpuno nepokretni. Sve je više razmišljao o tome da jednostavno ode. Hrana je bila dobra, ljudi su bili pažljivi prema njemu i sve je bilo kako treba, ali Mićo nikako da se navikne. Uskoro je promijenio dom, ali nezadovoljstvo je ostalo isto. Utjehu je našao u piću, kako kaže, da sapere čemer i tugu. Nezadovoljstvo je raslo iz dana u dan, sve dok jednoga dana nije jednostavno odšetao na štakama do svog sela i rodne kuće. Nažalost, kuća više nije bila za stanovanje, pa je Mićo jednostavno provalio u davno napuštenu seosku školu. Kako je to jednom davno bila mala seoska škola sa četiri razreda, svi đaci su bili u jednoj učionici i to je bila glavna prostorija. Postojali su još i sanitarni čvor, te mala čajna kuhinja u kojoj su učitelji za vrijeme odmora kuhali kavu. E, u tu čajnu kuhinju, površine petnaestak kvadrata, smjestio se Mićo Lončar.

- Prije gotovo pedeset godina, kao đak prvog razreda, znao sam za vrijeme odmora, zajedno s ostalim đacima, viriti kroz odškrinuta vrata čajne kuhinje i promatrati učitelje kako puše i piju kavu. Kako bi netko od njih krenuo prema vratima, mi bi se razbježali. A, eto, danas nakon toliko godina, ja živim u toj kuhinjici i sve me podsjeća na sretno i bezbrižno djetinjstvo. Uđem nekad i u razred. Točno znam gdje sam četiri godine sjedio - pokazuje Mićo.

Namjestio je nekakvu malu hrđavu pećicu, stariju od njega samoga, unio krevet, pa tu i tamo skuha kavu poput njegovih nekadašnjih učitelja. Najveći mu je problem što nema struje, pa navečer u čajnoj kuhinji tinja svijeća. Kad smo ga upitali da li je u Elektri tražio da mu spoje struju, zabrinuo se i zamolio nas da ništa ne propitujemo, ni u Elektri ni u Centru za socijalnu skrb.

- Oni ni ne znaju da živim u školi, pa ništa ne pitaj. Dobro je i ovako. Primam 800 kuna mjesečno, nitko me ne dira i svi smo zadovoljni. Ako me istjeraju, što ću ? Ja u nikakav dom više ne idem - kaže Mićo.

U Elektri i Centru vrlo dobro znaju da Mićo Lončar živi u školi, no nitko ni ne pomišlja da ga iseli. Naravno, struja se ne može dovesti u zatvorenu školu, pogotovo jer objekt nije u Mićinom vlasništvu, već državnom. Škola u Borovitoj je za državu potpuno beskorisna i ne postoje, niti će ikada postojati, nikakvi planovi za njenu sanaciju, pa i uvođenje struje. Tako Mićo Lončar može ostati u svojoj školi koliko god želi, nikoga nije briga što nema struje i što mu je hladno. Važno je da se on ne buni i ništa ne traži.