>

novosti logo

Miješanje plinova na Balkanu

EU će pomoći Balkanu da izgradi mrežu plinovoda i nova čvorišta u koja se plin može slijevati s različitih strana: njome će poteći onaj koji će biti cjenovno povoljniji, a ne zato što je ruski ili američki

U narednih godinu do dvije dana Balkan će se navodno kupati u plinu. Američki tekući plin preplavit će Balkan iz LNG terminala na Krku, koji će koliko sutra biti izgrađen kako bi se umrežio sa sličnim terminalima u Poljskoj i Litvi, a dodatne milijarde kubika ruskog plina na Balkan će stići preko bugarsko-srpsko-mađarskog kraka Turskog toka, koji bi za dvije godine trebao izroniti iz Crnog mora na europski dio turske obale. Do tada bi i azerbejdžanski plin trebao stići do novog europskog centra za prihvaćanje plina iz različitih pravaca i izvora, koji će se graditi u Bugarskoj.

No kako američka administracija, političari i biznismeni svih fela ne kriju da svoj tekući plin guraju u istočni i jugoistočni dio Europe kako bi preotimanjem tog dijela tržišta od Rusije potkopali njezinu ekonomiju i smanjili njezin politički utjecaj, već sada je dvojbeno hoće li nove količine američkog, ruskog i azerbejdžanskog plina potaći razvoj balkanske industrije i osigurati topliji i jeftiniji život balkanskog stanovništva ili će se balkanske zemlje zbog dodatnih milijardi kubika plina još jednom međusobno počerupati i opet ugušiti boreći se za plinske i ine interese američkih, ruskih ili nekih trećih proizvođača.

Dan prije otvaranja varšavskog samita Inicijative triju mora, na kojemu su američki predsjednik Donald Trump, poljski predsjednik Andrzej Duda i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović promovirali prednosti koje će zemljama od Baltika do Jadrana i Crnog mora donijeti LNG terminali i američki tekući plin, u Budimpešti je objavljeno da je Mađarska s ruskim Gazpromom potpisala sporazum o izgradnji kraka Turskog toka koji će preko Bugarske i Srbije dovesti dodatne količine ruskog plina do mađarskih plinskih koridora, koji se dalje pružaju prema Austriji i drugim zapadnoeuropskim zemljama.

Sudeći po iskustvu s propalim projektom Južni tok i gradnji LNG terminala na Krku po sistemu zidanja Skadra na Bojani, balkanske zemlje bi i ovaj put ostale bez sigurne dobave plina da se Europska unija, predvođena Njemačkom, nije umiješala u najnoviju američko-rusku plinsku priču i to tako što je vodila računa ponajprije o svojim i interesima balkanskih zemalja. Naime, odlukom da podrži ambiciju Bugarske da postane novo europsko čvorište za prikupljanje plina bez obzira na to odakle on dolazi, EU je balkanskim državama omogućila da se racionalnije i lakše odupru američkim i ruskim plinskim pritiscima, a da pritom svojim industrijama i stanovništvu osiguraju stabilnu i ekonomski povoljniju dobavu plina. Kako je pritom europska podrška bugarskom plinskom hubu sukladna turskoj energetskoj politici da svojoj industriji i stanovništvu osigura dovoljne količine plina iz različitih izvora u svojem susjedstvu i usto postane novo veliko čvorište za njegovu distribuciju prema Europi, američki, ruski i svi drugi veliki svjetski proizvođači plina svoje ambicije i projekte morat će ponajprije temeljiti na ekonomskim, a ne kao dosad uglavnom na političkim kriterijima i interesima. Drugim riječima, EU će pomoći Balkanu da izgradi mrežu plinovoda i nova čvorišta u koja se plin može slijevati s različitih strana, a njima će poteći onaj koji će biti cjenovno i na sve druge načine povoljniji za balkansku industriju i stanovništvo.

Najavljujući svoj odlazak na Svjetski kongres proizvođača nafte i plina, koji je početkom tjedna održan u Istanbulu, srpski predsjednik Aleksandar Vučić otkrio je da ga već nekoliko godina uvjeravaju da bi Srbiji bilo pametnije da se odluči kupovati duplo skuplji američki tekući plin, koji će uskoro poteći iz LNG terminala na Krku, ali da je njemu ipak draže što je Bugarska uz podršku Njemačke kreirala projekt novog europskog plinskog huba na svojem teritoriju, pa tako i Srbiji omogućila da se nađe na trasi novog europskog plinskog koridora kroz koji može teći i ruski, i azerbejdžanski, a možda i sirijski, irački i ini bliskoistočni plinovi, pa i američki, katarski i drugi tekući plinovi iz LNG terminala koji će se graditi ili su već u funkciji, od Krka do Grčke.

Njemačka je izgradnjom plinovoda Sjeverni tok sebi osigurala da bez posrednika i utjecaja sa strane ugovara i realizira svoje plinske poslove s Rusijom. Od toga su koristi imale i ostale zapadnoeuropske članice EU-a. No u isto vrijeme kad je to sebi omogućila, pridružila se SAD-u u sprječavanju izgradnje Južnog toka koji bi ruskom plinu omogućio monopolski položaj na balkanskom tržištu, ostavivši balkanske zemlje da ovise o milosti svojih susjeda koji su bolje umreženi u europsku mrežu plinovoda. Bugarska i Srbija tada su najgore prošle jer su ostale ne samo bez dodatnog plinskog dobavnog pravca, nego i bez zarade na njegovu transportu preko svojih teritorija dalje na zapad. Uvjeravalo ih se da je to za njihovo dobro jer su izbjegle da svoju ionako veliku ovisnost o ruskom plinu zacementiraju za vijeke vjekova. Kad su ih u to uvjeravali Amerikanci, stiskajući ih da se okrenu kupovini njihova duplo skupljeg tekućeg plina koji će im dostavljati preko LNG terminala što će ih instalirati na Mediteranu, bili su uvjereni da im na glavama rastu magareće uši, a taj ih osjećaj nije napuštao ni kad su ih u isto uvjeravali i iz Berlina i Bruxellesa, sve dok Njemačka nije povela EU u novu politiku oslanjanja na vlastite snage jer Trumpova Amerika više nije tako pouzdan saveznik kako se to desetljećima unatrag Europljanima činilo.

Bugarski predsjednik Bojko Borisov je na istanbulskom kongresu proizvođače nafte i plina obavijestio o izgradnji europskog centra za prikupljanje plina u Bugarskoj, a objavio je i da je nakon Mađarske i Bugarska s Gazpromom potpisala sporazum o izgradnji bugarske dionice kraka Turskog toka. I Srbija se, naravno, odmah pridružila tom balkanskom kraku Turskog toka, uvjerena da će se ovaj put on i ostvariti jer su za njega leđa podmetnuli Njemačka, odnosno EU, ali i Turska kao novi velik igrač u naftno-plinskom biznisu između Europe i zemalja proizvođača nafte i plina u njezinom susjedstvu.

Nova europska politika uzdanja u se i u svoje kljuse, na čije se čelo stavila Angela Merkel, i na Balkanu je dobila svoje konkretno lice ne samo u izgradnji balkanske mreže plinovoda u koju se plin može slijevati s različitih strana i izvora, nego i u oživljavanju Berlinskog procesa koji je na ovotjednom godišnjem okupljanju u Trstu iz dosadašnje uglavnom deklarativne faze prešao u konkretniju i opipljivu fazu Berlin plus procesa. Domaćin tršćanskog skupa, talijanski ministar vanjskih poslova Angelino Alfano, kao glavni njegov cilj istaknuo je realizaciju do sada definiranih projekta, u prvom redu energetskih i infrastrukturnih, kako bi se i preostalih šest balkanskih zemalja integriralo u EU, ali tako da i one ‘uzmu svoju sudbinu u svoje ruke’. Balkanskim je zemljama odavno dojadilo da se velike svjetske sile sukobljavaju preko njegovih leđa, ali njihovim se pritiscima nisu mogle oduprijeti, pogotovo kad ih se ucjenjivalo naftom i plinom. Ovaj put bi moglo biti drukčije jer ni EU, predvođena Njemačkom, više ne želi biti moneta za potkusurivanje SAD-a i Rusije, pa bi i Balkanom mogao poteći plin koji će pronaći kupce zato što je ekonomičniji i zato što je njegova dostava lišena političkih hirova i interesa dobavljača, a ne zato što je ruski ili američki, Putinov ili Trumpov.

1/1