Novosti

Društvo

Milena Radulović: Kamion je ocu presjekao nogu

Stvarima koje smo imali kod sebe zaustavili smo krvarenje i to je bilo jedino što smo u toj nepreglednoj koloni vozila mogli napraviti. Trpio je nesnosne bolove, pomoći nije bilo, a Srb daleko

Gyah8kyockq7akaejd6yrb1vezx

Milena Radulović

Većina srpskog stanovništva Knina i okolnih sela danas nevoljko pristaje na priču o sjećanjima na dan koji im je zauvijek promijenio živote. Milena Radulović iz Polače, sela 20-ak kilometara udaljenog od Knina, pamti gotovo svaki sat straha i neizvjesnost koji se vežu uz 4. avgust 1995.

- Cjelodnevne detonacije, koje su od ranog jutra dopirale iz Knina, gusti oblaci dima koji su se izdizali u nebo i šture informacije da se nešto loše sprema nikome u selu nisu bili dovoljno jasan znak da treba kupiti stvari i bježati. Naivno smo vjerovali da će uskoro proći i privremeno potražili zaklon u obližnjem komšijskom podrumu. Noć se brzo spustila, struje nije bilo, a nepregledna kolona vozila već se formirala glavnim putem koji vodi ka gradu. Negdje oko 23 sata komšija koji je radio u policiji došao je u selo i rođacima rekao da sklanjaju djecu. Taj momenat je bio presudan. U narednih nekoliko minuta dvadesetak starijih mještana smjestili smo u traktorsku prikolicu i krenuli seoskom cestom - prisjeća se Milena.

U nekoliko traktora stalo je čitavo selo. Vođeni mišlju da će se vratiti za nekoliko sati, kuće su ostavili otvorene, životinje zatvorene, a ponesene vrijednosti stale su u džep. Na ulasku u Knin bljesak svjetlosti granata i sve češće detonacije natjerali bi ih na iskakanje iz traktora i ponovno vraćanje na isti, sve teže zbog starijih, bolesnih i već nemoćnih mještana. Usputni prizori bili su zastrašujući.

- Na putu koji vodi ka Srbu, odmah po izlasku iz Knina, kamion koji nas je mimoilazio zakačio je stranicu traktora i mom ocu presjekao nogu. U prošlom ratu, nesrećnim slučajem, otac je već ostao bez jedne noge, ruke i dva prsta na drugoj, a u tom trenutku ostao je i bez jedinog zdravog uda. Stvarima koje smo imali kod sebe zaustavili smo krvarenje i to je bilo jedino što smo u toj nepreglednoj koloni vozila mogli napraviti. Trpio je nesnosne bolove, pomoći nije bilo, a Srb daleko. U borbi za njegov život pješačila sam do prve ambulante. Molbe za vozilom i medicinskim radnikom uslišene su nakon pružanja 500 maraka. U Petrovcu su izvršili amputaciju, sanirali mu ranu i poslali ga ka Banjaluci. Uradila sam jedino moguće i poslala ga u neizvjesnost, a na cesti prespavala čekajući ostatak porodice - priča Milena.

Nakon tri dana, Milena je u koloni stigla u Banjaluku. Oca je pronašla u bolnici i tako saznala da je živ. Rekao joj je da će biti transportovan za Beograd sa ostalim ranjenicima. Šestog dana puta stigli su u prihvatni smještaj u Rumu, a odatle, uz pomoć rodbine, na sve strane. Majka i brat stigli su živi, a otac je bio prebačen u Zemun. Saznanje da će se ponovno okupiti, negdje u stanovima dobronamjerne rodbine, povratilo joj je već izgubljenu snagu.

- Pet godina lutali smo od jednih do drugih, brinući se jedino da otac dobije pomagala. Čim je ponovno stao na noge, tražio je da ga vodim u Polaču. Tada smo prvi put došli na ruševine, vraćali kamen po kamen, oživljavali lozu na izdisaju - govori Milena.

Otac i majka već joj nekoliko godina nisu među živima. Kuća je obnovljena, a ona i brat i dalje su rastrzani između dva životna razdoblja, nekadašnjeg i sadašnjeg, grobova roditelja u Srbiji i kućnog praga u Polači. Ne odriču se nijednog, a svako sjećanje na avgust te 1995. godine spona je i mirenje s činjenicom da će se budućnost zauvijek odvijati na dvije relacije.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više