Neznanje, neprihvatanje stvarnosti ili tek nepoimanje činjenice da čovjek treba da ostavi sve i da razmišlja kako da sačuva goli život, i danas su nedoumice koje Milicu Vujatović asociraju na najdramatičnije dane u njenom životu. Zajedno sa svekrvom Stanom tog je 4. avgusta 1995. prvenstveno brinula o porodičnom imanju i stočnom fondu nedaleko od sela Vrbnika. Svekrva je, prisjeća se Milica, u jednom trenutku uzela torbicu sa ličnim stvarima, predloživši joj da se vrate u selo i krenu sa ostalim ljudima, naslutivši da se nešto ozbiljno sprema. Nije je to pokolebalo, nikada ni od čega nije bježala, kuću nije zaključavala, nije strahovala, ni tada o tome nije razmišljala.

- ‘Majko, ja moram nahraniti ovce, kuda da idemo? Suprug i sin su dolje u selu, znat ćemo ako šta bude’, rekla sam joj. Čuje se neko granatiranje, u podnožje planine Promine padaju granate, ali nisam tome pridavala previše značaja - kaže Milica.

Čitav dan radila je svakodnevne poslove, potiskujući razmišljanja o onome što se dešavalo. Brinula je za supruga i sina, ali opet vjerujući da ništa ne može krenuti po zlu. Nekolicina komšija obišla ih je taj dan, predložila da se pokupe i odu u selo, među ljude.

- Pred samu zoru 5. avgusta sin je dotrčao do kuće. Prvi put tada, u njegovih 28 godina, čula sam ga da je opsovao. Pitao me je šta čekam. Nas troje smo se uputili ka Kninu. Na samom ulazu u grad dočekale su nas snage UN-a, pokupile i povele u već formirani kamp. Mnogo ljudi je već bilo tamo, pokvarena vozila, freze, traktori, razbacane stvari svuda pored puta. Poznata lica komšija, izbezumljeni pogledi i osjetan strah. Ne znam gdje mi je suprug, ni ćerka sa suprugom, ali je sin pored mene, nekako mi je lakše. Iz dana u dan obećanja da idemo, nekakvi spiskovi onih koji će ostati, neizvjesnost. Ostali smo punih šest nedjelja - priča Milica.

Nakon više od mjesec dana stigli su obećani autobusi. Oni koji nisu bili na spisku mogli su zauzeti mjesta. U tom trenutku Milica iz vida gubi sina, biva joj loše i gubi snagu. Čuje samo svekrvu koja se obraća jednom od vojnika za pomoć, u strahu da će izgubiti snahu.

- Nisam mogla mirno sjediti, uzela sam stvari i stala na vrata autobusa. Pitala sam svakoga jesu li mi vidjeli sina. Ne sjećam se koliko smo putovali, ali znam da smo došli u Sremsku Mitrovicu. Tu me je sačekala ćerka, koja je u koloni stigla u Srbiju. Nisam je prepoznala, eto u kakvom sam stanju bila - prisjeća se Milica.

Ono što je zaledilo spomenuta sjećanja je činjenica koju je donijelo prvo sljedeće jutro.

- Ujutro se pojavio i sin. Autobus sa muškarcima bio je zaustavljen negdje na granici, njih su posljednje pustili. Suprug je ostao u Banjaluci, nisu ga pustili preko granice, pa se smjestio kod sestre koja je tamo živjela. Prvi put sam osjetila olakšanje, ali su posljedice na moje srce ostale trajne, a sa tim problemima se i danas nosim.

Pet godina Milica je sa porodicom ostala u Srbiji. Nakon toga, kaže, više nije mogla ni dana. Odlučili su se vratiti u Vrbnik, pa šta bude. Tri mjeseca prije povratka svekrva je umrla, nije dočekala da opet pređe kućni prag.

- I ja bih umrla da smo ostali. Vratili smo se kući sa namjerom da više nikada nikuda ne odemo. Ono što smo preživjeli ne bih poželjela ni najvećem neprijatelju. Nikoga nismo ubili, nikome zlo učinili, nismo pomogli samo kada nismo mogli, a zdravlje smo trajno izgubili. Sve ostalo čovjek za života ipak nekako uspije povratiti - kaže Milica.