>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Mima Simić: Himna ne može dugo puniti gladna usta

Nuspojava političke krize i krize politike je povratak iskušanim metodama paranoiziranja društva i traganja za neprijateljima. A suzavac je najbolja materijalizirana metafora za strategije upravljanja postojeće vlasti. Nema tog političkog podbačaja – korupcije, plagijata, omaški u djelu ili u govoru – koji se nekom dimnom zavjesom neće uspjeti zastrti

Već neko vrijeme živite na relaciji Zagreb – Berlin: je li razlog tome u ekonomskim okolnostima ili…?

Nisam u Berlin došla trbuhom za kruhom, već prije čirom za mirom, tako da sam u njemu našla trenutačno utočište za pisanje. Ne vidim se ni u kojem klasičnom emigrantskom modelu, a svoje stanište prepoznajem prvenstveno u jeziku, što valjda podrazumijeva geografsku mobilnost i improvizaciju. U kvartu u kojem živim pokreće se veliki projekt izgradnje objekta za izbjeglice – i to ne nekakvog improviziranog prihvatilišta nego ozbiljne stambene zgrade za 300 ljudi. Teško mi je zamisliti da bi takav poduhvat u Zagrebu prošao bez prosvjeda, možda i čega goreg. U tom smislu se u Berlinu osjećam normalno i barem zasad ne uočavam agresiju, polarizaciju i raskole po etničkim, vjerskim i inim identitetskim linijama, što je teško zagadilo hrvatski javni i privatni prostor. A realno, i ovdje ima dovoljno zapaljivog materijala, poput nedavnog terorističkog napada koji bi se dao upregnuti u žrvanj mržnje i netrpeljivosti. Nekim čudom, ili možda ipak političkim odlukama, takvo se što nije dogodilo.

Sami možete testirati razinu homofobije u hrvatskom društvu: autajte se u obitelji, na poslu, primite se za ruku ili poljubite s istospolnim prijateljem/-icom na ulici, u tramvaju. Potom pošaljite udruzi U ime obitelji detaljni opis svoga iskustva

Takvih raskola u Hrvatskoj ne nedostaje, gdje se nedavno dogodilo nekoliko napada motiviranih mržnjom: na simpatizere Košarkaškog kluba Partizan i članove Društva prijatelja Hajduka Zagreb, u Dubrovniku je na rasnoj osnovi vrijeđan glumac Jamie Foxx, a prethodno su posjetitelji LGBT tuluma u zagrebačkom klubu ‘Super Super’ napadnuti suzavcem.

Eskalacija nasilja u našoj neposrednoj okolini, kao i u svijetu, u najvećoj je mjeri posljedica njegove legitimacije kroz otvorene diskriminacijske diskurse političkih lidera: nagli porast zločina iz mržnje nakon Brexita i nakon izbora Trumpa tek je ‘ulična’, mikropolitička artikulacija makropolitičkog govora. Kod nas se nasilje također legitimiralo s vrha, kroz dijagnozu da su manjine same krive za sve što ih zadesi, baš kao i svi oni koji se usude kritizirati postojeći poredak; kroz homofobne referendume i crne rupe u obrazovnom sustavu. Čovjek ne mora biti navijač Partizana ni Hajduka, ne mora biti ni peder ni lezba da na ovakvu Hrvatsku zasuzi. A suzavac je najbolja materijalizirana metafora za strategije upravljanja postojeće vlasti. Nema tog političkog podbačaja – korupcije, plagijata, omaški u djelu ili u govoru – koji se nekom dimnom zavjesom neće uspjeti zastrti. Oči će nas malo zapeći, neki će završiti na hitnoj, ali ništa uistinu opasno po život. Sve je to valjda normalan dio političke tekme.

Zabrinuta građanka Željka Markić

Očito je da ni Vlada ni predsjednica države nemaju ozbiljnih namjera stati na kraj takvim događajima, pa imamo mlaku, frazama umivenu osudu društvenog nasilja?

Domaći politički establišment u svakom je slučaju dosljedan i vjeran sebi. Mislim da se nitko, bez obzira na političku (dez)orijentaciju, istinski ne čudi ponašanju Vlade i predsjednice: kako da osuđuju diskriminaciju kad je upravo diskriminacijski, nacionalistički/plemenski i heteropatrijarhalni diskurs kamen temeljac njihove političke platforme? Zato me mnogo više zanimaju dinamike među ljudima, građanima, političkim subjektima, susjedima. Zanima me je li moguće – nakon svih političkih debakla kojima smo svjedočili posljednjih desetljeća – domisliti jezik, govor, način komunikacije onkraj postojećih, kontaminiranih, koji bi služio kao vezivno tkivo, a ne oružje. Čini mi se da je jedna od ključnih kolateralnih žrtava domaćih politika i medijskih praksi bio upravo jezik – vjera u jezik kao sredstvo komunikacije i posredovanja istine. Kriza parlamentarne demokracije i makropolitike kriza je i jezika; relativizacije činjenica, kooptiranja i krađe diskursa. To je općeniti postbabilonski kaos u kojem je i simbolički i doslovni rat mnogo izgledniji ishod od komunikacije, bliskosti i (spo)razumijevanja. U tom smislu smatram da je ključno vratiti se jednostavnijim komunikacijama i rudimentarnim bliskostima: lokalnim zajednicama, mikropoduhvatima koji se ne daju ‘prevesti’ u govor visoke politike i kao takvi diskreditirati. Lijek za status quo lokalizacija je političkog djelovanja, kao u slučajevima borbe za javne prostore na zagrebačkoj Savici, dubrovačkom Srđu… U ovom trenutku to je jedan od rijetkih načina da se nadiđu makropolitičke rovovske ‘identitetske’ bitke i osnaže građani kao politički akteri.

U dosadašnjim potezima nove ministrice kulture ne vidim osobite iskorake ni pokušaje da popravi počinjenu štetu. Neprofitni mediji neće nestati, no pitanje je koliko će država biti voljna tretirati ih kao javno dobro

Željka Markić, predsjednica udruge U ime obitelji, izjavila je u vezi suzavca da može biti da su se unutar LGBT zajednice ljudi posvadili, pa ga možebitno sami bacili?

Kao perjanica referenduma za spas braka u Hrvata, inicijative koja je dijelu populacije uskratila pravo na brak, što bi zlobnici nazvali diskriminacijom, Markić je prisvojila retoriku civilnog društva i u javnom, medijskom prostoru profilirala se kao zabrinuta građanka i borkinja za pravdu. Naravno, za njenu društveno-političku težinu zaslužni su i mediji koji, inercijom i indolencijom, posežu za sugovornicima koji će izazvati što žešće reakcije, bez obzira na njihovu relevantnost, stručnost, konstruktivnost ili profesionalni legitimitet. Komentar o suzavcu kao samoubilačkom alatu LGBT populacije ničim ne odskače od njenih standardnih osvrta o diskriminaciji pedera i lezbi. Također ni referendum koji je misionarski predvodila po njoj nije bio usmjeren ‘protiv’ bilo koga, uostalom, glasalo se ‘za’ i ‘štitila’ se obitelj, što je jedan od primjera već spomenutih jezičnih i semantičkih driblinga. Ne vjerujete li ni meni ni Željki Markić, možete sami testirati razinu homofobije u hrvatskom društvu: autajte se u obitelji, na poslu, primite se za ruku ili poljubite s istospolnim prijateljem/-icom na ulici, u tramvaju. Dopustite roditeljima, prijateljima, poslodavcima ili slučajnim prolaznicima da vam iskažu ljubav i prihvaćanje. Potom pošaljite udruzi U ime obitelji detaljni opis svoga iskustva.

Kakvim generalno vidite stanje prava LGBT zajednice, posebno od prve Povorke ponosa 2002. do danas?

Najbolja stvar u vezi domaćeg LGBT pokreta je to što je u petnaestak godina vidljivosti putem Povorke ponosa uspio napraviti čuda. U prvih nekoliko godina vidjeli smo predivnu metamorfozu od ekstremističkog nasilja i sugrađanske netrpeljivosti do šarenih povorki s desetak tisuća veselih sudionika i sudionica, obitelji s djecom, mahanja s balkona itd. Sve je više sjajnih, pametnih i artikuliranih lezbi, pedera i trans* osoba koje pišu, govore, snimaju te javno djeluju i raspršuju homofobne hrvatske magle. Najbolje od svega, mlađe generacije jednostavno se ne daju više tako lako utrpati u ormar pa tako postoji i LGBT+ studentska inicijativa AUT pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu, što je u moje vrijeme bilo nezamislivo. S druge strane, nuspojava političke krize i krize politike je povratak iskušanim metodama paranoiziranja društva i traganja za neprijateljima. Potraga se vrši odozgo prema dolje jer je otpor slabiji, a uspjeh zajamčen. Tako ne čudi da su u najrecentnijim čistkama meta bili neprofitni mediji i s njima potplaćeni novinari honorarci, kulturnjački prekarijat, kao i svi potencijalni kritički akteri koji osim socijalnog i kulturnog kapitala ne posjeduju mnogo. Ipak, ne vjerujem da himna dugo može puniti gladna usta, niti je u zimskim danima dovoljno pokriti se zastavom, i kad tog ‘drugog’, svog susjeda, prepoznamo kao izvor hrane i topline, drugačija klima bit će moguća.

Zatiranje svake kritike

Prošla je jedna godina otkako ste za klevetu tužili Željku Markić, koja vas je javno prozvala za sukob interesa i uživanje u ‘nezakonito stečenim privilegijama’. U kojoj je fazi slučaj?

Sudski postupak se razvlači mjesecima jer se Markić od tri ročišta pojavila na svega jednom. Ipak, optimistična sam i vjerujem da ćemo do 2020. okončati proces. Inače, kooptirajući ljudskopravaške diskurse, Markić je usput krenula i u boj protiv aktivista, pokušavajući i udruge i pojedince na sve načine etički diskreditirati, pri čemu sam joj se i sama našla na meti. Cinično ‘prokazujući’ aktiviste kao korumpirane, ‘uhljebe’, parazite i sl., Markić diskreditira i same pokrete u kojima sudjeluju, prikazujući prostor građanskog političkog djelovanja kao kontaminirano minsko polje u kojem su ‘svi isti’ i nikome se, osim onih koji, valjda, rade na projektu ‘domovine’ i ‘za obitelj’, ne može vjerovati. To je dosta učinkovit repelent, a ja mu pokušavam doskočiti sporim no dostižnim (!) hrvatskim pravosuđem.

Bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović ukinuo je Stručno povjerenstvo za neprofitne medije, čija ste bili članica. Nova ministrica Nina Obuljen Koržinek najavila je početak izrade medijske strategije i moguće vraćanje neprofitnih medija Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva. Kakvom vidite budućnost neprofitnih medija?

Ministar Hasanbegović, poznat i s fotografija sa Željkom Markić iz doba spašavanja hrvatske obitelji putem referenduma, ukinuo je financiranje neprofitnih medija samo dan nakon dopisa udruge U ime obitelji kojim se natječaj kritizira, bez revizije rada Povjerenstva ili rada medija koji su financirani. Kao jedna od prvih ministrovih odluka, ova je simbolički definirala njegov kratki mandat i strategije u zatiranju svake kritike. U dosadašnjim potezima nove ministrice ne vidim osobite iskorake ni pokušaje da popravi počinjenu štetu. Pitanje je i koliku autonomiju djelovanja ona ima i koje su uopće medijske strategije HDZ-a. Neprofitni mediji neće nestati, no pitanje je koliko će država biti voljna tretirati ih kao javno dobro. Moguće je da će dio financiranja pasti na same građane, ali ne putem poreza već donacija i crowdfundinga. No moguće je i da će Trump kroz sljedećih par mjeseci pritisnuti pogrešan gumb pa nećemo više morati brinuti ni oko čega.

Hasanbegović se sada zalaže i za demontažu sustava hrvatske kinematografije?

Udar na kulturu ne bi bio potpun da se ne razvali film kao njen najvidljiviji izdanak. Nakon što se hrvatska kinematografija, ponajviše zahvaljujući stručnoj i financijskoj potpori HAVC-a, napokon osovila i počela ozbiljno konkurirati na međunarodnoj sceni, filmovima koji su rjeđe hvalospjev naciji a češće muzama, logično je da će se HAVC htjeti zaposjesti, presložiti i ustrojiti u skladu s prioritetima vladajućih. Da bi se filmska proizvodnja oduprla političkim pritiscima i zadržala kreativnu autonomiju nužno je da se upravo stručnjaci i filmski profesionalci u ovom trenutku suprotstave, tijelom, riječju i djelom – jer hrvatska kinematografija nije jedan čovjek, ona nije ni Hrvoje Hribar ni Ivona Juka – hrvatski film predstavljaju, čine i snimaju stotine, pa i tisuće filmskih radnika i radnica čiji talent i egzistencija ne smiju ovisiti o političkim interesima i imperativima. Srećom, vele da im je puk’o film, a to mi zvuči kao dobar početak kraja ovog horora.

Načuli smo da se snima animirani film prema vašoj knjizi ‘Pustolovine Glorije Scott’?

Trenutačno radim na knjizi putopisne proze koja je izdanak tromjesečnog putovanja po SAD-u prošlog ljeta, kad sam provozivši 16 tisuća kilometara sporednih cesta snimila gomilu silno zanimljivih ljudi. Usput sam se i vjenčala u Las Vegasu, s gđicom Martom Šušak, njeno prezime dobro će mi doći u ova teška vremena. Putovanje je bilo i aktivističko, i filmološko, i prevoditeljsko, i književno – jer sve je to građevni materijal američkog mita po kojem sam htjela pročeprkati i nakratko ga sama kolonizirati. Što se tiče Glorije Scott, projekt animiranog filma ‘Umorstvo u katedrali’ u ozbiljnoj je fazi nastajanja. Scenarij smo pisale Jasna Jasna Žmak i ja, a Gloriji će život udahnuti genijalni crtač i animator Matija Pisačić.

1/1