>

novosti logo

Društvo Društvo

Ministarstvo nasilja

Priopćenje Ministarstva kulture o tome da umjetnici trebaju imati na umu vjerske i nacionalne osjećaje najavljuje uvođenje cenzure, kaže selektor Marulićevih dana Igor Ružić, dok redatelj Borut Šeparović ističe da Ministarstvo daje legitimitet napadu na Frljića i glumce predstave

Bit će drame. Tjednima prije tog 31. svibnja 1990. godine stizale su najave, posebno iz Svetosavske stranke, da će biti drame na predstavi ‘Sveti Sava’, koja se trebala izvesti u beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Bilo je prepuno gledalište, 750 ljudi, među kojima pedesetak onih kojima se nije dopadala nesvakidašnja vizija svetoga Save kakvu je zamislio autor Siniša Kovačević, a pokušao odigrati Žarko Laušević. Kažemo pokušao, jer u tome nije uspio. Njih 50 glasnim je vrijeđanjem i prijetnjama uspjelo u naumu i glumci Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, koji su za taj komad dobili niz nagrada, morali su prekinuti izvedbu.

Jasen Boko smatra da se u kazalištu dogodio prijelomni trenutak koji će zapamtiti povijest: tiha većina na glasno vikanje odgovorila je pozitivnom pjesmom ‘Kad bi svi ljudi na svijetu’ kojom je ušutkala bukače

Dvadeset i sedam godina kasnije opet je bilo drame. Ovaj put na predstavi ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ Olivera Frljića u splitskom HNK-u. Model gotovo isti. Uloge Svetosavske stranke prihvatili su se HSP, HRAST i slični desničarski ekstremisti iz katoličkih udruga uz punu podršku Splitsko-makarske nadbiskupije. Uspjeli su okupiti dvjestotinjak ljudi i kupiti 20 karata. Znali su to organizatori Marulićevih dana, ali kako suzbiti naglo probuđenu ljubav za kazalištem i spriječiti HOS-ovca Marka Skeju i njegove da uđu u dvoranu s jasnim ciljem da prekinu izvedbu? Ipak, policija je reagirala i Skejo je sa svojim pajdašima uz pratnju policije i glasno odobravanje ostalih gledalaca morao napustiti HNK.

- Paradoksalno, događaj je, osim u ishodu, gotovo identičan onome što se 1990. zbilo u Beogradu. Gostovanje predstave ‘Sveti Sava’ koja je ‘vrijeđala osjećaje vjernika’ izazvalo je prosvjede, a bukači s kokardama i u svećeničkim odorama koji su na nju ušli na isti način kao sada u Splitu pokušali su je prekinuti. Postoji, međutim, bitna razlika između ta dva događaja: tada u Beogradu nije bilo suprotstavljanja iz većinske publike i predstava nije održana. Koliko nas je sve zajedno u godinama koje slijede koštala ta šutnja većine, svi dobro pamtimo - podsjeća producent Marulićevih dana Jasen Boko.

Istina, među rijetkima koji su se usudili te večeri u JDP-u dići glas bila je Borka Pavićević, koja je smogla hrabrosti da ustane iz gledališta i poruči bukačima da će biti odgovorni za koncentracijske logore, ali je njezine riječi pljeskom podržala samo nekolicina ljudi. Strah je, očito, prevladao. Još se nismo bili navikli na siledžije.

Frljić je u Splitu prozivan kao ‘nacionalni izdajnik’, ‘ljudska ništarija’ i ‘sotona’. Skandiralo se da Split ima svoju kulturu i da su oni ‘Za dom spremni’. Prosvjednici, među kojima je, uz časne sestre, bilo najviše sredovječnih ljudi, častili su gledaoce koji su se probijali kroz policijski kordon epitetima poput ‘četnička kurvo’, ‘smeće komunističko’ i sve tako slično, da ne opterećujemo papir njihovom sramotom. Trabunjanja su se prelila i u medije, koji su miješali ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ s drugom Frljićevom predstavom, ‘Kletvom’ protiv koje su se u Poljskoj podigli Skejini istomišljenici. Osim toga, uporno su ponavljali da u najspornijem dijelu ‘Nasilja’ glumica iz vagine vadi hrvatsku zastavu, a zapravo vadi onu NDH. I sve tako redom, s jedinim ciljem da se Frljića optuži da provocira samo da provocira.

Na koga se tako stabilno i tako samouvjereno oslanja domaća izgrednička rulja? Na strukture vlasti. Jer Ministarstvo kulture i Grad Split, kao stupovi domoljubne javnosti i srama na istoj adresi, dobro znaju što jest umjetnost, a što nije - kaže Nataša Govedić

- Ne želim kazalište koje će biti kao bombonijera - objašnjava selektor Marulićevih dana Igor Ružić, kojem je završio dvogodišnji mandat.

- Ne zanima me gledati Krležu koji se stoti put na scenu postavlja na isti način. Predstave tog tipa nimalo me ne impresioniraju. S druge strane, Frljić je hrabar redatelj, usudio bih se reći i najbolji, i to ne samo u Hrvatskoj nego u cijeloj regiji, pa i šire - dodaje Ružić.

Osnivač Montažstroja i redatelj Borut Šeparović kaže da se kazalište probija u medijski prostor samo kad proizvodi skandal i da Frljić to jako dobro zna.

- Tako svoj sud o predstavi ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ mogu dati svi koji je nisu pogledali, među kojima sam i ja. Ali medijski spektakl uvijek laže pa možemo komentirati jedino medijsku predstavu koja se temelji na lažima o jednoj kazališnoj predstavi. Međunarodna kazališna produkcija koja se bavi kolonijalnim nasljeđem Europe i njezinim licemjerjem u kontekstu izbjegličke krize arbitrarno je postala predstava o kulturnom ratu protiv lika i djela Olivera Frljića. Na čelu mrzitelja nalaze se organizacije koje se predstavljaju da predstavljaju vjernike i branitelje. To je također laž. Te organizacije nemaju legitimitet osim onoga lažnog koji su si same dodijelile, misleći da svoju istinu mogu nametnuti kao jedinu i isključivu. Uvjeren sam da prosječnog branitelja i vjernika ove zemlje više brine borba za vlastitu egzistenciju, da na njihove živote više utječu nezaposlenost, siromaštvo i beznađe od estetsko-etičkih odabira Olivera Frljića na kazališnim daskama - govori Šeparović.

Na njegove se riječi nadovezuje Jasen Boko tvrdeći da je masu uvijek lako instrumentalizirati za neku jaku ideju, a u manipulaciji nema jačih ideja od nacije, vjere, boje kože i ideologije. Tolerancija, ravnopravnost i razumijevanje nisu ideje koje će prihvatiti bijesna masa, u njima nema mržnje, a kako ćete prijetiti, vikati i udarati ako ne mrzite?

Ono što bi, međutim, trebalo puno više uznemiriti od urlača i nasilnika reakcija je Ministarstva kulture, koje se ogradilo od ‘svojih’ Marulićevih dana, a isto je napravila i Splitsko-dalmatinska županija čiji je prvi čovjek HDZ-ovac Željko Ževrnja, suočen s dramatičnim političkim padom zbog dodjele koncesije plaže u Bolu na Braču, najavio i prestanak potpore Festivalu iduće godine. To ne čudi jer je Frljić ovih dana iz Münchena, gdje priprema novu premijeru, jasno rekao kako HDZ ‘još uvijek provodi dubinsku fašizaciju hrvatskog društva’. U priopćenju, čijeg se sadržaja ne bi postidio ni prošli ministar Zlatko Hasanbegović, Ministarstvo kulture pod vodstvom Nine Obuljen Koržinek kaže ovo: ‘Poštujući umjetničke slobode i estetska mjerila svakog umjetnika, mišljenja smo kako je potrebno pri stvaranju i izvedbama umjetničkih djela imati na umu vjerske i nacionalne osjećaje, kao i osnovna ljudska prava svakog pojedinca i društvene skupine.’ To je u utorak ministrica i osobno dodatno osnažila iskazujući puno razumijevanje za demonstrante.

- Birokratizirana rečenica iz nepotpisanog priopćenja iz resornog tijela vlasti kako je ‘potrebno pri stvaranju i izvedbama umjetničkih djela imati na umu vjerske i nacionalne osjećaje’ na suptilan način najavljuje uvođenje cenzure - odgovara ministrici Igor Ružić.

Državne institucije proziva i Šeparović, kazavši da šalju upozorenja kakve i čije će osjećaje i ljudska prava štititi, a čije neće, puštajući da prljav posao na ulicama za njih odradi netko drugi.

- Svojim priopćenjem Ministarstvo daje legitimitet napadu na Frljića i glumce predstave, čineći ih odgovornima za nasilje koje doživljavaju. Time ih postavljaju kao primjer ostalima, poručujući nam da se radije dresiramo sami ili ćemo biti dresirani, da se autocenzuriramo ili ćemo biti cenzurirani - kaže Šeparović.

Na to kakve bi bile predstave po mjeri Ministarstva i splitske domoljubne publike, upozorava dramaturginja i kazališna kritičarka Nataša Govedić.

- Bile bi pobožne, pokorne, aseksualne. Nema u njima propitivanja domaćeg i stranog licemjerja. Svi ganuto pjevaju državnu himnu i novokomponiranu crkvenu glazbu, u pravilnim razmacima prijeteći izgonom ili smrću onima koji ne slijede propisane melodije spiritualnosti i patriotizma. Bakljade prate i linčevi. Jer nasilje je i te kako dobrodošlo u domaću ultradesnu javnost, posebno ono ulično, izgredničko, puno pljuvačke i psovke, pod stijegom mržnje prema neposlušnicima. Baš te psovače silno vrijeđaju Frljićeve predstave. Kako se itko usuđuje prozivati ih za svu tu sustavnu proizvodnju mržnje?! Pa nisu li oni izvan zakona? Na koga se tako stabilno i tako samouvjereno oslanja domaća izgrednička rulja? Na strukture vlasti. Jer Ministarstvo kulture i Grad Split, kao stupovi domoljubne javnosti i srama na istoj adresi, dobro znaju što jest umjetnost, a što nije. Što umjetnost smije, a što ne smije. U jednoj ruci drže metar za mjerenje umjetnina, u drugoj krunicu cenzure - kaže Nataša Govedić.

Ispada, nastavlja ona, da je svrha umjetnosti dušebrižje prema političkim i religioznim elitama, plus, naravno, propaganda, uz malo slastičarskih delicija koje ne vrijeđaju ničije osjećaje.

- Neće se tu igrati neka ‘Antigona’, pa da vrijeđamo vladarske osjećaje sitnih i krupnih Kreonta! Kakav Shakespeare! Bardove su komedije i tragedije prepune ‘neosjetljivih’ mjesta prema tiranima, huškačima mržnje, spletkarima i etabliranim društvenim lažima! Nema mjesta ni za Marulića ni za Držića, dok je Krleža po pitanju uznemiravanja vjerskih i nacionalnih osjećaja svakog mogućeg političkog vremena posvemašnji tabu. Želimo li zbilja da na pitanje ‘što je umjetnost’ mjerodavno odgovaraju ulični derani i administrativne službe političkih stranaka? Želimo li da narodnim kazalištima upravlja goropadna ulična rulja? Ili bismo ipak radije poštovali demokratske procedure i stručnost umjetničkih selektora iza čijeg izbora neke predstave stoje profesionalni argumenti, a ne ustaške budnice i predizborni skupovi za splitskoga gradonačelnika? - pita Govedić.

Nekontroverzne slobode, konstatira ona, nema i nikad je nije ni bilo. Zato je važno da je Frljićeva predstava ipak odigrana – i to pred punim splitskim gledalištem – i da su samim time čestice straha pred cenzorima i inkvizitorima predizbornog Splita znatno oslabljene.

Boko pak smatra da se u kazalištu dogodio prijelomni trenutak koji će zapamtiti povijest: tiha većina na glasno vikanje odgovorila je pozitivnom pjesmom ‘Kad bi svi ljudi na svijetu’ kojom je ušutkala bukače.

- Oglasio se drugačiji Split. Nije se često u povijesti događalo, kako znamo iz izreke, da ‘divlji’ ne potjeraju ‘pitome’, pa se ovom izvedbom dogodio presedan - kaže nam Boko, s kojim se slaže i Jelena Kovačić, ravnateljica Drame HNK-a Ivana pl. Zajca.

Rijeka je već prošla ono što je u ponedjeljak prošao Split, ali su za to bile potrebne dvije godine, pa se danas Frljićeve predstave u Rijeci igraju bez ikakvih problema.

- U tom je smislu i Split postigao simboličku pobjedu nad određenom vrstom svjetonazora, što je svakako pozitivno. Unatoč svemu što se dogodilo, jako mi je drago da je cijela ta večer završila koliko-toliko normalno i da je na kraju pobijedio zdrav razum - kaže Jelena Kovačić.

Borut Šeparović je puno kritičniji. Smatra da je pogrešno proglašavanje pobjede liberalno-lijevoga građanstva nad ‘podivljalim zadrtim zvijerima’.

- ‘Civilizirani’ Split je pobijedio baš onako kao što pobjeđujemo ‘necivilizirane’ muslimane u Iraku i Siriji. Dopustili smo da se braniteljima i obespravljenima desetljećima bave desničari i Crkva, dok smo mi uživali u svojim klasnim i građanskim beneficijama prema kojima te ‘zvijeri’ možemo gledati svisoka. Tapšali smo se međusobno u sigurnoj zoni istomišljenika misleći da smo, eto, bolji dio ove sjebane države. Već godinama nam se to obija o glavu, a umjesto slavljenja pobjede, trebali bismo ozbiljno pristupiti redefiniciji borbe protiv fašizma, koji buja suptilnim birokratskim mehanizmima ne samo u Hrvatskoj nego u cijelom svijetu. Kazalište uvijek laže, ali vrijeme je da prestanemo lagati sami sebi - zaključuje Šeparović.

Bit će još drame, dobro je pisalo iznad ulaza u splitski HNK.

1/1