>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Mirjana Kučer: Imamo predsjednicu, a položaj žena nikad nije bio gori

Žena izabrana na određenu funkciju, predsjednica stranke, države ili grada, dobar je model jer šalje poruku da se može i da te uloge za žene nisu zatvorene. No istovremeno to može služiti zavaravanju žena. A onda konzervativne snage lupaju po svome

Mirjana Kučer godinama se bavi ljudskim, a posebno ženskim pravima u Splitu i to ne samo kroz programe i projekte civilnog društva, već je aktivna i na ulici, što nije čest slučaj u ovom gradu. Bila je jedna od koordinatorica prvog splitskog Pridea, nedavno je organizirala prosvjednu šetnju povodom ubojstva 49-godišnje žene koju je ubio muž… Zatekli smo je usred priprema za osmomartovski Noćni marš u prostorijama udruge Domine: između sastanka s koordinacijom i traženja boja za platno, spremno nam je odgovorila na aktualna pitanja o položaju žena u našem društvu te civilnim organizacijama i njihovom odnosu s tijelima javne vlasti u Splitu.

Kako komentirate odluku Ustavnog suda o ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine?

Ženska mreža Hrvatske, kojoj pripada i naša udruga, pozdravila je odluku Ustavnog suda zato što je obranjeno pravo na izbor. I to iz jednostavnog razloga što nije zabranjen pobačaj. S druge strane Ustavni sud nije rekao da je pravo na pobačaj ljudsko pravo, ali to nije ni trebao reći. Ni međunarodni dokumenti ne govore direktno o pravu na pobačaj kao ženskom ljudskom pravu, ali pravo na pobačaj je u nužnoj vezi s ljudskim pravima žene.

Nema potrebe ograničiti rok za donošenje zakona na dvije godine. Iz toga proizlazi političnost odluke Ustavnog suda. Postavlja se pitanje zašto žuriti kad se postojeći zakon de facto provodi već 26 godina. I de facto se 26 godina sužava pravo žene na pobačaj

Prema tome, pitanje pobačaja ne može biti odvojeno od pitanja ljudskih prava. Pravo na privatnost je dovedeno u vezu s odlukom o slobodnom rađanju djece, odnosno odlukom o raspolaganju vlastitim tijelom. Mislim da je dobro da je Ustavni sud sugerirao kako ovo pravo ne može biti predmet nikakvog referenduma.

Kolektivni priziv savjesti

No Ustavni sud preporučuje edukativne i preventivne mjere, primjereno razdoblje razmišljanja i savjetodavne centre, što podsjeća na ‘makedonski scenarij’ kad je pod krinkom osuvremenjivanja zakona 2013. donesen niz restrikcija kojima se ograničava pravo na pobačaj?

Apsolutno podsjeća na to. Smatram da je Ustavni sud bio jako mudar jer ništa nije rečeno da se mora, nego se sve predlaže. No ako ove preporuke tumačimo u svjetlu političke odluke, možemo reći da idu na ruku onima koji zagovaraju ‘makedonski scenarij’. Potrebno je naglasiti da je naš zakon izrazito suvremen i da treba uvrstiti neke detalje kao što su medikamentozni pobačaj i nova sredstva kontracepcije. I zato je pitanje promjene samo tehničke prirode. Ništa drugo. Ono što je Ustavni sud propustio naglasiti, a i to je političkog karaktera, jest to da ta edukacija treba biti u obrazovnom sustavu od vrtića, a ne od trećeg razreda osnovne škole šest sati godišnje. Ona treba biti mnogo ozbiljnija da bismo dobili spolno odgovorne mlade. Iz odluke se da iščitati, onome tko to hoće, da će se prosuđivati žene ako se odluče na pobačaj pa će ih se educirati što znači stupiti u vezu. Žena nije niže biće, nije ona koja je manja, slabija i manje inteligentna, da parafraziram onog poljskog konzervativca, pa da je kad dođe i kaže da želi pobaciti, netko prosuđuje i govori: ‘Vi biste trebali ovo, vi biste trebali ono.’ To je neprihvatljivo. Edukacija mora biti u preventivne svrhe, a ne kad žena podnese zahtjev za medicinski zahvat prekida trudnoće.

Zna li itko podatke, od mup-a do ureda pravobraniteljice, koliko su žena prošle godine ubili njihovi partneri? Ne, jer nema standarda kako će se to pratiti

Kako komentirate reakcije konzervativnih udruga koje prikupljaju potpise za ‘zaštitu života’ i najavljuju daljnje akcije, te neke reakcije HDZ-ovih zastupnika, poput Branke Juričev Martinčev koja je govorila o novom suvremenom zakonu s posebnim uvjetima u kojima će pobačaj biti moguć?

Naravno da smo zabrinuti zbog konzervativnih utjecaja. Kao što smo naglasili, nema potrebe ograničiti rok za donošenje zakona na dvije godine. Iz toga proizlazi političnost odluke Ustavnog suda. Postavlja se pitanje zašto histerizirati i žuriti s novim zakonom kad se postojeći de facto provodi već 26 godina. I de facto se 26 godina sužava stvarno pravo žene na pobačaj.

Ustavni sud je spomenuo i priziv savjesti, koji velikim dijelom sužava dostupnost pobačaja, kroz potrebu njegova reguliranja. Kako to komentirate?

Najveća je enigma što su time mislili. To se može čitati kao pozitivna poruka jer je riječ o jednom apsolutno divljem institutu koji nije ni na koji način reguliran te se njime može manipulirati, što je dovelo do toga da bilo koji doktor u bilo kojem trenutku može reći da se poziva na priziv savjesti. A posljedice toga su nesagledive. Jer smo od individualnog dobili kolektivni priziv savjesti. U cilju uređenja države treba regulirati kad, kako i koliko se liječnika smije na to pozvati. Ne smijemo se dovesti u situaciju da od 15 liječnika jedan radi pobačaj. Jedan se eventualno može pozvati na priziv savjesti, a sve drugo je histerija izazvana ideološkim svjetonazorskim uvjerenjima.

Dostupnost pobačaja je i klasno uvjetovana jer on nije besplatan, a cijene variraju od 3000 u Dubrovniku do oko 800 kuna u Slavoniji. Hoće li se Ženska mreža zalagati da se zakonom definira da on bude besplatan?

Naravno da hoće. To i jest poruka – besplatan i siguran pobačaj. Mogu ljudi govoriti što god hoće, ali žene su definitivno diskriminirane, a ovo je jedan od jasnih pokazatelja. Usluga koja je vezana uz reproduktivno pravo i zdravlje se naplaćuje.

U splitskoj bolnici to nije jedini problem. Već se pisalo o tome kako u određenim periodima uopće nije bilo liječnika koji obavljaju pobačaj, a prema inspekciji Ministarstva zdravlja iz 2015., tek je jedan od njih 25 obavljao pobačaj. Kakvo je sada stanje?

Od početka godine imali smo najmanje četiri pritužbe koje su se odnosile na nedostupnost informacija ili na omalovažavanje, neovisno o tome je li riječ o ženi od 39 godina ili o djevojci od 19. U splitskoj bolnici je ženi pobačaj gotovo nemoguće napraviti jer si svatko daje za pravo da joj na grub način kaže da to nije dobra odluka, odnosno da tu odluku treba promijeniti. Nadalje, ne može se dobiti informacija tko pobačaj obavlja. Tko je taj liječnik ili liječnici koji obavljaju pobačaj, to ne znamo. Žene koje nam se usude javiti, jer još uvijek postoji stigma oko tog pitanja, upućujemo u šibensku bolnicu kao najbližu bolnicu za koju znamo da će se prema njima pristojno ophoditi.

Unatoč tim zaprekama, pred bolnicama su ponovno ‘molitelji’ koji, unatoč skandalima s odavanjem podataka, nisu uklonjeni?

Njima nije mjesto pred bolnicama iz jednostavnog razloga što ugrožavaju pacijente. Molitva u javnom prostoru ometa svakodnevni život. Ako su oni koji nisu vjernici u društvu manjina, onda je to na neki način teror većine nad manjinom. No važno je napomenuti da su oni uvozni proizvod iz SAD-a. Nema tu ništa ni iskreno ni originalno. To je samo slanje političke poruke.

Nedavno ubojstvo mlade žene u Zagrebu opet je otvorilo pitanje nefunkcioniranja sustava prilikom zaštite žena od zlostavljanja. Tko snosi najveću odgovornost?

UN je donio preporuku o financijskoj održivosti u zaštiti žena od nasilja, a ovo je šesta godina od Istanbulske konvencije i može se reći da se problematika shvaća ozbiljnije na globalnoj razini. U nas je apsurdno da udruge rade posao javnih servisa, a da za to nisu plaćene. To je posao države, koja mora osigurati financijsku održivost servisa. Ipak, odgovornost snosi i civilno društvo jer nismo uspjele dovoljno jasno artikulirati svoje stavove. Taj sustav se gradio uz pomoć institucionalne vlasti. Primjerice, Jadranka Kosor je imala senzibilitet za nasilje u obitelji i postignuto je financiranje sigurnih kuća i skloništa. Društvo je takvo da reagira prvenstveno na slabe i nemoćne, pa su sigurne kuće mjesto gdje će se pretučenoj ženi pružiti utočište. No što je sa savjetovalištima i prevencijom? Kriznim centrima? Toga nema. Jedan od ciljeva nacionalne politike je bio financiranje savjetovališta i skloništa, ali nijedno savjetovalište se ne može javiti na natječaj zato što toga nema kao kriterija. Jer se podrazumijeva da je sklonište sa savjetovalištem. Od svih potrebnih servisa – savjetovališta, kriznih centara, SOS telefona – samo se financiraju skloništa.

Posla koliko god hoćeš

U Dalmaciji nema nijednog skloništa?

Postoje institucionalna, vjerska i sedam autonomnih skloništa koja vode organizacije žena. Čitava regija Dalmacije ima samo Caritasovo sklonište, osim u Zadru. U Splitu je postojalo jedno institucionalno sklonište pa je propalo zbog slabog financiranja. No nije samo Dalmacija u pitanju. U Zagrebu postoji jedno veliko institucionalno sklonište, no nedavno je jedna žena čekala danima, pa smo je poslali u autonomno.

Što je sa zakonskim okvirom i prevencijom nasilja?

Šokiralo me kad sam se nedavno podsjetila nacionalne strategije za zaštitu od nasilja u obitelji. Prvi segment je prevencija, koji govori isključivo o zaštiti djece. Žene nisu spomenute. A kamoli da prepoznamo nasilje prema ženama. Osim toga, već godinama nemamo relevantne podatke. Zna li itko podatke, od MUP-a do ureda pravobraniteljice, koliko su žena prošle godine ubili njihovi partneri? Ne, jer nema standarda kako će se to pratiti. Ni zakoni nisu dobri, premda se dugo vremena govorilo da jesu. Imamo nezadovoljavajuću formu, a o provođenju da i ne govorimo. Nisu zainteresirane ni jedinice lokalne vlasti, a ni institucije poput centara za skrb, policije i sudova. Niti su dovoljno educirani i senzibilizirani za tu problematiku. Onda netko kaže da radi na prevenciji. Kako? Tako što se jednom godišnje, kad je međunarodni dan, toga sjetimo. A onda se u izvještaju MUP-a kaže da se ne može predvidjeti i utjecati na to hoće li netko ubiti ženu. Pritom se radi o ljudima koji su nekoliko puta prijavljivani. Ima tu posla koliko god hoćeš.

Na lokalnim izborima imamo dvije kandidatkinje za gradonačelnicu, dosadašnju dogradonačelnicu Aidu Batarelo i gradsku vijećnicu Marijanu Puljak. Koliko one na svojim pozicijama mogu i jesu radile na promicanju ravnopravnosti žena?

Imamo predsjednicu, a položaj žena u Hrvatskoj nije bio nikad gori. Žena izabrana na određenu funkciju, predsjednica stranke, države ili grada, dobar je model jer šalje poruku da se može i da te uloge za žene nisu zatvorene. No istovremeno to može služiti zavaravanju žena. A onda konzervativne snage lupaju po svome. Moje je političko uvjerenje da treba glasati za žene i većini žena ide na živce kad se prosuđuju po kvaliteti. Govoriti o kvalitetnim političarkama je apsurdno u situaciji kad neki glasnovići sjede u Saboru. Koliko god to nekome bilo prihvatljivo ili ne, mi smo s kvotama kao mjerom pozitivne diskriminacije zakasnili. Kao društvo uvijek smo za sve spremni na formalnoj razini i s figom u džepu. Neki su političari toliko sigurni da u strankama govore kolegicama da se jave kako bi imali nekoga staviti na dno liste. Svojevremeno smo napadali preferencijalno glasanje jer nije u skladu s kvotama. Ako vjerujemo u paritetnu demokraciju, moramo vjerovati u kvote i zastupati ih. Na lokalnoj razini je situacija sa zastupljenošću žena najgora. Treba poštovati kvote i u suprotnom sankcionirati, premda to nekim strankama ne znači previše. No to je poruka.

I za kraj, možete li se osvrnuti na ocjenu i položaj civilnog društva u Splitu te njegov odnos s lokalnom vlašću?

Frazetina je bez pokrića da civilno društvo ima partnerski odnos s institucijama javne vlasti. Situacija je loša jer su pokidane sve veze s lokalnom vlašću u smislu da se zajedno donose strategije. Sadašnji gradonačelnik započeo je svoju kampanju krenuvši od civilnog društva, no nije napravio ništa, nego im je opalio namete plaćanja prostora. Osim toga, kako nije usvojen proračun, nema natječaja. Što se samih organizacija tiče, nema jedinstva unutar civilnog društva u gradu, a svi pokušaji zajedničkog djelovanja su propali. Civilno društvo je dosta napravilo u Splitu, ali nije baš vidljivo.

1/1