Sve je aktualnije skoro bušenje jadranskog podmorja radi istraživanja zaliha nafte i plina. Kakva je perspektiva daljnje moguće eksploatacije i na što treba obratiti pažnju, izuzev sklapanja kvalitetnih ugovora s koncesionarima?
Nedavno smo imali jedan okrugli stol u Naftaplinu s oko 300 stručnjaka i tri predavanja. Prvo se odnosilo na rezime i mogućnosti sadašnjeg posla na sjevernom Jadranu. Tamo je već iscrpljeno oko 16 milijardi kubika plina, od čega je deset pripalo Hrvatskoj, a šest Italiji. Ostaje nam inače još otprilike upola toliko zaliha. Drugo se predavanje odnosilo na tehnologiju i primjenu bušotina, njihovu izradu i opremanje, kao i generalno proizvodne sustave u dubokim morima. Dat je pregled onoga što se radi u svijetu i razmatrana su optimalna rješenja u slučaju potrebe za srednji i južni Jadran. Dubine do tisuću metara danas tehnološki nisu više nikakav poseban izazov, bez obzira na to radi li se o površinskom ili podmorskom opremanju bušotine. Upravo taj dio Jadrana danas se čini dosta perspektivnim, u smislu da smatramo kako treba nastaviti s istraživanjima. Obavljena je 2D seizmika, kao i dio trodimenzionalne koju valja nastaviti, zatim bušiti ondje gdje ima zrelih naznaka o ležištima. Koliko čujem, za tu fazu prijavilo se više relevantnih zainteresiranih kompanija, uz našu Inu.
Samim kompanijama se ne može vjerovati, svi znamo da je njihovim vlasnicima i menadžerima na umu samo profit. Ali iz iskustva znam da ako se država-domaćin postavi strogo i dosljedno, i kompanije se ponašaju odgovornije
Da, onoliko koliko je uopće više naša. I sve bi to zvučalo povoljno da nije ekoloških bojazni. Čak i onih postavljenih sasvim pragmatično, koje se pozivaju na ugrožavanje turizma. Pretpostavljamo da vi kao naftaš drukčije gledate na to?
Upravo o tome govorilo je treće predavanje, dakle o zaštiti prirode u kontekstu istraživanja i bušenja. Razumijem strah zelenih aktivista, apsolutne sigurnosti ionako nema nigdje. Doduše, ima među njima i onih dušobrižnika koji bi željeli da se Hrvatska u svojoj ljepoti jednostavno ugasi. Crnogorci kreću na intenzivna istraživanja podmorja, Talijani naveliko eksploatiraju svoj dio Jadrana. Mi čak možemo zanemariti svoj dio, ali Jadransko je more otvoreno, pa i dalje neće biti zaštićeno. Među ostalim baš zato, dok će se neki ekološki aktivisti radovati ako se u istraživanjima ne nađe ništa, ja ću se radovati ako ipak nešto bude nađeno. Oni se pozivaju na nedavnu katastrofu u Meksičkom zaljevu, no to je gotovo jedinstven slučaj. I nema sumnje, krivi su pohlepni gazde i njihov javašluk uslijed želje za bržom i jeftinijom eksploatacijom u okolnostima gdje se tako i moglo postupiti. Ako se pak pridržavamo modernih standarda u osiguravanju i opremanju sustava, onda je rizik sveden na minimum.
Oprezno s naftašima
Recimo da je zaista tako, ali skeptični smo utoliko što je danas Hrvatska politički toliko slaba da bi sama država teško mogla zaštititi Jadran i kontrolirati pohlepu gazda koje spominjete. Nije li sudbina Ine pod Molom dokaz za to?
Slažem se, to je potencijalno velik problem. Zbog sličnih strahova mi u Hrvatskoj udruzi naftnih inženjera i geologa te Znanstvenom vijeću za naftu i plin HAZU-a apelirali smo da nadležna državna agencija za naftu bude radi čvršće kontrole izravno pod vladom. Svrstana je pod Ministarstvo gospodarstva, nadam se da je i to u redu. Ono što je bitno jest da hrvatska strana mora osigurati i provoditi kontrolu nad radovima koje će izvoditi sve te kompanije. Bez toga nije moguće osigurati baš ništa. No s tim ciljem već su u agenciji zaista angažirani neki domaći stručnjaci. Samim kompanijama inače se ne može vjerovati, svi znamo da je njihovim vlasnicima i menadžerima na umu samo profit. Ali iz svog iskustva znam da ako se država-domaćin postavi strogo i dosljedno, i kompanije se ponašaju odgovornije. Ne znam kako će se Hrvatska postaviti, mogu se nadati da će to ispasti dobro i kvalitetno. Imali smo loš primjer gospodarenja Ininim posjedom u Siriji, kojeg se naša vlada u jednom momentu brzopleto odrekla, svrstavajući se prenaglašeno uz Ameriku protiv Sirije, bez ikakvog razmišljanja o kompenzaciji u slučaju napuštanja posla. Riječ je o ogromnoj vrijednosti, u koju smo puno uložili i jedina je sreća pritom što je sirijski predsjednik imao dosta strpljenja i razboritosti pa nam tamo još uvijek nisu zatvorena vrata.
Status i sudbina Ine danas su krajnje neizvjesni. Dok većina država vraća naftne kompanije pod svoje vlasništvo jer bez njih ne mogu ni zamisliti uspješnu ekonomiju, bi li možda i Hrvatska trebala ići prema državnom otkupu Ine, u kojoj ste bili član Uprave?
Nakon posljednjih svjetskih kongresa za naftu i plin u Kataru i Moskvi postalo je jasno da su do osamdesetih godina prošlog stoljeća preko 80 posto poznatih zaliha nafte i plina držale internacionalne kompanije, a danas gotovo 90 posto drže nacionalne kompanije. Države su im većinski vlasnici, one diktiraju poslovanje u interesu države. Dok sam bio u upravi Ine forsirao sam istraživanja, a Naftaplin je kroz takvu politiku bio garancija razvoja kompanije. Tada smo i razvili eksploataciju plina na sjevernom Jadranu, ali forsirali smo i projekte u inozemstvu. Znate, nafta i plin iz vlastitog dvorišta nigdje neće pobjeći. Tako su došli na red Sirija, Egipat, Namibija. Puno smo u tom smjeru napravili, a plan je bio da nakon rješavanja takvih nekoliko projekata uložimo dobit u obnovu domaćih rafinerija. No smijenjen sam 2009. godine i nisam više imao utjecaja na razvoj događaja. Sad smatram da je svako otezanje štetno i da se stručnjaci dviju strana moraju dogovoriti oko budućnosti kompanije na obostranu korist. To ako je Mol zainteresiran, a ako nije, onda se može naći i drugog strateškog partnera za vertikalno integriranje Ine i njezin daljnji razvoj. Svakoj kompaniji bi trebalo biti u interesu obnavljanje i rast rezervi i svih ostalih resursa. A što se tiče neke vrste nacionalizacije, osobno ne bih isključio ni plan da se jednog dana hrvatski građani participacijom kroz svoju državu napregnu da opet vrate Inu pod svoje.
I preko Ine lome se utjecaji Amerike koja sve teže zaoštrava odnose s Rusijom baš oko naftnih derivata, manipulirajući pritom i Europskom unijom. Što mislite o tom problemu?
Smatram da ova struka i energetika u svijetu općenito ne bi trebale imati granica. Svijet je ionako u teškoj situaciji, dvije i pol milijarde ljudi grije se i dalje na biomasu, a za preko milijardu njih električna energija uopće nije dostupna. Do polovine stoljeća bit će na svijetu deset ili 11 milijardi ljudi i potražnja za energijom od sadašnjih 12 milijardi tona ekvivalentne nafte porast će na 18. Kad se sve to uzme u obzir, jasno je da se moramo povezivati i ispomagati. Uvjeti globalne energetske održivosti, koje sam popisao, jesu dovoljne raspoložive količine svih energenata, racionalizacija njihove proizvodnje i potrošnje, sigurnost transporta energenata i transmisije energije u cjelini, stabilne klimatske promjene, stabilni geopolitički i energetski odnosi proizvođača i potrošača energenata i energije u cjelini, te učinkovita zaštita okoliša. Ali političke igre i sukobi interesa upereni su protiv toga. Što se tiče odnosa za koje pitate, naročito Europe prema Rusiji, tragikomično je kako uvodimo sankcije šteteći prvenstveno samima sebi, dakle zemljama Europske unije. No ipak su se Vlasi, kao što bi rekao narod, dosjetili nečega jačeg. Mislim pritom na Ameriku koja je sebi osigurala velike zalihe energenata i sad može privremeno ojačati dolar kako bi utjecala na cijenu derivata, i to je znatno teži udar na Rusiju od sankcija. Neki drugi koji će zbog toga pretrpjeti štetu bit će primireni određenim ustupcima, no svakako je riječ o metodi za kakvom samo kapitalisti znaju posegnuti.
Sukob Rusija – SAD
Koliko dugo ruski kapitalisti, u odnosu na američke koji imaju svakako veći utjecaj na ostatak svijeta, mogu izdržati takav dampinški pritisak i što predviđate u nastavku ogleda?
Procjenjujem ustvari da Amerika ne može jako dugo održavati takvo stanje. Nameće se imperativ sve intenzivnije i skuplje potrage za energentima, u dubokim morima, glinovitom škriljevcu, na Arktiku itd. Ta područja najviše obećavaju, ali su i tehnološki zahtjevnija. No svijet ipak ne može preživjeti, makar zasad, bez fosilnih goriva. Možda u nekom trenu dođe do nekog velikog otkrića, možda fisiju zamijeni fuzija, ako se osposobimo za korištenje metanskih hidrata ili sl. Također, danas prosječni iscrpak nafte iz ležišta iznosi oko 30 do 35 posto, a nove tehnologije idu za većom iskoristivosti ležišta. Ako bismo je podigli za samo deset posto, to bi bio ogroman pomak i zapravo najveći dobitak jer već postoji infrastruktura takvih ležišta.
Što se tiče neke vrste nacionalizacije, osobno ne bih isključio ni plan da se jednog dana hrvatski građani participacijom kroz svoju državu napregnu da opet vrate Inu pod svoje
Spomenuli ste cijenu derivata koja se određuje politički arbitrarno i manipulirajuće kao malo što. O njoj se međutim danas raspravlja dosta i u Hrvatskoj. Što je sve u igri?
Moramo shvatiti da zaista postoji određeni fazni pomak između momenta pada cijene i momenta kad će derivati biti jeftiniji krajnjem potrošaču, jer između toga stoje neke zalihe odranije. No smatram da cijene neće još mnogo padati i neće zadugo ostati niskima. Cijene derivata određuju se između politike kompanija i politike država, a najmanje struke koja se bavi proizvodnjom. Teško je govoriti konkretnije o tome, a isključiti globalne političke odnose. Pogledajmo samo koliko je dugo Amerika prisutna na Bliskom istoku, to je sve radi nafte. Općenito je izvjesno da otkriće nafte u nekoj zemlji lako donosi nevolje na međunarodnom planu. Amerika inače po vlastitim zakonima nema pravo izvoziti derivate proizvedene kod sebe, pa su cijene energenata kod njih veoma niske. No uskoro će i oni odustati od takvih zakona, što je jedan od razloga zbog kojih ne mislim da će LNG-terminal spasiti Hrvatsku, kao što se danas često pomišlja. LNG-terminal je na dugom štapu i ne znamo što će se sve dogoditi u idućih nekoliko godina. S druge strane, Europa će se okrenuti prema eksploataciji škriljevca u kojem ima dosta plina i kojeg ovdje ima puno. Bogatije zemlje napredovat će prema zelenoj energiji, ali ona još uvijek nije dovoljna da zadovolji sve rastuće potrebe.
Eksploatacija plina iz škriljevca metodom tzv. frackinga izaziva velike otpore zbog kemijskog onečišćenja kojim je Amerika zagadila dosta vlastite teritorije. No što će biti s reaktualiziranim LNG-terminalom na Krku i Transjadranskim plinovodom (TAP), alternativom za posustali ruski Južni tok?
Fracking je bio predmetom velikih otpora u Europi, no i tehnologija u vezi s njim se razvija i mislim da će taj problem biti uspješno riješen. Što se tiče LNG-a, svaki izvor je dobrodošao, ali skeptičan sam jer mislim da je terminal trebalo graditi prije 20 godina, dakle još devedesetih, jer se tada i nudila ta mogućnost. Presudila je politika, osobno sam bio protiv nje takve, no zna se da ona donosi zadnju riječ u ovom poslu. Bilo je takvih prilika više, nažalost, ali uvijek bi se ispriječio neki prigovor. LNG – nećemo arapski kapital. Osim toga, Moamer Gadafi nam je nudio ogromne poslove za brodogradilišta, u vezi s brodovima i platformama. Bio sam u Libiji, ali ovdje ga nisu željeli ni primiti. Družba Adria – nećemo naftovod, puknut će cijev, nije ekološki. I nećemo ruski kapital, uostalom. Mada se ovdje moram pozvati na onu Tuđmanovu: i s crnim vragom, ako je u interesu države i njezine ekonomije. Ta pogledajte samo američke kompanije: Exxon i Shell imaju više zajedničkih velikih projekata i ulaganja, tzv. joint venture, s ruskim Gazpromom i Rosnjeftom, a tu su i servisne američke kompanije kao što je Halliburton. Ali nama zabranjuju da poslujemo s Rusima, jer što je dopušteno Jupiteru, nije volu. Ipak, treba uočiti da smo tu i mi sami donekle krivi, jer olako pristajemo na podanički stav. Da smo tad prihvatili arapski ili ruski kapital, ne bismo se danas pitali od čega da obnovimo rafinerije u Sisku i Rijeci ili ćemo ih gasiti, nego bi one radile punim kapacitetom. Na koncu i nesretni Južni tok, sjećam se kad smo 2008. primili veliku delegaciju iz Rusije, bili smo oduševljeni i mi i oni. Trasa bi išla uz postojeću Janafovu, ne bi trebalo otkupljivati zemljište, Hrvatska bi samo na transportnoj taksi zarađivala oko 400 milijuna dolara godišnje. TAP je u redu, ali na ruskoj strani su veće potencijalne zalihe, naročito u škriljevcu, pa zato i vjerujem da će se Južni tok vratiti u nekom trenu. A jedno drugo pritom ne isključuje, kao ni još neke mogućnosti.
