Postoji adresa koja je prošla odlično. To su, lako je pogoditi, privatni mirovinski fondovi, odnosno banke koje su ih osnovale. Svi ostali, kojima su prije petnaest godina kad je provođena mirovinska reforma po receptu Svjetske banke obećani med i mlijeko, izvukli su tanji kraj. Sada Vlada ponovno traži rješenje kojim bi spriječila da novi umirovljenici imaju znatno manje mirovine od starih. A i njima mizerne penzije stalno realno padaju, dok država uporno traži algoritam kojim bi bezbolno pokrila rastući deficit. Pa ipak, političari, kako oporbeni tako i oni koji su na vlasti, ne pomišljaju na mogućnost odustajanja od sustava koji se pokazao kao problem, umjesto da bude njegovo rješenje. Očito je na djelu staro pravilo koje kaže: Veži konja gdje ti gazda kaže! A taj gazda nisu samo bijedne ekspoziture stranih banaka u Hrvatskoj, već u prvom redu krupni kapital koji zastupa Svjetska banka. U toj klimi i ekonomski stručnjaci drže jezik za zubima ili uporno ponavljaju potrošene neoliberalne fraze.
U trenutku osamostaljenja (točnije, kad je HDZ u svibnju 1990. došao na vlast) hrvatski mirovinski fond punio se doprinosima skoro dva milijuna zaposlenih, a imao je jednu cijelu mirovinu u pričuvi. Mirovina za puni radni staž tada je iznosila 86 posto plaće. Nova vlast shvatila je sve to kao ćup novca bez dna, odnosno kao otvoreni poziv na pljačku. Prvo je prijevremeno umirovljena masa politički nepoćudnih ljudi, a onda armija onih koji su ostajali bez posla u procesu privatizacije (točnije uništavanja) industrije. Uskoro su se kapom i šakom počele dijeliti i povlaštene mirovine i to u tolikom obimu da je masa novca potrebna za njihovu isplatu postala veća od one za mirovine zarađene radom. Tako se Mirovinski fond ubrzano nagrizao s dvije strane. Smanjivao se broj onih koji su u njega uplaćivali (zaposlenih) i povećavao broj korisnika mirovina. Zaustavljajući hiperinflaciju koncem godine 1993., Valentić-Škegrina vlada dodatno je smanjila mirovine. Tako je prosječna mirovina spala na nešto više od 40 posto prosječne plaće.
Kad je početkom 2000-ih SDP zamijenio HDZ u Banskim dvorima, vlada Ivice Račana objeručke je prihvatila reformu mirovinskog sustava zasnovanu na njegovoj privatizaciji, koju je po svijetu (uglavnom neuspješno) tržila Svjetska banka. Riječ je bila o svojevrsnom financijskom inženjeringu u korist krupnog kapitala, ali to nitko od vladajućih tada nije htio ni čuti. Na sva upozorenja oni su odgovarali da se broj zaposlenih i umirovljenika skoro izjednačio i da je to postalo neizdrživo. Mora se nešto učiniti, tvrdili su oni. Ali to što je trebalo učiniti bilo je povećano zapošljavanje, što je za Račanovu, kao i za sve vlade koje su slijedile, bilo nerješivo kao kvadratura kruga. Reforma kojoj je u osnovi neoliberalna dogma po kojoj se sve mora privatizirati pokušala se nametnuti i starim europskim kapitalističkim zemljama. Ali nije prošlo. Od tranzicijskih zemalja, privatizaciju mirovinskog sustava odbile su Slovenija, Češka i Srbija, a poslije su od nje odustale Mađarska i Slovačka. Mnogo više uspjeha reformatori iz Svjetske banke postigli su u ostalim tranzicijskim zemljama, ali nigdje nisu pronašli tako dobre i voljne suradnike kao u Hrvatskoj.
Zašto su baš tranzicijske zemlje bile pogodan poligon za novi sustav? Zato što se u njima događala slična privatizacijska devastacija industrije kao u Hrvatskoj i zato što je i u njima mirovinski sustav postao žrtva masovne, rekli bismo državne korupcije. Svjetska je banka tvrdila da ima odgovor na oba problema. Da će uvođenjem individualne mirovinske štednje zaštititi mirovine od lakomislenih i pohlepnih političara i da će mirovinski fondovi stalno uvećavati tu štednju. Sve to trebala je garantirati privatizacija fondova. Budućim umirovljenicima obećavala su se brda i doline. Rečeno je da će im penzije biti veće jer će banke (fondovi u njihovom vlasništvu) sigurno i trajno zarađivati na burzi. U poplavi reklama, kojima su se fondovi svojevremeno međusobno borili za osiguranike, udarna riječ je bila – sigurnost. Namjerno i rekli bismo podmuklo prešućivalo se da se na burzi dobiva, ali i gubi. (Da nije tako, ekonomski problemi ne bi ni postojali, pa bi se svi stalno bogatili.) Obične, male ljude pretvorilo se u kockare, pri čemu im je kao ulog služila njihova budućnost. Kockali su se svojom golom egzistencijom u starosti. Točnije, u njihovo ime kockali su se fondovi (banke), koji su jedini sigurno zarađivali. Pritom su fondovi morali 70 posto sredstava uložiti u državne obveznice, kako bi bilo novca za stare mirovine (tzv. prvi stup). Obveznice, naravno, nose kamatu, koju bankama plaća proračun i to zapravo na vlastita sredstva. Točnije na novac, ubran zakonski propisanim doprinosom, a onda prebačen u privatne ruke. Model reforme kakav je izradila Svjetska banka, inače, propisuje da budžet preuzme financiranje starih umirovljenika (prvi stup), a da sav doprinos ide fondovima. To bi značilo radikalno kresanje drugih budžetskih izdataka, što očito nije išlo, pa je reforma provedena po principu daj što daš. I to je bilo dovoljno da banke maste brkove. Nakon što su domaće banke prešle u strane ruke, u njih je trebalo prebaciti što više domaćeg novca. Golema masa mirovinskih doprinosa bila je posebno sladak zalogaj.
Kad je počela ekonomska kriza, druga Sanaderova vlada prva je pokazala da razumije problem, da novi mirovinski sustav nije riješio ništa i da je jedino zadovoljio interese kapitala. Ona, doduše, nije pomišljala na ukidanje drugog stupa (a time i cijele reforme), već jedino na mogućnost da se osiguranici koji to žele vrate u prvi stup. Bilo je to svojevrsno skidanje odgovornosti s države, koja je zakonom prisilila građane da svoju mirovinsku štednju (doprinose) uplaćuju u rizične, privatne fondove. Posebno je zanimljiva bila tadašnja reakcija u javnosti. Svi su se zabrinuli za sudbinu, ali ne umirovljenika već burze. Bankari i brojni ekonomisti vrisnuli su poput zmije u procijepu, a većina medija im se zdušno pridružila.
Sada se ponovno pokazuje da je car gol, ali nova HDZ-ova vlada ne ide Sanaderovim tragom. Sasvim suprotno. Oni bi povećali doprinos za drugi stup (privatne fondove), a kažu da će smisliti i kako da iz proračuna zaštite mirovine od radikalnog smanjenja. Na odustajanje od financijskog inženjeringa koji se naziva reformom opet ne pomišlja nitko.
Svjetska je banka pokušala podmetnuti svoju reformu cijeloj Europi, kao rješenje za starenje stanovništva, koristeći maltuzijansku zabludu da stanovništvo raste mnogo brže od sredstava za život. Računica je pogrešna jer je zaboravljen brzi rast produktivnosti. Ovaj put, međutim, nije riječ o grešci, već o triku u korist krupnog kapitala koji prisvaja cijelu novostvorenu vrijednost. Engleski svećenik Tomas Robert Maltus smatrao je da treba zaustaviti rast stanovništva pa je još godine 1798. pisao: ‘…trebamo strogo osuđivati specifične lijekove protiv harajućih bolesti i one dobronamjerne ljude, koji su u zabludi, jer misle da su čovječanstvu učinili uslugu projektima za potpuno eliminiranje određenih bolesti.’ Okrutno? Sasvim sigurno, ali otvoreno i zato mnogo poštenije od sadašnje reforme mirovinskog sustava.
