Novosti

Intervju

Mлaдeн Mитрoвић: Дjeтињствo je jeдинa сигурнa лукa

Moj филм ниje причa o Сaрajeву, oн je причa o судбини, o живoту. У њeму су Срби, Хрвaти и Бoшњaци кojи су били млaди кaд je пoчeo рaт, нeкимa су и рoдитeљи у њeму пoгинули. Aли у филму сe нe спoмињe ткo je ткo и ткo je штo и тo збoг jeднe jeдинe ствaри – пoврaткa у дjeтињствo

Na prošlogodišnjem Sarajevo film festivalu (SFF) nagradu publike ‘Srce Sarajeva’ osvojio je film ‘U potrazi za snom’ Mladena Mitrovića, Sarajlije koji već godinama živi u Beogradu i kojem je film usađen u tkivo (rođen je na filmskom setu!), a koji tek ovih dana kreće u pohode široj publici: nedavno je premijerno prikazan u Zagrebu, a uskoro će u Beogradu otvoriti festival Beldoks. Priča je to o Sarajevu, o djetinjstvu, što njegovom što herojima ovog filma koji se prvi put na platnu pojavljuju 1987. godine u Mitrovićevom diplomskom radu ‘Haustorče’. Više od dvije decenije kasnije, tih jedanaest likova režiser pronalazi širom svijeta i vraća ih u grad svoga i njihovoga djetinjstva…

Pored nekadašnjih klinaca, u ovom vašem radu bitnu ulogu igra i Jadranka Stojaković, čiju ste muziku koristili i u uvodnom dijelu?

Jadranka je sasvim slučajno upala u ovaj film, ona je radila muziku za ‘Haustorče’, prijateljski, a poslije je otišla u Japan, odakle se vratila zbog bolesti i svega šta se dešavalo nakon cunamija. Ušla je na čudan način: tražio sam muziku koja me uvijek inspiriše, pa mi treba prije početka rada. Pade mi na pamet da nađem Jadranku i da je preko Skajpa snimim dok pjeva ‘Što te nema’ na japanskom, pa da to možda iskoristim za početak filma. Onda mi ona kaže da je jednu pjesmu iz mog diplomskog rada snimila u Japanu kao haiku poeziju i da će mi je poslati. Čekajući tu pjesmu, desi se cunami koji mi slučajno donese Jadranku i tako počinje ovaj film. Cunami mu je sticajem okolnosti početak, ali je i metafora. Jer ja 20 godina nisam snimio film, iako su me mnogi tjerali. Trebao je valjda neki cunami da me pokrene…

Bratstvo i jedinstvo na djelu

I da u Sarajevo vrati likove iz vašega diplomskog filma?

Da. U tom su filmu glumila jedanaestorica dječaka iz sarajevske škole ‘Bratstvo i jedinstvo’, a ovo je film o meni, Jadranki i njima. Išao sam na sve strane svijeta da ih ponovno okupim. A da nije bilo Jadranke i cunamija, ne bi bilo ni toga. Desilo se tu još nešto: umjesto da mi pošalje pjesmu iz diplomskog, Jadranka mi je poslala drugu, pjesmu ‘Kao rijeka’ koju je baš tada napravila. I onda shvatim da je ona glavna za film, ušla je kao noseća stvar.

Odakle vam uopće ideja da se vratite starim likovima?

Od oficira u policiji ne možeš očekivati neke velike emocije i zato je scena u automobilu u kojoj Vladimir Nikočev plače bila šok, ne znam tko na nju nije reagovao. Kad čovjek u uniformi pušta suze, to je velika stvar

Slučajno sam jednog od tih momaka sreo u Sarajevu, pa mi je bila zanimljiva njegova priča. Mislio sam da se vratim filmu snimajući film o njemu, a onda mi je palo na pamet da pronađem i ostale. Nije bilo jednostavno. Nekolicinu sam lako našao, ostale teže, pogotovo stoga što su bili na čudnim lokacijama i bavili se čudnim poslovima. Dok sam ih tražio, nisam znao kako će sve to skupa izgledati. Onda se u tom galimatijasu misli pojavila Jadranka s pjesmom koja ih je sredila, otkrila mi put. Znao sam što ću raditi, ali nisam znao kako.

A kakve su bile njihove reakcije kad ste ih pronašli? Ipak je bilo prošlo puno vremena, rat je razdvojio mnoge…

Ja sam fatalista, emotivac: kad nešto poželim, to i uradim. Na emotivnoj sam osnovi vrlo ranjiv i ako doživim emotivni neuspjeh u startu, to me može odbiti više od nedostatka novca. Vrlo sam bojažljivo ušao u sve ovo. Ali moram dodati nešto prije no što nastavim: ‘Haustorče’ je autobiografski film o događajima iz mog djetinjstva 1967. i ti dječaci su glumili autentične likove iz moje mladosti. Red je da objasnim i kako sam došao do njih. Kod mene je uvijek sve u zadnji čas, iz silnog straha da nešto neće krenuti kako treba. Ostavljam si jako malo vremena, nema tu prostora za puno razmišljanja. Sedam dana prije snimanja filma počeo sam okupljati tu djecu, a u tome mi je pomagala majka mog asistenta, koja je bila nastavnica u školi u kojoj sam odabrao djecu. Birao sam ih ne toliko po sličnosti sa stvarnim likovima, koliko po nekim njihovim zanimljivim karakteristikama koje sam provalio kroz razgovor. Ostali su mi u prilično dobrom sjećanju. Problem je bio u tome što su u filmu dva glavna lika oko kojih se sve vrtjelo, pa je tu bio vanjski krug od četvorice jako zanimljivih, a ostali su popunjavali prostor, njih čak nisam mogao da se sjetim. Ponovno sam pogledao ‘Haustorče’ i na špici vidio samo sedam imena, pa krenuo njih da tražim. A onda su se proširili glasovi, pa su mi rekli da se javio čovjek koji je glumio u filmu, ali ga se ne sjećam. Rekao sam da sam jednog od njih sreo u Sarajevu. Na jednom SFF-u sam nakon sto godina sreo Mustafu Nadarevića i malo smo popili, pa se pojavio i snimatelj koji sad živi u Holandiji i onda vidimo jednog momka s dvije lijepe djevojke koji priča na turskom; učinilo mi se da je isti kao dječak koji je glumio mene u ‘Haustorčetu’, pa mu priđem i ispostavi se da je to baš on, Dženan Gološ. Bio je to veliki šok. Nakon razgovora htio sam snimiti dokumentarac o njemu: ubili su mu roditelje, a on sad živi u Istanbulu, trguje i tako dalje. Sve je započelo kao priča o njemu, a onda sam, uz pomoć interneta, krenuo pronalaziti i druge. Problem je bio i što neki imaju vrlo karakteristično ime – ukucaš Adija Ćebu i naći ćeš ga, ne može ih biti sto, ali kad se netko zove Zoran Ilić… ima ih milijun. Dakle, Ćebu sam našao, a sljedeći je bio Bojan Gogala. Pronašao sam ga na Bledu, ali ga nisam kontaktirao, plašio sam se da će mi srušiti iluziju. Pa sam išao da ih što više nađem, shvatim gdje su i iskonstruišem priču… a kad to uradim, nema povratka. Jednog sam našao u Sarajevu, to je Miralem koji se vratio iz Njemačke. Onda sam otišao na konzultacije do UNESCO-a i regionalnog šefa te organizacije: ispričam mu priču i spomenem da Frane Rak možda radi za američku vojsku u Afganistanu, a on mi kaže da radi za američko Ministarstvo obrane u Sibiru. I to me šokiralo, poznavao mu je roditelje: do nekih sam stvarno dolazio na jako čudan način.

Željo kao okidač

Neki od likova u vašem filmu su tvrd orah, poput šefa policije u Senti: hladan i odmjeren, no u jednom se trenutku lomi, čak zaplače?

Ispod prostora moje produkcijske kuće je parobrodarsko društvo u kojem radi moj dobar prijatelj, beogradski zastupnik svjetskih brodarskih kompanija. Slučajno sam uočio da se šef policije u Senti zove Vladimir Nikočev, kao jedan od likova iz mog filma, a taj moj prijatelj ima u tom gradu ispostavu, pa sam ga zamolio da mi provjeri je li to ista osoba. A on mi kaže da jest, da šef policije ‘zavrće’ po bosanski. To s njim je bio lom: došao sam do njega preko veza u MUP-u i zamolio ga za razgovor. Došao je u Beograd, pojavio se u mojoj kancelariji krajnje nepovjerljiv, samo je gledao uokolo, kao stopostotni policajac. Onda sam mu pokazao slike klinaca iz ‘Haustorčeta’ i vidio da neke prepoznaje, a neke ne. Pomislio sam već da od njega nema ništa, potpuni kamen. Popili mi i pivo, ni to nije bilo dovoljno. Strašno sam se plašio. On nije bio u Sarajevu od rata, otac mu je bio vojno lice, pa ima i tu vrstu frustracije. Nisu imali problema, ali je gajio neko svoje razmišljanje da nikad neće otići u Sarajevo. U startu imaš dijagnozu, znaš koga možeš više da otvoriš, tko je sam po sebi zabavan, pa ne treba puno truda. Adi Ćebo je čitav život čekao tu kameru da dođe i da ga snimi, a s Vladimirom je bio problem. On je čovjek u uniformi i nikad ne znaš koliko daleko možeš ići, koliko on sam smije daleko. Od oficira u policiji ne možeš očekivati neke velike emocije. Na to sam već pripremio ekipu, uvjerio ih da će s njime biti jako teško. Provalio sam tu njegovu tvrdoću prema Sarajevu, pa sam ga u neke situacije dovodio sitnim trikovima. Napravio sam i pokazao mu neke helikopterske snimke Grbavice, pa kazao da se u filmu pojavljuje i Ćiro Blažević. Svi vole fudbal, pa sam to iskoristio i Vladimiru pokazao dio (koji u filmu nisam koristio) u kojem Ćiro deklamuje pobjedonosni tim BiH s jedanaest njihovih imena. Primijetio sam da jako reaguje na te snimke, kao i njegov otac, vidio sam da se u njemu nešto dešava i da ga bude. Scena u automobilu u kojoj on plače bila je šok: započeo je pričati kao da će se desiti nešto tragično, a na kraju shvatiš da se to nije desilo, a on plače! Ne znam tko nije reagovao na tu scenu. Kad čovjek u uniformi pušta suze, to je velika stvar.

To je bio trenutak transformacije, rušenja svih zidova?

Nekome je bio san prošetati bos Željinim stadionom, drugome dobiti kćer koja će se zvati Lejla. Na kraju je i dobije… i hajde sad ti završi film, ne snimi to ostvarenje sna. Morao sam sve želje ovog svijeta da ispunim

Da, a onda se u njemu probudio taj navijač Želje, što je meni bio dodatni šok, posebno kad je kazao da mu je najveća želja bos prošetati Željinim stadionom. Tad sam shvatio da ga imam. Otvorio se na svaki mogući način i došao u Sarajevo. Rekao je da će doći na premijeru makar morao pobjeći s dužnosti i stvarno je došao. Ali sam ga za svaki slučaj smjestio u stan do mojega. Svi su ti likovi fascinantni i koliko god različiti bili, svima je zajedničko to djetinjstvo i taj film koji smo snimili. Svi su se zapanjili kad su shvatili koliko su slobodni pred kamerom. Sjetili su se kako su izgledali prije 25 godina.

Ljubav prema sarajevskom nogometnom klubu rastopila je šefa policije, ali i Darija Ramljaka, danas profesionalnog vojnika u Iraku, koji koristi isključivo vojnu terminologiju – sve dok ne izvadi Željin šal?

On je najveće dijete: što ti je struka žešća i grublja, to si unutra ranjiviji. Ja sam odrastao na Grbavici i jedino se u mom ulazu nije navijalo za Želju, jer je tu stanovao trener Sarajeva, kluba koji je te 1967. bio prvak države, pa smo svi hodali u bordo majicama, a Željo nam je bio krajnji neprijatelj. Sad sam se prvi put suočio s tom pričom o Želji, to je nekako stihijski došlo. Prvo sam to uočio kod Vladimira, a poslije sam shvatio da je Zoka Ilić bio najveća fudbalska nada Želje. Onda odjednom i Slovenac, Bojan Gogala, od kojeg se to najmanje moglo očekivati, izvuče Željin šal… jedino se onaj iz Istanbula nije htio pojaviti. To sa Željom mi je dalo neku putanju i ideju.

Ostvareni snovi

Tako je došlo i do famozne utakmice na Grbavici?

Željo nam je dao stadion, Ćiro je bio trener, a tim EUFOR-a formalni domaćin. Njih je rat zatekao dok su bili mladi i bilo je jako teško među njima pobuditi bilo kakvu zajedničku energiju. Dvojica su išla u isti razred, a ostali samo u istu osnovnu školu, pa sam shvatio da ću tu emociju dobiti jedino ako ih odvedem u tu školu, u kafani se to neće desiti. Shvatio sam i još nešto: obuci ih u isti dres, nije bitno koji, daj im protivnika i oni će da poginu. To se i dogodilo, tek su se poslije te utakmice otvorili na pravi način.

Gledajući ‘U potrazi za snom’ dobiva se dojam da niste znali izaći iz priče: kao da je krajeva zaista mnogo i kao da bi se moglo ići unedogled jer bi svaki nastavak imao smisla?

To je točno, film ima šest krajeva. Nije to nesvjesno napravljeno, problem je što je materija bila toliko opsežna. Jer nije to priča samo o Jadranki, meni, njima… Zato sam na početku i spomenuo cunami kao metaforu – metaforu sveg zla koje se u svijetu dešava. A kad počneš baratati metaforom, tome nema kraja. Ušao sam u rizik da napravim film od dva i pol sata, apsolutno svjestan problema. Film je čak i imena mijenjao, prvi mu je naslov bio ‘Snovi se vraćaju kući’. Onda sam shvatio da će ljudi misliti da je to priča o Sarajevu. A nije. To je priča o sudbini, o životu. Jako puno ljudi iz inostranstva identifikovalo se s ovim filmom. Ispričao sam priču koja je i meni jako važna, a to je da se u djetinjstvu krije spas. Ljudi se iz daleke emigracije vraćaju ovamo, da umru u kući svog djetinjstva. Tu se osjećaju sigurnima kao u majčinoj utrobi. Ovim sam ih filmom pokušao vratiti u to djetinjstvo, koje je čuvar svega u životu. To su Srbi, Hrvati i Bošnjaci koji su bili mladi kad je počeo rat, nekima su i roditelji u njemu poginuli. Ali u filmu se ne spominje tko je tko i tko je što i to zbog jedne jedine stvari – povratka u djetinjstvo. To je jedina sigurna luka. Morao sam ostvariti i njihove i svoje djetinje snove. Nekome je bio san prošetati bos Željinim stadionom, drugome dobiti kćer koja će se zvati Lejla. Na kraju je i dobije… i hajde sad ti završi film, ne snimi to ostvarenje sna. Morao sam sve želje ovog svijeta da ispunim. Jer ako ne napraviš ono što hoćeš, jednog ćeš se dana kajati…

Intervju

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više