Trećina od planiranih 300 mjesta u specijalnim razredima za učenike posebno nadarene za informatiku i računarstvo, koji su s nastavom trebali započeti u narednoj školskoj godini u 13 srpskih gimnazija, ostala je prazna jer velik broj kandidata nije uspio položiti posebno pripremljene testove. Ministarstvo prosvjete zasad šuti o razlozima tog podbačaja, a u medijima se nagađa da su ključne neinformiranost učenika zbog čega ih se premalo kandidiralo za upis u specijalne razrede i njihova nepripremljenost za testiranje, na kojemu su netočni odgovori negativno bodovani, što se drastično odrazilo na ukupan zbroj.
I dok su svega četiri gimnazije od planiranih 13 ispunile kvote za osnivanje specijalnih informatičkih razreda, na srpskim sveučilištima dojučerašnji srednjoškolci navalili su na fakultete informatike i računarstva kao i tehničke fakultete svih smjerova. Iako su na njima znatno povećane upisne kvote, mnogim svršenim srednjoškolcima neće se ispuniti želja da se tamo upišu jer se za jedno brucoško mjesto prijavilo četiri puta više kandidata.
Skeptici tumače da se velik broj srednjoškolaca odlučuje studirati tehničke fakultete i informatiku jer tako kupuju kartu za odlazak u razvijene zemlje koje vape za radnom snagom tog profila. I doista, Srbija se po odljevu mozgova, odnosno po sposobnosti zemlje da zadrži mlade i obrazovane kadrove u kreativnim i propulzivnim zanimanjima, nalazi pri dnu europskih i globalnih ljestvica. No svijest o tome mukotrpno se probija u javnost, a kad i ugleda svjetlost dana, uglavnom rezultira slijeganjem ramenima i tupavom ravnodušnošću, pa čak i posprdnim ismijavanjem onih koji o tome progovore ili se založe za promjene koje bi radikalno preokrenule negativne trendove.
Takvu sudbinu nije izbjegla ni nova predsjednica Vlade Srbije Ana Brnabić u parlamentarnoj raspravi o njezinu ekspozeu u kojemu je predstavila prioritete kabineta koji će voditi. Poručila je da će digitalizacija i obrazovanje biti u vrhu liste prioriteta njezine vlade, a brzopotezno joj je odgovoreno da o digitalizaciji govori u zemlji u kojoj velik dio stanovništva nema kanalizaciju. Brojalo se koliko je puta spomenula digitalizaciju, a koliko puta Kosovo (sto i kusur naprema jedan), zamjeralo joj se što ured za digitalizaciju seli iz Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave, kojemu je do sada bila na čelu, u svoj novi kabinet predsjednice Vlade, jer to navodno radi kao lobistica informatičkog i IT sektora, a nisu izostale ni optužbe za navodni sukob interesa.
Kad se podvuče crta ispod parlamentarne rasprave o njezinu ekspozeu, ali i ispod one koja se u medijima i javnosti vodi otkako ju je Aleksandar Vučić predložio za svoju nasljednicu na premijerskoj funkciji, lako se da zaključiti da je nova predsjednica Vlade Srbije krenula posve novim putem od onoga kojim godinama hoda velika većina vladajućih i oporbenih političara. Ana Brnabić sama je najbolje objasnila što će joj biti glavni premijerski cilj: ‘Sada je trenutak da odemo korak dalje i naše društvo, državu i privredu prevedemo u 21. vek koji je obeležen digitalizacijom. Digitalizacija je dubinska transformacija načina na koji proizvodimo, trošimo, učimo, radimo i razmenjujemo. Naša celokupna društvena organizacija i društvo kakvo ga znamo, biće u potpunosti redefinisani usled digitalizacije. Srbija za ovo mora da bude spremna, jer ako sada ne iskoristimo šansu, teško da ćemo ponovo dobiti još jednu priliku. Digitalizacija otvara nove mogućnosti za kvalitetniji život građana kroz veći broj usluga, jeftinije usluge, dostupnije informacije i znanje, povezivanje među ljudima. Iako se često vezuje za tehniku, digitalizacija je mnogo više od toga. Ona pruža šansu za nova radna mesta koja su bolje plaćena. Digitalizacija može uvećati naš izvoz i što je najvažnije ona je prilika da zaustavimo sada odliv mozgova i čak preokrenemo taj trend. To govorim na osnovu iskustva naših najuspešnijih kompanija iz IT i kreativne industrije, koje su nam u praksi pokazale kako je digitalizacija pokrenula točak promena.’
Ubacivanjem Ane Brnabić u središte srpske politike, Vučić je velik dio vladajućih i oporbenih političara doveo u poziciju da u suočavanju s njom i politikom koju zagovara gledaju kao što telad gleda u šarena vrata. Zato je i onima koji ga hvale i slijede i onima koji ga očima ne mogu vidjeti i dalje puno lakše baviti se njegovim likom i djelom, pa i kad analiziraju i komentiraju novu predsjednicu Vlade. Kad Ana Brnabić poruči da joj je ‘misija modernizacija našeg društva u svim segmentima’, oni uzvraćaju da laže i da služi kao smokvin list navodnoj Vučićevoj strahovladi, odnosno da je kao žena i lezbijka samo njegov marketinški trik kojim ponajprije želi zamazati oči euroatlantskim političarima. Propuštaju pritom primijetiti da je, uvrstivši u svoju vladu i Dušana Vujovića kao ministra financija, doista stvorio uvjete da i nestranački stručnjaci mogu primijeniti svoje znanje i vještine u sređivanju stanja u državi i društvu. Uz Vučićevu podršku Vujović je uspješno proveo fiskalnu konsolidaciju zemlje, a za uspješno obavljen posao dobili su pohvale sa svih strana svijeta.
Prvi intervjui koje kao premijerka Ana Brnabić svakodnevno daje svjetskim medijima, od ruskih preko europskih do američkih, otkrivaju i da se njihova pažnja pomjerila s njezine spolne i seksualne pripadnosti na sadržaj politike koju namjerava voditi. Pritom je očito da se novinari i s istoka i sa zapada lakše razumiju i usuglašavaju s njezinim stavovima i politikama nego što je to slučaj s brojnim srpskim političarima, pa i velikim dijelom medija, pogotovo onima kojima ništa što Vučić uradi ne može ni u snu biti dobro. Zato, po njima, nema ničega dobrog primjerice ni u sljedećoj najavi Ane Brnabić: ‘Moramo da unapredimo naš obrazovni sistem i to će biti moj drugi najvažniji prioritet u ovom mandatu. To znači da ćemo podsticati analitički način razmišljanja usmeren na rešavanje problema i pronalaženje rešenja. Radićemo na tome da promenimo način razmišljanja koji sputava kreativnost. Važno je da mlade generacije navedemo da ne odustaju na prvoj prepreci, da se bore za ideje, za poslove, da veruju u sebe i idu u susret svojim ambicijama. Negovaćemo preduzetnički duh kod mladih. To ne znači da svi treba da budu preduzetnici, već da ćemo ih učiti da razmišljaju pobednički i idu u susret prilikama. Takav način razmišljanja je mene vodio kada sam prošlog leta donela odluku, kojom se ponosim, i prihvatila poziv Aleksandra Vučića da uđem u Vladu, iako pre toga nisam radila u državnoj upravi.’
Da su kojim slučajem Vučićevi prethodnici u svoje vlade privlačili ljude poput Ane Brnabić ili Dušana Vujovića, danas se sasvim sigurno po srpskim novinama ne bi kočoperili naslovi o tome da srpske gimnazije ne uspijevaju popuniti posebne razrede za napredne informatičare i matematičare ili oni u kojima se tvrdi da svršeni srednjoškolci hrle na tehničke fakultete kako bi se što prije dočepali razvijenih zapadnih zemalja i pobjegli iz Srbije. Ana Brnabić ima dobre izglede da bude njihova premijerka, a s olinjalim srpskim političarima koji guslaju svoje stare politike i dalje će se uglavnom nositi oni koji su i do sada to činili.
