Novi film razvikanog ruskog (art) sineasta Andreja Zvjaginceva ‘Levijatan’ svjetsku je premijeru imao ove godine u Cannesu, nakon čega kreću salve lauda, koje u nas kulminiraju na nedavnom ZFF-u, kad je utjecajni producent i član Umjetničkog savjeta Pulskog festivala Mike Downey film najavio rekavši kako nije riječ samo o ostvarenju godine, nego o filmu desetljeća. Uglavnom, Zvjagincev i njegov zadnji rad predstavljaju istu manifestaciju nekritičkog adoriranja kao i David Fincher i njegova ‘Društvena mreža’ prije koju godinu, samo na drugom (eksplicitno umjetničkom) polu.
O čemu je riječ u ‘Levijatanu’? Priča je poprilično ‘američka’, štoviše, pomalo nalik vesternu ili barem krimiću-trileru koji aludira na nasljeđe vesterna. Dakle u nekom provincijskom gradiću na obali (pustošnog sjevernog) mora bahati gradonačelnik (Roman Madjanov), koji cijelo mjesto drži u šaci, želi se dokopati imanja i krasne (ostakljene drvene) kuće automehaničara Kolje (Aleksej Serebrjakov), čija familija na tom mjestu obitava generacijama. Kolja, muškarac vrlo ekspresivna lica i dobre no nagle ćudi, u braku je s privlačnom Liljom (Elena Ljadova), koja pak ima problema s Koljinim pubertetskim sinom iz prvog braka, Romom (Sergej Pohodaev). Kolji u pravnim bitkama s gradonačelnikom pomaže ratni drug, samouvjereni moskovski odvjetnik Dimitri (Vladimir Vdovičenkov), koji je u braku ne naročito zadovoljnoj Lilji zapeo za oko. Nakon stanovitih peripetija, gradonačelnik će, uz moralnu podršku Pravoslavne crkve, skršiti Koljin i Dimitrijev otpor, a potonji će se podvijena repa vratiti u Moskvu, ostavljajući za sobom Lilju koja se nadala poći s njim. No umjesto toga bit će napuštena, potom i ubijena, samo zato da bi bešćutna levijatanska vlast to ubojstvo napakirala sirotom Kolji. Potonji, ionako već poražen, biva na taj način posve uništen.
Zvjagincev ovu priču, naravno, ne režira kao krimi-triler nego kao ‘art-film’, što znači da je ritam usporen, da je siže razlabavljen, da su neka ponašanja nekih likova nemotivirana, da simbolika igra vrlo važnu ulogu. Sve navedeno, dakako, nije odnosno ne mora biti problematično samo po sebi, ali u ovom filmu (i ne prvi put u Zvjaginceva) jest. Nijednog trena, naime, ‘Levijatan’ svoju teksturu ne uspijeva podići na višu razinu, i poneki vizualno impresivan prizor (neuobičajeno ih je malo za Zvjagincevljeve standarde) tu ne može pomoći. U takvoj prozaičnoj teksturi nedostatno motiviran odnos Lilje i Dimitrija (osobito banalan dramaturški trik njihova odlaska na seksualno druženje usred skupnog izleta), kao i obrat od jakog ka (priglupo) slabom Dimitriju u sukobu s gradonačelnikom, znatne su mane. U vrline svakako ne ide ni ‘crtanje’ gledateljima da je Kolja zapravo parafraza biblijskog Joba, ni višestruko podvučena simbolika kita-levijatana kao moloha (koji, doduše, nije vječan, kao što svjedoči kostur na obali, ali ostavlja trag i obnavlja se), što opet preko Joba i Hobbesa, a sugerirano naglašenom Putinovom slikom u gradonačelnikovu uredu i spregom gradonačelnika s Pravoslavnom crkvom, dovodi do žestoke kritike današnje Rusije.
I tu leži pravi razlog zapadnjačke adoracije ovog filma: on otvoreno žigoše osovinu Putin – Ruska pravoslavna crkva, uz to nudi ‘zahtjevnu’ simboliku koja uključuje biblijsku metafiziku, te sve garnira stereotipom o Rusima koji votku svakodnevno piju u hektolitrima. Nema sumnje – pravi ruski film po ukusu zapadnjačkih predrasuda i ‘slobodarstva’. Uz zanimljivu sitnicu: ‘Levijatana’ je sufinancirala ruska država i postavila ga kao svog predstavnika u utrci za Oscara. Sapienti sat.
