Republika Hrvatska i ova Vlada ne dijele žrtve. Za nas su sve žrtve jednake. Za nas svaka majka jednako plače za gubitkom svoga sina i tako će se ova Vlada i ovo Ministarstvo, dok sam mu ja na čelu, i dalje ponašati – rekao je ministar branitelja Predrag Matić 1. travnja na identifikaciji posmrtnih ostataka četrnaestoro građana srpske nacionalnosti u Zavodu za sudsku medicinu na zagrebačkoj Šalati. Bilo je to nedugo nakon inauguracije predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, tijekom koje je srpski premijer Aleksandar Vučić kazao kako je na popisima nestalih više Srba nego Hrvata.

Iako citirane riječi ministra Matića zvuče snažno, u pitanje ih je doveo njegov pomoćnik, pukovnik Ivan Grujić koji je na čelu Uprave za zatočene i nestale, opovrgavajući točnost Vučićeve izjave. Unatoč činjenici da su u Ministarstvu branitelja godinama odbijali odgovoriti na novinarska pitanja o nacionalnosti nestalih i njihovom broju, Grujić je – trenirajući političku korektnost – požurio izjaviti kako je na popisu nestalih 930 Hrvata i 670 Srba. Time je pokazao da se žrtve itekako dijele, a praksa potvrđuje da se dijele i na još neke načine.

Naime, poznato je da je na Šalati više od 200 tijela ekshumiranih ratnih žrtava srpske nacionalnosti i da se znaju lokacije mnogih grobnica iz kojih još nisu ekshumirani posmrtni ostaci; teško je povjerovati da bi se s identifikacijama i ekshumacijama čekalo toliko dugo da su žrtve hrvatske nacionalnosti. Ovako, ispada da je preduvjet za navedene postupke otvaranje arhiva JNA i otkriće sekundarnih grobnica po Istočnoj Slavoniji, u kojima su većinom žrtve hrvatske nacionalnosti.

S posljednjom identifikacijom na Šalati, provedenom 30. lipnja, za 19 uglavnom srpskih porodica završila je dvadesetogodišnja neizvjesnost. Zanimljivo je da troje identificiranih nije bilo na službenom popisu nestalih, na kojem je oko 1.600 građana

Premijer Srbije na inauguracijskoj je svečanosti zapravo samo ponovio ono na što dvadeset godina, bez većeg odjeka u javnosti, upozoravaju udruženja protjeranih i izbjeglih Srba iz Hrvatske, Veritas, Suza i ostala. Po njima, stotine žrtava nisu na službenim popisima jer članovi njihovih obitelji nisu nadležnim službama dali uzorak krvi ili uopće nisu imale bližnjih, pa su njihov nestanak prijavljivali susjedi i poznanici… Ipak, posljednja identifikacija na Šalati, provedena 30. lipnja, otkriva da stvari nisu tako jednostavne.

Toga je dana, naime, za 19 uglavnom srpskih porodica završila dvadesetogodišnja neizvjesnost (tri se obitelji nisu pojavile na identifikaciji). Zanimljivo je da troje identificiranih nije bilo na službenom popisu nestalih, na kojem je oko 1.600 građana. Jedan od njih bio je Drago Novaković iz Kašića, sela u zadarskom zaleđu, čija je obitelj na identifikaciju doputovala iz daleke Australije – Draginoga sina Milorada i njegovu suprugu Tatjanu dopratila je još nekolicina rođaka. Milorad je bio vidljivo utučen, nije želio razgovarati, pa je pred novinare gurao suprugu koja se ‘u tome bolje snalazi’. Ona je pak rekla da joj je svekar nestao u izbjegličkoj koloni tijekom ‘Oluje’: ‘Krenuli smo zajedno iz Benkovca, ali smo se pogubili. Od nekih smo čuli da je stradao kod Grahova, a od drugih kod Bosanskog Petrovca.’ Dodala je kako su nesretnog Dragu tražili preko Crvenog križa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

- Moj muž je dao krv u Australiji - rekla je još Tatjana.

Kada se Upravi za zatočene i nestale postavi pitanje zašto se ne formira jedinstveni popis nestalih, odgovor je da slučajevi poput ovoga ne zadovoljavaju kriterije Međunarodnog crvenog križa. Međutim, Drago Novaković je imao sina koji je na vrijeme prijavio nestanak i to na nekoliko adresa, dao je krv prije dosta godina i nije bilo nikakvog razloga da mu se ime ne nađe na službenom popisu nestalih u Hrvatskoj. Inače, lipanjski posjet Šalati nije kraj trauma za obitelj Novaković: dvije godine prije Dragina nestanka nestala je Miloradova majka Danica. Njezini posmrtni ostaci još nisu pronađeni, a možda i jesu: možda već godinama čekaju identifikaciju na Šalati ili su u nekoj od poznatih, ali još neekshumiranih grobnica…

Još je neobičniji slučaj Boška Sibinčića, po čije je posmrtne ostatke na Šalatu iz Beograda došao sin Petar. Sibinčići su iz okolice Okučana, iz sela Rajića, gdje je Boško sahranjen još 1995. godine. Sahranili su ga ljudi iz sela, obitelj mu je izgradila spomenik, no tek dvadeset godina kasnije njegovo je tijelo ekshumirano i službeno identificirano.

- To me jako zbunilo, jer je moja majka dobila i smrtovnicu u Novskoj, kada je tražila očevu imovinu. Otac je bio sahranjen malo izvan groblja, uz još 26 ljudi - navodi Petar, kojemu je tata ubijen nedugo nakon ‘Oluje’ jer je, kao i mnogi drugi, naivno pomislio da će mu glavu spasiti činjenica da u ratu nikakvo zlo nije napravio.

- Dočekao je vojsku pored kuće, ostavio je otvorena vrata, pa i bocu rakije na stolu. Vojnici su slobodno ušli, sjeli i malo popili, a ocu nisu radili probleme. Danima je sve bilo u redu, ali onda su ti otišli, a drugi došli, odveli ga i ubili - priča Petar Sibinčić. Ime njegova oca također nije bilo na službenom popisu nestalih.

U uskom hodniku na Šalati godinama se susreću ljudi koje je spojila tragična sudbina njihovih najmilijih; zanimljivo je da mnogi Srbi, neovisno o tome žive li u Hrvatskoj ili u inozemstvu, novinarima ne žele otkriti svoj identitet.

- Došli smo po ostatke naših roditelja, koji su stradali za vrijeme ‘Oluje’ u našim rodnim Biljanama Gornjim. Ne želimo reći svoja imena, da ne bi bilo problema. Sudjelovali smo u ratu, nitko nas nikada ni za što nije optužio, slobodno dolazimo u Hrvatsku - govore braća koja su podatke o mogućim ubojicama svojih roditelja predala hrvatskim vlastima.

Zagrepčanin koji nam također nije želio otkriti ime došao je po posmrtne ostatke svoga brata. Ispričao nam je kako je i prije nekoliko godina bio na Šalati, kada su ga zatražili da pokuša prepoznati bratovo tijelo.

- Rekao sam im da to nije on, a sada su konačno napravili DNK analizu. Nije mi jasno što se tako dugo čekalo, ekshumiran je prije desetak godina - kaže.

Unatoč tvrdnjama da je rješavanje pitanja nestalih prioritet i Hrvatske i Srbije, ekshumacije i identifikacije nerijetko su samo sredstva u političkom trgovanju, a ovdašnji mediji i dalje uglavnom ignoriraju tragične sudbine brojnih građana srpske nacionalnosti.