>

novosti logo

Na putu prema dole

Porazi i teški podbačaji na predsjedničkim i parlamentarnim izborima, kao i nerazriješene nevolje sa zakonom, ostavili su trag na Milanu Bandiću: zabavljen svojom mukom, on nije sposoban artikulirati ikakvu politiku, niti ima ideju kako Zagreb učiniti funkcionalnijim i ugodnijim gradom za one koji u njemu žive

Što motivira zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića da se, nakon konzumacije pet mandata na toj funkciji, to jest nakon više od petnaest godina upravljanja glavnim gradom, upusti u još jednu gradonačelničku utrku, koja će pritom za nj biti teža i neizvjesnija od svih dosadašnjih? Moglo bi se u kopanju po njegovoj motivaciji naći svega i svačega, uključujući i neke pozitivne momente, poput fanatične borbenosti i rijetko viđene političke žilavosti, no kad se sve sabere i oduzme, čini se da se Bandić uspio dovesti u situaciju u kojoj upuštanje u bitku za još jedan mandat nije samo stvar poslovne odluke – više ili manje krupne, više ili manje racionalne – nego gole nužde i doslovne borbe za opstanak. Milan Bandić, naime, uspio je u tome da cijelu svoju egzistenciju i smisao postojanja nerazdvojivo sljubi sa svojom političkom karijerom, konkretnije s funkcijom gradonačelnika.

Bandić zna da je politička moć, mimo koje ne može funkcionirati dobro raspoređena i uvježbana interesna grupacija, jedino što mu daje šansu da jednog dana iziđe iz pravosudnih postupaka koji mu vise nad glavom

Njega naprosto ne zanima ništa osim praktične politike, klijentelističkog vladanja i uzgajanja razgranate interesne mreže koja godinama kontrolira glavninu gradskih financijskih tokova u rasponu od vrijednih komunalnih poslova i raspolaganja gradskim parcelama do raspodjele terasa ugostiteljima i štandova nakupcima i prekupcima. Bandić zna da je politička moć, mimo koje ne može funkcionirati dobro raspoređena i uvježbana interesna grupacija, jedino što mu daje šansu da jednog dana relativno bezbolno, ili što bezbolnije, iziđe iz pravosudnih postupaka koji mu vise nad glavom već više od dvije godine. Svjestan je da je ključno mjesto njegove obrane uporno ponavljanje da se radi o politički motiviranom i montiranom obračunu i spreman je učiniti sve da bi mu u ruci ostala ta slamka spasa, koliko god slamka bila tanka. Na izborima u svibnju iduće godine Bandićev ulog bit će utoliko mnogo veći od gradonačelničke fotelje: to je pritisak s kojim se nije lako nositi, naročito kad se s time treba nositi čovjek koji je politički slabiji i psihofizički iscijeđeniji nego ikad.

Bliska prošlost naučila nas je da Milana Bandića i njegove ljude nikad nije mudro podcijeniti i unaprijed otpisati, ali lokalni izbori za šest mjeseci bili bi veliki politički i organizacijski izazov i za nekog neusporedivo svježijeg i u idejnom i u svakom drugom pogledu. Bio bi to veliki izazov i za Bandića iz najboljih dana, a nekmoli za nekog tko je sasvim dekoncentriran i tko od svih elemenata potrebnih za izbornu pobjedu ima samo ogromnu volju da i dalje vlada, i to iz razloga koji nisu povezani s općim dobrom i vizijom modernog grada. Bandić je istrošen i dezorijentiran, jer u protekle dvije-tri godine, usprkos velikom trudu i ozbiljnoj količini potrošenog novca, ipak nije uspio realizirati političku zamisao koja je bila vrlo suvisla i u koju je polagao sve nade o svom dugoročnijem spasu. Zamisao se sastojala u tome da stranka Bandić Milan 365, koja je u međuvremenu preimenovana u Stranku rada i solidarnosti, postane bitan parlamentarni akter, što znači raspolaganje brojem mandata dovoljnim za nezaobilazno sudjelovanje u formiranju većine, e kako bi se lakše mogle sklapati pogodbe za vladanje Zagrebom i kako bi se postavio nešto čvršći zid prema tužiteljskim akcijama.

Plenković je odvagnuo i shvatio da mu otvoreni rat s Bandićem odmah donosi direktnu štetu u parlamentu, dok bi eventualne pozitivne efekte upuštanja u taj boj trebalo čekati do svibanjskih lokalnih izbora

Tome je služilo ono umjetno i trgovačko napuhivanje Bandićevog zastupničkog kluba u Saboru dijelom manjinskih predstavnika nakon parlamentarnih izbora u studenome prošle godine: Karamarkovom HDZ-u i Mostu svaki glas bio je jako važan, pa je šestero zastupnika pod Bandićevom kontrolom bilo presudno u sastavljanju kakve-takve većine. Zahvaljujući takvoj poziciji u Saboru, Bandić je s Karamarkom dogovorio vladajući savez u Zagrebu i činilo se da je, spletom sretnih okolnosti, njegov plan uspio, unatoč tome što je stranka na izborima, prije trgovačkih akcija, osvojila samo dva mandata. Osim toga, u to je vrijeme – prije otprilike godinu dana – počeo popuštati tužiteljski pritisak na gradonačelnika, a i sudovi su počeli pokazivati veći stupanj razumijevanja za argumente njegovih odvjetnika. Bandić je bio uvjeren da se još jednom čudesno spasio, pa se ubrzo previše opustio. Premda je bio zadnji koji je imao razloga da načne priču o preslagivanju većine u Saboru, jer mu je tadašnja konfiguracija odnosa u parlamentu bila apsolutno idealna, upravo je Bandić bio prvi koji je pustio u optjecaj Karamarkovu ideju o uspostavi ‘nove većine’ u kojoj ne bi bilo Petrovljevih mostovaca i u kojoj Tim Orešković ne bi bio premijer. Mimo ikakve logike, inzistirao je na toj promašenoj ideji sve dok se nije ostvarila.

Na prijevremenim izborima u rujnu ove godine Bandićeva je partija – usprkos njegovim izraženim premijerskim ambicijama i koaliciji s Čačićevim reformistima – prošla jednako loše kao i deset mjeseci ranije, no opet je pod kapom svog kluba u Saboru uspjela okupiti petero zastupnika. Odnosi snaga u parlamentu, međutim, posložili su se tako da tih pet ruku koje kontrolira Bandić, ako ih u svakom trenutku kontrolira svih pet, zasad nisu presudno važne u dostizanju potrebnih sedamdeset i šest glasova. Nije tih pet ruku, naravno, ni nevažno, naročito kad se uzme u obzir svojeglavost dijela HDZ-ovih zastupnika predvođenih Zlatkom Hasanbegovićem, inače bliskim zagrebačkom gradonačelniku, ali ipak nije ni dovoljno da bi Plenković držao Bandića kao malo vode na dlanu, što je činio Karamarko. Varaju se, međutim, svi koji misle da će se Plenković tih glasova odreći bez prijeke potrebe.

I tu dolazimo do onoga što posrnulom Bandiću ide u prilog, to jest do onoga što za njega radi već nekoliko godina. Riječ je o HDZ-ovom i SDP-ovom zagrebačkom glavinjanju koje ni Plenković ni Davor Bernardić ne mogu zaustaviti i okrenuti u konstruktivnom i pozitivnom smjeru u razdoblju od šest mjeseci. Šef HDZ-a nepovjerljiv je prema svom zagrebačkom ogranku i njegovom predsjedniku Andriji Mikuliću, koji je blizak Milijanu Brkiću: Plenković je u utorak definitivno odbio Mikulićev javno iznesen plan da se 20. prosinca na sjednici Gradske skupštine zbog HDZ-ove opstrukcije ne izglasa gradski proračun, pa da se osam dana kasnije ne izglasa ni odluka o privremenom financiranju, što bi Vladi nametnulo obavezu da imenuje svog povjerenika za Zagreb do svibanjskih izbora. Taj manevar Bandiću bi onemogućio da koristi javnu funkciju i javni novac za svoju predizbornu kampanju. S druge strane, takva vrsta udara od Bandića bi mogla načiniti žrtvu i dati mu novu snagu i novu platformu – sam protiv svih. Osim što je generalno odustao od politike rušenja lokalnih proračuna i imenovanja Vladinih povjerenika, Plenković je odvagnuo i shvatio da mu otvoreni rat sa zagrebačkim gradonačelnikom odmah donosi direktnu štetu u parlamentu, dok bi eventualne pozitivne efekte upuštanja u taj boj trebalo čekati do svibanjskih lokalnih izbora, pri čemu je naglasak na eventualnosti.

HDZ, naime, još nema kandidata za zagrebačkog gradonačelnika, a spomenuti Mikulić jedini je koji se otvoreno nudi i koji se ponaša kao da ima prirodno i povijesno pravo na tu kandidaturu. Mikulić, naravno, ne može pobijediti u gradonačelničkoj utrci, ali Andrej Plenković teško može pronaći rješenje s većim šansama za uspjeh u konkurenciji s Milanom Bandićem, HNS-ovom Ankom Mrak-Taritaš i nezavisnom Sandrom Švaljek. U takvoj situaciji najizglednije je da će pustiti nerealno ambicioznog Mikulića da doživi poraz, pa će potom krenuti u preoravanje HDZ-ove zagrebačke organizacije. Šefu HDZ-a, inače, ne bi bilo nimalo mrsko kad bi se gradonačelničke funkcije, na kraju, domogla Sandra Švaljek.

Ni predsjednik SDP-a Davor Bernardić još nema pojma koga će kandidirati u Zagrebu, a on sam odustao je od dugogodišnje želje da iziđe na megdan svom učitelju Bandiću: em je logično da Bernardić bude premijerski a ne gradonačelnički kandidat, em mu ne treba taj poraz na samom početku. SDP će nekoga kandidirati, jer se to očekuje od tako velike stranke, no moralo bi se dogoditi čudo da taj netko, spominje se Ivo Jelušić, uspije dobaciti dalje od četvrtog mjesta u konačnom poretku. To otvara prostor za razgovor s HNS-om oko podrške njihovoj kandidatkinji Anki Mrak-Taritaš, koja vodi kampanju već najmanje godinu dana i koja uživa simpatije dobrog dijela SDP-ovih birača.

‘Mislim da nije realno očekivati dogovor SDP-a i HNS-a o podršci Anki Mrak-Taritaš već u prvom krugu izbora, iako će vjerojatno biti i takvih razmišljanja i prijedloga da se zauzvrat traži HNS-ova podrška SDP-ovim kandidatima u Rijeci i Splitu’, kaže naš sugovornik blizak vodstvu socijaldemokrata. ‘Ako HNS-ova kandidatkinja prođe u drugi krug, onda SDP zapravo neće imati drugu opciju nego da je snažno podrži i da joj jako pomogne.’

Milan Bandić pokušat će u idućih šest mjeseci izvući još ponekog zeca iz šešira i sigurno je da se neće predati bez ljute borbe, ali porazi i teški podbačaji na predsjedničkim i parlamentarnim izborima, kao i nerazriješene nevolje sa zakonom, ostavili su trag: zabavljen svojom mukom, on nije sposoban artikulirati ikakvu politiku, niti ima ideju kako Zagreb učiniti funkcionalnijim i ugodnijim gradom za one koji u njemu žive. Sve njegove ideje svode se na kupovanje naklonosti širokih narodnih masa, na širenje područja za eventualnu korupciju u zonama odlučivanja gradskih vlasti i Holdinga te na isforsirano neprijateljstvo s medijima. Putanja mu je nepovratno silazna, ali ne treba zanemariti njegovu dokazanu sposobnost prolongiranja kraja.

1/1