Ono što je najavljivao još u vrijeme kampanje za predsjedničke izbore, Aleksandar Vučić je kao predsjednik države i učinio: pozvao je građane i institucije na raspravu o sadašnjosti i budućnosti Kosova, ali i Srbije. U autorskom tekstu objavljenom u najtiražnijem srpskom dnevniku Blicu, Vučić sebi i drugima prvo postavlja pitanja: ‘Zašto sam zamolio Srbe i druge građane Srbije za razgovor o Kosovu i Metohiji? Zašto ga smatram odlučujućim za budućnost naše zemlje i naroda? Zašto tu temu uopšte otvaramo ako smo već svi naučili da ćutimo i budemo protiv, protiv svega, jer bilo kakvo rešenje problema značilo bi razbijanje kosovskog krčaga o glavu svakog političara koji bi se usudio da ga potraži, dok bi se, sa druge strane, svi pravili da su ljudi koji znaju o Kosovu mnogo više nego što stvarno znaju, te da su imali mnogo bolja rešenja, ali ih tobože niko nije pitao.’
Pri kraju dana u kojemu je objavio javni poziv na raspravu o Kosovu, Vučić je u televizijskom intervjuu rekao da ima plan o tome što bi Srbija trebala uraditi sa svojom bivšom južnom pokrajinom, ali se odlučio inicirati široki društveni dijalog jer želi čuti i što drugi misle. Premda je već neko vrijeme među biračima nedodirljivi lider u odnosu na aktualne konkurente, Vučić je ipak oprezno kročio na skliski teren kosovskog pitanja. U autorskom tekstu više mobilizira zainteresirane za raspravu nego što otkriva koji mu je krajnji politički cilj. Tekst vrvi porukama s kojima se nije teško složiti, ali su i pitijski dvosmislene, poput ove: ‘Vreme je da kao narod prestanemo kao noj da zabijamo glavu u pesak, da pokušamo da budemo realni, da ne dopustimo sebi da izgubimo ili nekome predamo ono što imamo, ali i da ne čekamo da će nam u ruke doći i ono što smo odavno izgubili.’
No ipak je Vučić u svom pozivu posijao i pokoji putokaz kojim diskretno sugerira pravac u kojem bi se rasprava trebala kretati. Kad se, naime, tekst malo pažljivije razgrne, u njemu se mogu pronaći i pragmatičnije upute, kao na primjer: ‘Vreme je da Srbija radi, razmišlja, i dobija, pobeđuje, bez sukoba. I ja sam ubeđen da smo, već danas, u stanju da to uradimo. Uostalom, zamislite šta bi moglo da bude. I nemojte, o tome, da ćutite. Srbiji je potreban odgovoran i ozbiljan pristup, hrabar i realan, ali sa pogledom u budućnost. Svi putevi političke saradnje i ekonomskog napretka bili bi otvoreni za Srbiju. Vrata Evropske unije, takođe. U protivnom, čuvaćemo konflikt čiji smisao ne razumemo, junačićemo se do prve bitke, i jedni i drugi, bez razlike. A posledice? Koga briga za posledice, jer o tome će ionako da brinu neki drugi u budućnosti.’
Vučićev mobilizacijski poziv s ključem, dakle, ipak otkriva da je šifra za otključavanje njegova sadržaja i ciljeva Europska unija i sve ono što ona sobom nosi i donosi svojim članicama i kandidatima za članstvo u njoj. Upravo zbog pristupnih pregovora s EU-om Srbija do kraja godine mora barem djelomično promijeniti svoj Ustav. Prije svega mora promijeniti onaj njegov dio kojim se regulira način izbora članova Visokog savjeta sudstva i Državnog vijeća tužilaca kako bi se osigurala njihova samostalnost i neovisnost od drugih grana vlasti. Obaveza je to koju je Srbija preuzela otvaranjem poglavlja o pravosuđu, a mora se realizirati do 2018.
Na prvi pogled čini se da bi to trebala biti rutinska promjena kojom će se dokinuti sadašnji način izbora tih tijela i iz politike uglavnom preseliti među ‘neposredne proizvođače’ u pravosuđu. Problem je, međutim, što su političke elite u Srbiji, dok su se jogunile u odnosima sa svijetom uz istovremeno međusobno utrkivanje u domoljublju, propisale da se ustavne promjene mogu obaviti ako se za njih izjasni dvotrećinska parlamentarna većina, ali i natpolovična većina građana na referendumu, a sve kako bi se ponajprije zauvijek zacementirao ustavni status Kosova i Metohije kao sastavnog i neodvojivog dijela Srbije.
Kad bi u parlamentarnu i referendumsku proceduru mogla pustiti samo dio ustavnih promjena koje se tiču pravosuđa, bio bi to lak zalogaj za sadašnju vlast predvođenu Vučićevim SNS-om, s obzirom na uvjerljivo većinsku podršku koju ima među biračima. No stvari su kompliciranije, jer od kada su Beograd i Priština pod pokroviteljstvom EU-a potpisale Briselski sporazum realizacija dijela obaveza koje je preuzela srpska vlast u suprotnosti su s ustavnim odredbama kojima se Kosovo i Metohija definiraju kao sastavni dio Srbije i njezina ustavno-političkog poretka, pa ili njih treba brisati iz Ustava ili odustati od Briselskog sporazuma i pristupnih pregovora s Unijom. Brisanje sadašnje ustavne pozicije Kosova moguće je samo uz dvotrećinsku parlamentarnu i natpolovičnu referendumsku podršku i očito je došlo vrijeme da se Srbija pripremi za donošenje teških odluka ako želi nastaviti hodati prema članstvu u EU.
Za razliku od javnosti i većine političkih aktera, Vučić i njegovi bliski suradnici znaju što sve piše u Briselskom sporazumu i njegovim dodacima te koje sve prepreke moraju ukloniti kako bi ih realizirali. No o tome šute, očito uz podršku EU-a, jer im je ovaj put namjera da dobro pripreme teren prije nego što krenu u njihovu punu realizaciju. Vučić za sada tek otkriva da ‘rešenje ne leži sa jedne strane u našim mitovima i sukobima, ali sa druge strane, ne leži ni u negiranju i odricanju od svih naših nacionalnih i državnih interesa’, odnosno da ‘pronalaženje rešenja zahteva glavu vruću od stalnog razmišljanja, srce koje je hladno na preterane emocije, i ruke uprljane kompromisima. I naše i albanske’.
Kako je srpsko-albanski kompromis uvjet bez kojega i rasprava koju je Vučić inicirao nema smisla, vjerojatno su u pravu oni koji, poput Dušana Janjića iz Foruma za etničke odnose, smatraju da vlasti moraju početi ispunjavati ono što su potpisale u Okvirnom sporazumu o normalizaciji odnosa s Kosovom 2013. godine. Janjić podsjeća da, među ostalim, to znači da Srbija ‘treba otkloniti sve barijere poslovanju, ukinuti sve paralelne institucije na Kosovu koje su ponovno obnovljene; to dalje znači prihvatiti postojanje vojske Kosova; prihvatiti bez ikakvih ucena činjenicu da kosovski Srbi učestvuju u institucijama Kosova. To znači, da nema više akcija kakve su bile protiv članstva Kosova u raznim međunarodnim organizacijama – u UNESKO-u, u Interpolu i drugima, to, dakle, znači da se time Srbija obavezuje da ne vodi aktivnu kampanju ni protiv ulaska Kosova u Generalnu skupštinu Ujedinjenih nacija’.
Premda nema sumnje da će i albanska strana morati progutati svoje žabe kako bi se kosovsko klupko počelo brže odmotavati, o tome zasad ni Vučić u svojem pozivu, ali ni njegovi oponenti ne govore, jer se i sami kao mačke oko vrele kaše moraju vrtjeti oko odgovora na pitanje hoće li Srbija već sada ili neposredno prije ulaska u EU morati priznati Kosovo kao samostalnu državu. Sudeći po sadržaju njegova poziva na raspravu i zagovaranju kompromisa u raspetljavanju kosovskog čvora, Vučić za priznanje Kosova nije spreman, ali kao da je već pristao da se u ime Srbije obaveže da se neće aktivno protiviti ne samo članstvu Kosova u UN-u, nego i u EU-u. No hoće li to biti dovoljno da Srbija u sadašnjim svojim skraćenim granicama, bez Kosova, postane njezina članica, ipak će ponajprije odlučivati članice Unije.
