U kakvoj vezi stoje prava potrošača s krivnjom za potrošene evropske snove? Pitanje se može činiti deplasiranim: nakon što smo dvadesetak godina strpljivo hvatali korak s Evropskom unijom da bismo ga konačno uhvatili prije tri ljeta, sva su se ona obećanja ekonomskog napretka, uređenije države i prosperiteta – sasvim ozbiljno davana i još ozbiljnije shvaćana u predpristupnim vremenima – nepovratno raspršila. Nakon učlanjenja, Hrvatska stoga s Unijom uglavnom hvata raskorak; pokušava, uporno i uzaludno, objasniti sebi gdje je pošlo krivo i zašto mjesto za evropskom trpezom ne podrazumijeva obilnije obroke. Repertoar standardnih obrazloženja varira pritom monotone motive ‘socijalističkog mentaliteta’, izostanka ‘pravog kapitalizma’ i iracionalnog otpora zakonima tržišta: odgovornost za proigranu integracijsku šansu, ukratko, u svim pojašnjenjima nepogrešivo pada s ove strane Schengena. Ostaje nejasno samo što s time imaju potrošači. Na sreću, baš je jedna mala priča o velikim problemima istočnoevropskih konzumenata prošloga tjedna iznenada bacila drukčije svjetlo na ovdašnji postkomunistički mrak.
A priču je pokrenula SDP-ova europarlamentarka Biljana Borzan, najavivši da će svoj izdašni zastupnički budžet utrošiti kako bi znanstvenim metodama dokazala da zapadne firme na istočna tržišta plasiraju robu niže kvalitete. Nema razloga za sumnju u uspjeh istraživanja: odavno je manje-više poznato da se identični brendovi itekako razlikuju ovisno o tome jeste li proizvod kupili u Hrvatskoj ili u Njemačkoj, jedno je slovačko istraživanje to egzaktno potvrdilo još prije pet godina, a Borzan je, uostalom, najveći dio svoga mandata ionako posvetila pravima domaćih potrošača pa raspolaže neophodnim iskustvom. Doduše, to što deklarirana socijaldemokratkinja više brine za prava konzumenata nego za, recimo, prava radnika nekom bi se zlobnijem moglo učiniti u najmanju ruku neobičnim. Ali takva su cjepidlačenja odavno suvišna: tamo gdje već i javna radiotelevizija godinama rezervira udarni termin za emisiju pod naslovom ‘Potrošački kod’, a da baš nikada nijednu emisiju nije posvetila radnicima, prioritet je tema i problema u javnosti jasno postavljen.
Promotrimo li tranzicijsku putanju iz monetarne perspektive, problem nije u tome što s Evropom nikako da uhvatimo korak: upravo suprotno, problem je u tome što korak držimo isuviše dobro, vjerno prateći tečajni tempo Zapada još od prvih tranzicijskih dana
Ništa čudno, utoliko, što je inicijativa Biljane Borzan vrlo brzo stigla sve do HRT-ovog ‘Otvorenog’: pod vodstvom zgranutog Mislava Togonala nekolicina je uvaženih gošći i gostiju uglavnom lamentirala nad činjenicom da jedna danska firma u Istočnu Evropu plasira riblje štapiće sa sedam posto manje ribljeg mesa, dok čokoladni namazi imaju niži postotak kakaa, a deterdženti sadrže manje lužine. Togonal je pritom junački prozivao zapadne firme za ‘svinjarije’ koje nam rade i pozivao da im se ‘da po nosu’; Borzan je upozoravala na ‘diskriminaciju’ i na ‘temeljna prava’ evropskih građana. Prava je nevolja, međutim, nastupila tek kada su se svi prisutni složili da ova zapadnjačka poslovna praksa – pakirajući pod etiketom ‘različitog ukusa istočnoevropskog tržišta’ trećerazredni šrot namijenjen Rumunjima, Bugarima i Hrvatima – zapravo ne krši niti jedan zakon, direktivu ili smjernicu Unije. Ničeg nelegalnog dakle nema u tome što je čokolada iste marke ukusnija, mlijeko hranjivije, a internetska veza brža na Zapadu nego na Istoku.
Gošće i gosti zatvorili su ‘Otvoreno’ ne povukavši iz ovoga dalekosežniji zaključak, pa zato jedan takav predlažemo ovdje: ako nas deregulirano tržište priželjkivanog ‘pravog kapitalizma’ neprestano i nesmetano tretira kao potrošače drugog reda, onda tržišna deregulacija možda nije dio rješenja, nego izvor problema. I ako nam, dodajmo, takav poslovni model dolazi sa Zapada, onda ipak nije isključeno da krivnja za tranzicijsku zaostalost počiva s one strane Schengena.
Naizgled marginalna priča o legalnom obmanjivanju domaćih potrošača važna je pritom točno onoliko koliko se hrvatska ekonomija oslanja na uvoz; da police trgovačkih lanaca nisu pretrpane zapadnim brendovima, bila bi posve irelevantna. Ovako, pouka je neizbježna, ma koliko europarlamentarci i stručna javnost šutjeli o njoj: da bi, naime, zapadnim firmama čak i najsitnija prevara bila unosna, domaća ekonomija prethodno mora biti uvozna. A uvozna je – slažu se oko toga čak i ortodoksni ekonomisti – najvećim dijelom zbog fiksnog tečaja kune, standardiziranog ugovorom s MMF-om iz 1993. i potom čvrsto vezanog uz tečaj eura. Precijenjena valuta ruši konkurentnost, razara industriju i domaću proizvodnju: ponešto smo o tome mogli naučiti od ostalih zemalja evropske periferije. Strah od inflacije i dogmatska politika globalnih financijskih institucija presnažni su, ipak, da bi se pitanje aprecijacije detabuiziralo.
Šteta, ako ni zbog čega drugog, onda barem zato što ono nepovratno ruši stari mit o vječitom ‘kašnjenju’ Hrvatske za razvijenim Zapadom. Promotrimo li, naime, ovdašnju tranzicijsku putanju iz monetarne perspektive, problem nije u tome što s Evropom nikako da uhvatimo korak: upravo suprotno, problem je u tome što korak držimo isuviše dobro, vjerno prateći tečajni tempo Zapada još od prvih tranzicijskih dana. A ukoliko nas je na kraju toga puta dočekalo sustavno i legalizirano varanje potrošača, tada mjesta čuđenju zaista nema: trgovačkim rječnikom rečeno, to je samo nagrada za dugogodišnju vjernost.
