Norveški pisac Frode Grytten (1960.) s čak četiri domaća prijevoda (‘Pjesma košnice’, ‘Medvjed koji teče’, ‘Pjesme uz more, pjesme u gradu’, ‘Zapalite kuću’) ima rijetko komotno mjesto u prijevodnoj prozi. Velikim dijelom zato što ima sreće s prevoditeljima. Bekim Sejranović preveo je tri njegova naslova, među kojima je ovogodišnja zbirka pripovijedaka ‘Pjesme uz more, pjesme u gradu’ briljantno izvedena i vrijedne svake prevoditeljske nagrade.
Sretan niz nastavlja se i novim, odličnim prijevodom Željke Černok Gryttenovog romana o The Clashu. Pritom je žanrovska odrednica ‘romana’ labava, kako smo već navikli u ‘Košnici’. Grytten, jednostavno i točno rečeno, uživa u svakoj vrsti hibridnosti (žanrovi, forme, glasovi, fokalizacije) koja jamči pripovjednu slobodu. S druge strane, privilegira okvirnu formu s preciznim fokusom: uvijek je riječ o cjelini koju čini više priča ili dijelova, povezanih jednakim motivima različitih likova u različitim situacijama. ‘Zapalite kuću’ je dakle roman specifične strukture, kondicije i ritma. Užitak je pratiti kako struktura romana ‘raste’ kroz likove, a kako pritom nikakve veze nema s pretpostavljenom (proto)biografskom deskripcijom, općim mjestima fanovske dokumentaristike ili frikovskim marginalijama.
‘Zapalite kuću’ je naime najbolji fanovski roman o The Clashu ne zato što ruši predrasude tog umornog žanra muzičke industrije, nego zato što ih uopće ne dotiče. ‘Zapalite kuću’ je najbolja proza o The Clashu. Roman u kojemu biografija i fikcija tvore jedan organizam, kao što četvorica stvarnih likova tvore The Clash. Grytten je posve pogodio i s naslovom koji zaokružuje poantu klešovske radne etike i poetike rocka/punka, a ne samo kronologije tog benda. Zapalimo dakle kuću od podruma do krova kad već, kako kaže Joe Strummer, ‘posao nije dokraja obavljen’, a sve drugo je otišlo kvragu.
U medijskih nekoliko razgovora u povodu ovoga romana Frode Grytten svjedoči da je dugo kopao ne samo po svoj dostupnoj dokumentaristici grupe nego i po svim javnim ili polujavnim tragovima protagonista, što je njegovo ‘istraživanje’ dovelo na teren nesigurne etike autorstva. Ali na tom mjestu ga gotovo ne razumijete, jer u izvedbama ‘portreta’ klešovaca nema traga nametljive psihologizacije, nema kalemljenih šavova fakata/fikcije. Mnogo je više dakle od nultih tragova Gryttenove delikatne strepnje u autorstvu dosegnuo ovaj roman: ideju literarne emotivnosti u specifično muzikalom smislu koji je, nasreću literature i muzike, ovdje nemoguće posredovati.
Ali ako kažemo da roman čini pet dijelova: vokal (Joe), gitara (Mick), bas (Paul), bubnjevi (Topper) i out (sjećanje na prvi susret Micka i Paula s Joeom) – kako vam to muzički zvuči? U kojemu ritmu čujete dileme Joea Strummera, u kojem taktu misli brzi Mick Jones, kako Paul Simonon ‘radi’ bas, koji metar goni Toppera? Grytten, zanimljivo, u romanu uopće ne koristi stihove njihovih pjesama. Roman zato nije muzički ‘Clash po sebi’ nego Joe, Mick, Paul i Topper rezoniraju vlastitom karakternom muzikalnošću kao ljudi. Posve obični ljudi koji žele ‘posao obaviti dokraja’.
Grytten, ponovno, mudro bira ključni povijesni trenutak benda kao pravi trenutak pripovijesti o The Clashu. Američka turneja, ljeto 1981. u New Yorku. Ondje se sve događa, ali kao obrnuta, posljedična perspektiva sretnije prošlosti. Dakle trenutak prije klimaksa, prije nego se Clashova kuća naglo ‘zapalila’ i nestalo je svake supstance.
Užitak je pratiti kako struktura romana ‘raste’ kroz likove, a kako pritom nikakve veze nema s pretpostavljenom (proto)biografskom deskripcijom, općim mjestima fanovske dokumentaristike ili frikovskim marginalijama
Roman počinje ‘vokalom’, naravno: pripovjedač je Strummer, pripovjedač je izvan njega. Vruć svibanj u New Yorku, topi se pomada na kosi, a ‘ne možeš osvojiti New York bez savršenih frizura’. Joe je nervozan. Bole ga ruke, svira se u Bond’su, najprije u slow motionu, a onda furiozno, u glavi mu buči, osvojili su New York. Joe ima dijabolične slutnje o vlastitoj smrti. Grytten ga uz to nosi kao teškog i gorkog čovjeka gustog pripovjednog ritma: nije lako biti Joe. Kad Joe umire to je biografski fakat, ali pripovjedač njegovu smrt vidi i kao neuspjelu katarzu trojice ostalih, pogubljenih bivših članova The Clasha. Bez Joea nema The Clasha, kao što se nakon Joea vidi što je bio The Clash. Neprocjenjivo, nepovratno.
‘Gitara’ je Mick Jones, u Gryttenovoj maestralno literariziranoj verziji izuzetan tip. ‘Muzikalan do kosti’, veli negdje Paul Simonon. Mick je bio ‘tehnički’ motor grupe i prvi muzičar kolektiva, praktičan i sklon pretjerivanju istovremeno. Slobodan. Zahtjevan. Grytten ga portretira u kratkim slikama: 17. kat nebodera u Landbroke Groveu gdje odrasta s bakom, profesionalna orijentacija sa 15 godina, želi svirati u bendu. Rolling Stonesi u Hyde Parku 1969., postao je panker zato što je protiv kapitalizma, a zatim: ‘Drugi misle da si kukavica, da se obuzdavaš. Jesi li ti kukavica, Mick? pitaju. Netko mora držati ritam, odgovara Mick.’ Bilo je za Micka sve gotovo jedne nedjelje u kolovozu 1983. kad je izbačen iz benda, bez velike drame. Bilo je zatim gotovo s njim sve do studenoga 2002. kad se pojavio na koncertu Joeovih Mescalerosa, iz znatiželje, da bi se ponovno nakratko spojio s Joeom: ‘Kad je Joe najavio Bankrobber više nisi mogao mirno stajati. To je bila vaša pjesma’, suflira Grytten Jonesu, u privilegiji najintimnije perspektive, majstorski.
‘Bas’ ili Paul Simonon, ‘najljepši dečko svoje generacije’, osjetljiv i pouzdan, uvijek se bojao da nema sluha kao Mick, Joe ili ‘genijalni Topper’. Grytten ga shvaća kao nježnog prijatelja, priučenog muzičara upornog kao mazga. ‘Punk je veselje a ne destrukcija’, pa je ona fotografija Pennie Smith u New Yorku 1979., kad je razbio svoj skupi i omiljeni bijeli Fender Precision, nastala iz njegove frustracije lošom publikom: ‘U Palladiumu su sjedili samo ljudi s kartama u unutrašnjim džepovima’, a ‘The Clash zastupaju pobunu i slobodu’. Paulova introspekcija je u Gryttenovoj obradi iznenađujuće racionalna, iako spora: poput basa, koji je temelj svakoga benda. Ili kao ‘reggae s Tavistock Roada’, koji je obilježio Paula Simonona.
‘Bubnjevi’ Nicholasa Headona oduvijek jesu četvrti, posljednji dio benda. Toga je tako duboko svjestan Gryttenov Topper, da čitatelj gotovo posumnja u mjeru fikcije i fakata. Iako zna da je Topper narkoman. ‘Genijalan bubnjar’, ali ovisnik s lošom karmom klešovca bez karizme. Obilježen kao ‘sin ravnatelja Dover Grammar Schoola’, antirocker, ‘seljačić u usporedbi s ostalima iz benda’, a tako slab bez zaštite Joea ili Micka. Ili Paula, još jednog prijatelja kojega iznevjeri. Topper je Gryttenov najteže izveden lik, pulsirajuće, ritmično tužan londonski taksist.
