Već je pomalo i dosadno i otužno postalo HDZ-ovsko i desničarsko predbacivanje bivšem premijeru Milanoviću kako je rekao da je Hrvatska ‘slučajna država’. Baš kao i njegovo uporno objašnjavanje da to nije baš tako rekao. A pritom je pitanje što je bivši premijer izrekao, ili što je mislio, daleko manje važno od jednog drugog pitanja koje, čini se, nikome ne pada na pamet.

Pitanja naime je li Hrvatska, ovakva kakva je danas, slučajno baš takva. A odgovor glasi: nije! Drugim riječima, malo se toga u četvrt stoljeća postojanja samostalne hrvatske države dogodilo slučajno. Ona je, baš takva kakva jest, projekt (mada još uvijek nedovršen); nju se, baš takvu kakvu danas imamo, htjelo. Ne od jučer, ne od prije deset ili petnaest godina. U vrijeme dobrano prije bilo kakvih putovanja u kanadski Norval sežu sjećanja suradnika kasnijeg ‘tvorca Hrvatske’ iz Instituta za historiju radničkog pokreta o njegovim kontaktima s onime što se tada nazivalo ekstremnom političkom emigracijom. I već od tih dana obnova hrvatske državnosti, uz manifestaciono iskazivanje privrženosti antifašizmu i ZAVNOH-u (Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Hrvatske), uz ustavnu formulaciju ‘nasuprot Nezavisnoj Državi Hrvatskoj’, bila je zamišljena tako da bude, mada ne odmah i javno, vrlo bliska idejnim zasadama ustaštva i ustaške paradržave iz Drugoga svjetskog rata. Ako to nije bilo jasno tada (a doista mnogima nije bilo, niti je moglo biti), onda sada jest. A koliko je to bio odraz iskrenog razmišljanja ljudi koji su bili u vrhu pokreta što je vodio stvari prema izlasku Hrvatske iz jugoslavenske federacije (sve redom nekadašnjih partizana), a koliko neizbježno vraćanje duga onima koji su iz inozemstva taj pokret financijski pomagali (ne nesebično, dakako), to je pitanje na koje će, možda, odgovoriti tek povjesničari neke buduće generacije.

Obnova hrvatske državnosti, uz manifestaciono iskazivanje privrženosti antifašizmu, bila je zamišljena tako da bude vrlo bliska idejnim zasadama ustaštva

Kolika je u svemu tome uloga Slobodana Miloševića, to je međutim jasno i sadašnjoj generaciji, barem onima iz nje koji žele stvari vidjeti onakvima kakve one doista jesu. Neporecivi velikosrpski nacionalizam, uz asistenciju probuđenog četništva, a to je bila osnova Miloševićeve politike koju je on uspješno prodavao svijetu pod firmom obrane Jugoslavije, stvorio je u Hrvatskoj klimu što je omogućila izbornu pobjedu HDZ-a. To nikada ne valja smetnuti s uma. No čim je došao na vlast (demokratskim putem, o tome nema dvojbe), Tuđmanov je pokret krenuo u obračun sa Srbima u Hrvatskoj, pothranjujući strahove što su ih manje-više uspješno širili Miloševićevi emisari. Srbima, najvećoj nacionalnoj manjini (ili nacionalnosti, kako se tada govorilo), oduzeto je svojstvo konstitutivnog naroda. Od Srba se tražilo da potpisuju izjave lojalnosti novoj vlasti. Sve ih se češće otpuštalo s posla (bilo kao tehnološki višak, bilo jednostavno kao Srbe), a ponegdje – to danas znamo – i fizički likvidiralo. Izbacivalo ih se nasilno iz stanova čim su počeli sukobi s dijelom pobunjenih Srba u nekim krajevima Hrvatske, mada su deložiranja provođena i u gradovima koji ratom ni na koji način nisu bili zahvaćeni.

Radikalno, da ne kažemo konačno rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj, bio je nedvojbeni prioritet ustaške države. Ta se kolaboracionistička ‘država’ iz vremena Drugoga svjetskog rata počela sve više i sve naglašenije (a tragom poznate Tuđmanove izjave kako je ona bila ‘i ostvarenje stoljetnih težnji hrvatskog naroda’) prikazivati kao nešto dobro, jer bilo je ‘naše’. Paralelno je teklo demoniziranje Narodnooslobodilačkog pokreta kao antihrvatskog, praćeno preimenovanjem ulica i trgova i rušenjem nekoliko tisuća spomenika antifašističkim borcima i žrtvama fašizma. O demoniziranju Komunističke partije i njezinoga vođe Tita, koji su borbom protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača stekli svjetsku slavu, da i ne govorimo. Užurbano se pisala i unosila u obrazovne programe ‘nova povijest’ (revidirana i falsificirana). Uvođenjem arhaizama, ali i ‘novokomponovanih’ riječi, potencirale su se razlike između hrvatskog i srpskog jezika. Na glavnom zagrebačkom trgu mogla se čuti ustaška himna ‘Puška puca, a top riče’, prodavale su se fotografije Ante Pavelića i zemljopisne karte NDH. Kao nova hrvatska moneta uvedena je, suprotno svemu što se najavljivalo, kuna (tako se novac u Hrvatskoj zvao samo u vrijeme NDH!). U nekim vojarnama visjele su slike ustaškog poglavnika, a hrvatski vojnici išli su u rat pjevajući pjesmu o Juri (Francetiću) i Bobanu (Rafaelu), notornim ustaškim ratnim zločincima. Po ovom potonjem nazvana je i jedna vojna postrojba koja je na svoju zastavu ispisala ustaški (i samo ustaški!) pozdrav ‘Za dom – spremni!’ U vojsku je uvedena terminologija iz vremena NDH (preuzeta dijelom iz Austro-Ugarske). Pravosudna je policija odjevena u odore iste boje kao što su bile i one ustaške. Nekim su se institucijama nadijevala imena što su u skraćenicama bila identična zloglasnim ustanovama iz ustaškog vremena (npr. UNS).

Potire li sve to stradanja hrvatskog naroda? Ni slučajno. To su naprosto nepobitne činjenice (samo neke) o kojima se u pravilu šuti. Hrvatska se zatvarala u sebe, postajući klaustrofobična i ksenofobna sredina. Njome su dominirali netolerancija i na klerikalizmu zasnovani nacionalizam (misa završava državnom himnom!). Kratki interval u tom nimalo slučajnom srljanju u prošlost bilo je deset godina mandata drugog hrvatskog predsjednika, što će ih Viktor Ivančić kasnije nazvati ‘incidentom’. Od početka 2010., a pogotovo od 2015., sve se vraća na stari kolosijek i nastavlja se ostvarivanje projekta zamišljenog davno prije 1990.

Po svemu dakle ovakva Hrvatska kakvu danas imamo nije slučajna. A hoće li takva i ostati? Odgovor na to pitanje u rukama je građana – birača na izborima u rujnu. I prevarenog branitelja, i radnika kojemu je pljačkaškom privatizacijom oteto ili uništeno radno mjesto, i žene koja se boji ostati u drugom stanju jer će izgubiti posao, i studenta koji ne vidi perspektivu u vlastitoj domovini, i poljoprivrednika koji, pritisnut dugovima, očajava na plodnoj zemlji što je nekada prehranjivala Hrvatsku i izvozila u svijet. O svima njima i o svakome od njih ovisi kakva će Hrvatska postati. Da ne bi bila ni slučajna država, ni država koja nije slučajno takva kakva sada jest.