Može se reći da su vremešni povratnici na Baniju i Kordun, naročito oni koji žive sami, već navikli na razne prevarante koji, lažno se predstavljajući, iznuđuju novac za TV pretplatu, telefone, struju i drugo. Stoga su postali oprezniji, no u nekim slučajevima, jedan od prevaranata s kojim nikako ne mogu izaći na kraj i koji ih sustavno ‘voza’ je upravo država koja ih je pozvala da se vrate, omogućila im povratak, a na kraju ih iznevjerila i prepustila na milost i nemilost sudbini.
Ne događaju se prijevare uz glavne prometnice i u većim naseljima gdje je uglavnom sve vidljivo i pod kakvom - takvom kontrolom. One se događaju u napuštenim i zapuštenim zaseocima do kojih se putem jedva može probiti, tamo gdje nema ni vode, ni struje, ni telefona i gdje se bez milosti, daleko od javnosti, do mile volje mogu izigravati propisi. Što povratnik živi na osamljenijem mjestu, što je stariji, pa još ako je riječ o starici koja živi sama bez igdje ikoga i nema je tko uputiti u njena prava, prilična je mogućnost da će biti, barem u nečemu prevarena. Janja Dijaković i njen suprug Mirko, pet godina nakon Oluje, vratili su se u svoje selo Šibine, južno od Gline.
Podovi od hladnog, hrapavog betona. Usred kupaonice školjka koja nije spojena. Nema nikakvih odvoda ni dovoda, nema kanalizacije, nema vode, nema struje. Na vratima, umjesto stakla – rupe, svjedoči Janja Dijaković
- Nismo znali što nas čeka i da li ćemo uspjeti krenuti ispočetka, no odlučili smo se za povratak jer je želja za kućom i zemljom, za susjedima i prijateljima, iz dana u dan bivala sve veća. Mislili smo: ako već moramo patiti, neka se patimo na svom ognjištu, jer to je jedino što u životu imamo - priča Janja Dijaković.
- Nismo zatekli ništa. Kuća je bila spaljena, sve odvezeno i pokradeno, a ono što je ostalo, zaraslo je u korov i kupinu. Ostala je samo trošna drvena štala. Podnijeli smo zahtjev za obnovu, uselili se u štalu i – čekali. Bilo je teško, ništa nam nije polazilo za rukom, a zimi smo se smrzavali i razbolijevali jer je štalu bilo nemoguće ugrijati. Sve je to na moga muža Mirka teško djelovalo. Upao je u nekakvu depresiju, više nije vjerovao da možemo preživjeti, povukao se u sebe. Ni godinu dana takvog života nije izdržao. Pronašli smo ga u obližnjem potoku Buzeti, oduzeo si je život. Tako sam ostala sama, svake zime umirala od studeni u štali i čekala obnovu. Čekala sam tako više od 10 godina i izgubila svaku nadu - jada se Janja Dijaković.
Kada su napokon stigli zidari i majstori, Janja je bila na izmaku snaga. Dok je ona i dalje živjela u štali, započelo je zidanje kuće i za dva mjeseca stavljena je pod krov. Kad je sve bilo gotovo, zaključali su kuću, dali Janji ključeve i rekli da još ne ulazi unutra jer se nešto sitno mora završiti, a oni će doći za nekoliko dana.
- Jednog jutra morala sam ići doktoru u Glinu. Kad sam se poslije podne vratila, majstori su me čekali pred kućom. Rekli su da su završili, da su sve instalacije spojili. Pitala sam kako su ušli unutra kad su ključevi kod mene, rekli su – ‘kroz prozor’! Na brzinu su stavili pred mene papir koji sam morala potpisati i otišli. Tek tada sam otključala i ušla. Što da kažem. Izvana gladac, iznutra jadac! Podovi od hladnog, hrapavog betona. Usred kupaonice školjka koja nije spojena. Nema nikakvih odvoda ni dovoda, nema kanalizacije, nema vode, nema struje. Na vratima, umjesto stakla, rupe. Nakon nekog vremena, do prvog susjeda koji nije baš blizu, jer se do moje kuće putem ne može, stigao mi je frižider i štednjak. Susjed je potpisao pa mi je sutradan to dovezao. Nedugo iza toga, prije dva mjeseca, stiže namještaj. Susjed ponovo želi potpisati, no ovaj put kažu da moram ja. Kako nisam bila kod kuće, vratili su se nazad s mojim stvarima. Tako sam ostala do dana današnjeg, bez kreveta, ormara, stola i stolica, a onaj frižider nemam gdje niti uključiti. Tražila sam da me priključe na struju. Stigao je neki čovjek iz glinske Elektre i rekao mi da moram odmah platiti 1000 kuna, pa će me on spojiti. Rekao je isto tako da će Elektra postaviti dva - tri stupa koji su potrebni do moje kuće i da to ide na račun države. Ali da 1000 kuna moram platiti odmah. Kako nisam imala taj novac, otišao je i više se nikada nije vratio. Eto, tako ti je to, moj sinko. Živim opet kao u onoj štali, samo što mi zimi nije toliko hladno, iako betonski podovi pomalo vuku reumu u moje kosti - kaže Janja.
Prvi susjed nesretne starice Đuro Relić udaljen je nekoliko stotina metara, no većinom godine put do nje je neprohodan za bilo kakvo vozilo.
- Uvjeti u kojima ta žena živi vrlo su loši. Ja pomognem koliko mogu, no i tu postoje granice. Bio sam kod nje i vidio obnovljenu kuću. Sve je obavljeno prilično traljavo. Radio je to, čini mi se, neki privatni poduzetnik kojega je angažirala država. Očito ga nisu kontrolirali, a kako čujem, on je i kasnije umro. Što se tiče struje, Janji su ostavili materijal, kablove i slično i ona je to dužna sama ugraditi. Vjerojatno nema novaca da plati taj posao, pa živi u mraku - objašnjava Đuro Relić.
U Državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje, kako to već i priliči ozbiljnoj instituciji, za sve informacije treba se obratiti pismenim putem i pričekati odgovor. Kako se već kite borovi i pripremaju zakuske, sve će potrajati do polovice siječnja. Neslužbeno saznajemo da je Janja Dijaković očito propustila priliku da se žali na izvršene radove, a rokovi su prošli, pa je, prema svemu sudeći, i u ovom slučaju vuk pojeo magare.
Osim toga, kažu, opet neslužbeno, nije smjela potpisati primopredaju obnovljene kuće dok sve pomno nije pregledala. To što je bila naivna i prevarena od drskog izvođača, njen je problem!
