>

novosti logo

Kronika Kronika
Piše Goran Gazdek

Nema ovdje vrućeg asfalta

Cestu su nasipali tek kada je Prizma objavila priču. Došao je načelnik i ljutito pitao zašto smo zvali televiziju. Zato što smo mi pravoslavci građani trećeg reda, tvrde stanovnici sela Podsreće i Crljenici kraj Požege

Lagano je ovdje ušetati usred ljeta. Dođite u jesen kad se spuste kiše ili zimi kad zapadnu snjegovi - kažu nam mještani sela Podsreće i Crljenci u Općini Brestovac, 18 kilometara od Požege. Rajko Milinović, bivši predsjednik Mjesnog odbora Podsreća odmah će objasniti: ‘Cesta ima asfalt, dva kilometra s jedne stane i kilometar s druge. Sve drugo je čisti horor, avantura koju si rijetki žele priuštiti i na koju pristaju samo oni koji moraju. Mi smo ovdje kao neki poluotok. Godinama smo se borili da nam posipaju cestu, sada su to napravili, ali šta nam to vrijedi kada učestale ljetne kiše sve vraćaju na staro’.

A nitko ovdje za nevremena ne mora doći - ni pokretna trgovina, ni hitna pomoć - i nikome zbog toga ne moraju odgovarati.

- Nije to njihova volja, to je jednostavno viša sila. Cesta je za vremenskih nepogoda neprohodna, a kad se Orljava izlije i odnese mostove ili preplavi putove ne može se dalje pa se moramo sami snalaziti - dodaje Milinović, naglašavajući da bi griješio dušu kada bi rekao da ralica ne dođe čistiti snijeg, ali tek nakon tri-četiri dana.

Jedini koji ih ne zaobilaze su raznorazni prevaranti i vucibatine. Malo-malo netko navrati u selo, uredno se legitimira nekakvim karticama i vizitkama, kaže da je iz te i te firme, da prodaje ovo ili ono ili ljude stane nagovarati da prijeđu kod novog distributera struje ili mobilnog operatora. Raspituju se o mirovinama i rodbini, posjedu i vlasništvu, navikama i običajima. Ljudi su već toliko puta bili prevareni, neki i opljačkani, tako da nerado razgovaraju sa strancima.

Uvjerili smo se i sami! Selo je sablasno pusto, baš ništa ne narušava avgustovsko popodne, dvorišna vrata zaključana, a kada nekog i spazimo odbija bilo kakav razgovor za novine. Hvala lijepo, doviđenja! Tek iz jednog dvorišta dopiru glasovi. Osluškujemo. Dva muška i jedan ženski. Dozivamo, predstavljamo se, gospođa spremno otvara kapiju, vodi nas do stola na terasi, pokazuje stolice, nudi kavom…

Mi smo ovdje jedinstveni jer nas vežu isti problemi, ali već malo dalje nema jedinstvo. Srbin je kao kukuruz: što dalje jedan od drugog, bolje uspije, ako su blizu – nikako, kaže Rajko Milinović

Stanu se raspitivati o stanju u medijima, sveopćem žutilu i crnilu, i sezoni kiselih krastavaca koja nas je sigurno dovela u krajeve gdje je Bog već odavno rekao laku noć. Kako razgovor odmiče sve je više povjerenja, sada nam već toče pivo iz dvolitrenke, a možemo s njima i ručati ako smo gladni.

- Čim ste rekli da se zovete kao moj sin nekako ste mi bili dragi i nisam se ni trena dvoumila pustiti vas ili ne - priznala je kasnije Cvijeta Kostadinović.

Njen suprug Milutin kaže kako se više ne boji klasičnih kradljivaca iz priča i sjećanja starijih ljudi jer danas se krade na fino.

- Lopovluk vlada, moj gospodine. Stalno nas varaju, uzmu sirotinji i to malo novaca što ima. Zovu iz Varaždina da smo dobili neku nagradu, a moramo platiti 99 kuna poštarine. Rekao sam da ću im policiju poslati i spustio slušalicu. Kad mi netko nešto prodaje neka me gleda u oči, a nemoj mi preko telefona prodavati. A ovi koji dolaze točno znaju gdje žive osamljeni ljudi, nema dana da netko ne dođe nešto nuditi i tražiti. Jednom mi je tako jedan počeo nešto muljati, već sam potpisao i ugovor, a kada sam pažljivije počeo čitati vidim da ću biti nasamaren. Počeo se nešto izmotavati i mucati, ja ga uhvatim da mi objasni što je to, a on meni da ide na policiju. Sjedaj u moj auto, ja te vozim na policiju, ali nije htio nego počeo bježat u kukuruze - prisjeća se Milutin.

Podsreće se kao naselje spominje još u 15. stoljeću, Srbi iz Bosne su ga naselili u 17. stoljeću, a ime je složeno od riječi pod i cretje, cret znači močvarno tlo. Selo danas broji 26 stanovnika, najmlađi ima 46 godina. Nekada su se bavili najviše paprikom i duhanom, a sada rade samo za svoje potrebe. Stari su i spori, ne mogu zadovoljiti nove poljoprivredne standarde i trendove. Pitamo ih kako žive, slažu li se i druže.

Lopovluk vlada, moj gospodine. Stalno nas varaju, uzmu sirotinji i to malo novaca što ima. Zovu iz Varaždina da smo dobili neku nagradu, a moramo platiti 99 kuna poštarine, priča Milutin Kostadinović

- Na početku je bilo super, a sad se baš i ne družimo. Ljudi gledaju serije i svoja posla. Svako je sa svakim dobar, ali rijetko ovako sjednemo, pričamo i popijemo. Mi smo ovdje jedinstveni jer nas vežu isti problemi, ali već malo dalje nema jedinstva. Srbin je kao kukuruz: što dalje jedan od drugog, bolje uspije, ako su blizu - nikako. Mene nije briga da imaš sto mercedesa, neću ti biti jalan - govori nam Milinović s početka naše priče i otrči preko puta po gospođu Božicu Mandić jer je ona, kako kaže, sada najkompetentnija za izjave o životu u selu.

Božica je nova predsjednica Mjesnog odbora. U Podsreće, svoje rodno selo vratila se iz Našica gdje je živjela 28 godina. Tamo je bila udana, vratila se kad joj je muž umro jer je u Našicama više ništa ne veže. Kaže nam da su u borbi s općinskom vlašću oko održavanja i sanacije ceste dobili bitku, ali ne i rat.

- Cestu su nasipali tek kada je Prizma o problemu objavila priču. Došao je načelnik i ljutito pitao zašto smo zvali televiziju. Zato što smo mi pravoslavci građani trećeg reda, kažem ja. Nije istina, kaže on i opet po starom. Te nema novaca za toliko nerazvrstanih cesta, te ne isplati se ulagati u nešto gdje živi samo nekoliko stanovnika. Kako sada ima novaca kad smo bili na televiziji? Znači, može se - kaže gospođa Mandić.

Kraj spomenika palim borcima i žrtvama fašističkog terora u središtu sela srećemo Milutina Draganića Miću. Kaže nam da su mještani samoinicijativno, uz pomoć udruge antifašista, obnovili spomenik u lipnju 2012. godine.

- U Drugom svjetskom ratu život je izgubilo 22 mještana Podsreća, a selo su 14. kolovoza 1942. spalile ustaše. U Domovinskom ratu ploča s imenima žrtava je razbijena - objašnjava Mićo.

U dvorištu obitelji Milojević radno, svi su u poslu. Prekidaju na časak košnju.

- Svima sam pisao, nema kome se nisam javio, jedino su novinari odradili posao i zahvaljujući njima imamo bar nešto. U ovaj put nije ulagano sigurno deset godina. Nismo tražili asfalt nego samo da se naspe put, ništa više od onoga što su dužni napraviti. Stalno govore kako nema novaca! Znam da je teška situacija, ali za Brestovac i druga naselja u općine ima, a za nas nema! Da se redovito održavalo ne bi sada trebalo puno novaca - kaže nam Nikola Milojević.

Nikola ne živi u Podsreću, ali je jako vezan za rodno selo svoje majke u kojem je odrastao uz djeda pa ovdje danas provodi slobodno vrijeme. Imanje je u ratu bio devastirano i zapušteno. Upornim radom su ga obnovili i tu namjeravaju živjeti, baviti se poljoprivredom, a preduvjet za to je prometna povezanost.

1/2