U Zagrebu će se od 21. do 28. februara održati 12. izdanje Zagrebdoksa, međunarodnoga filmskog festivala dokumentarnih filmova. O ovogodišnjim novostima i novitetima, ali i aktualnoj atmosferi u kulturi, razgovaramo s direktorom festivala Nenadom Puhovskim.
- Festival se ugrubo dijeli u tri dijela, od kojih su dva stalna, a treći se mijenja. Prvi je međunarodna i regionalna natjecateljska konkurencija, koja najviše zanima autore i veći dio publike; u njoj su ove godine, uz ostalo, i filmovi koji su dobili nagrade na filmskim festivalima, poput ‘Zemlje kartela’ nominirane za Oskara, ‘Sonite’ nagrađene od velikog žirija i publike na festivalu Sandens i niz sjajnih dokumentaraca s drugih prestižnih festivala. U regionalnoj konkurenciji prikazujemo filmove s područja bivše Jugoslavije, kao i one iz Bugarske, Rumunjske, Mađarske, Italije i Austrije - najavljuje Puhovski.
Relevantni naslovi
- Drugi dio festivala su filmovi koji se ne natječu za nagrade, ali su u službenim programima na koje je publika navikla i koje voli, od Biografskog doksa, Glazbenog globusa do Stanja stvari, retrospektiva ili Kontroverznog doksa. Ove godine imamo i retrospektive dvoje poznatih filmaša s kojima će publika moći razgovarati. Erik Gandini je talijansko-švedski autor kojeg zbog beskompromisnog i kritičkog pristupa općeprihvaćenim društvenim pojavama smatraju švedskim ikonoklastom; poznat je po filmovima ‘Videokracija’ o Berluskoniju i ‘Tko je izdao Če Gevaru’, u kojem rasvjetljuje mit o krivcu za njegovu smrt. Nino Kirtadže je gruzijsko-francuska glumica i dokumentaristica poznata po suptilnim i toplim prikazima ljudi u postsovjetskoj svakodnevici. Zagrebdoks je jedini festival koji prikazuje retrospektive specijaliziranoga domaćeg filma, pa ove godine imamo i ciklus hrvatskoga antropološkog dokumentarca.
Promjenjivi dio festivala čine posebni programi i događanja. Ove je godine tu program ‘Djeca mijenjaju svijet’ – filmovi koje su o sebi radila djeca i mladi izbjeglice u radionicama u Jordanu i Austriji. U programu ‘Rusi dolaze’ prikazujemo desetak filmova ruskih autora, (uglavnom mlađih i žena), koji se bave sadašnjošću Rusije. Izdvojio bih i program dokumentaraca rađenih u tehnologiji virtualne stvarnosti, koji su itekako društveno relevantni, a posjetitelji će ih gledati uz pomoć 3D naočala. Prikazat ćemo i film o biciklima i automobilima koji govori o ekološkom trenutku današnjeg svijeta u smislu klasičnih motora i zagađenja; tim ćemo povodom upriličiti i biciklističku karavanu kroz grad, koja će završiti na projekciji filma.
Imamo 17 programa i ukupno 160 filmova koje smo izdvojili između približno 2000 pogledanih iz vrha svjetske dokumentaristike. Prvi put imamo i predprogram, tri izuzetno kvalitetna filma koja ćemo prikazati prije festivala, tijekom vikenda oko Valentinova: to je pobjednički dokumentarac Sandensa ‘Čopor’, južnokorejski ‘Ljubavi, ne prelazi tu rijeku’ i spektakularni portret čovječanstva ‘Ljudski’. To su tri vrlo različita i vrlo kvalitetna filma, kojima želimo motivirati i privući novu publiku - kaže naš sugovornik.
Koji su ovogodišnji aduti festivala?
Teško je unaprijed reći što će privući najviše pozornosti gledatelja, jer imamo niz interesantnih filmova, i hrvatskih i stranih. Jedan od njih je svakako ‘Kandidat’ kolega Roberta Zubera i Tomislava Pulića, koji govori o izboru predstavnika stanara u velikoj novozagrebačkoj zgradi; taj izbor, koji je naša svakodnevnica, ima svoju kampanju i nalikuje pravim izborima. ‘Treći’ Arsena Oremovića bavi se nogometom, a ‘Turizam’ Tončija Gaćine hrvatskim turizmom, i to na jedan poetsko/ironičan način. Neki su filmovi kontroverzni sami po sebi, poput ‘Zasluge za ubojstvo’ Vladija Antoneviča, priče o ruskim neonacistima bazirane na klipu Jutjuba kojim je dokumentirano dvostruko ubojstvo. Film ‘Erpatak model’ je zastrašujuća slika maloga mađarskog mjesta čiji je načelnik odlučio ukinuti demokraciju, disciplinirati Rome, a nezaposlene natjerati da rade na javnim radovima i pjevaju nacističke pjesme. Film je vrlo interesantan i može nas naučiti što se događa kad se zloupotrijebi demokracija i ne reagira na ekstremne stavove. ‘Džihad – priča o drugima’ govori o džihadistima koji se vraćaju u europske zemlje u kojima su rođeni; zastrašujući je po realnosti i otvorenosti koju je autorica uspjela dobiti od svojih sugovornika.
HAVC je uzoran model
Kako ocjenjujete aktualne procese u svjetskoj dokumentarističkoj produkciji?
O budućnosti dokumentarnog filma razgovarat ćemo s nizom stranih i domaćih stručnjaka na okruglom stolu u sklopu festivala. Dešava se puno toga, ne samo kod nas nego i u Europi, o čemu treba razgovarati: javne TV kuće sve više gube bitku s komercijalnima i sve manje investiraju u dokumentarni film, a zbog tehnoloških promjena filmovi se mogu snimati sa svakim boljim mobitelom. Filmovi predviđeni za kina jako dižu budžete, pa bi se proizvodnja dokumentaraca mogla usmjeriti na dva toka: jeftine, potrošne i brzokonzumirajuće dokumentarce koje će snimati i profesionalci i amateri te visokoproducirane radove za kina. Bojim se da time u opasnost dolazi onaj središnji korpus dokumentaraca, do kojega je nama najviše stalo. Autorski je ovo jedna od boljih godina za dokumentaristiku, a mi smo pokušali dati svjetski presjek najboljega: od pravih dokumentarnih spektakla i dokubastera do malih, intimističkih uradaka novih ili nepoznatih autora.
A kako stoje stvari s regionalnom produkcijom?
Mislim da je pitanje proizvodnje filmova u Hrvatskoj još uvijek daleko najbolje riješeno, bez obzira na sve primjedbe. HAVC je uzoran model, u kojem je uspostavljeno predfinanciranja filmova, a tu su i natječaji za TV projekte. Sve se to zrcali u dobroj produkciji. I u Sloveniji postoji takav model, a s njime u krenuli i u Srbiji. Ove godine nisam vidio neke fascinantne srpske filmove, ali svi mi imamo bolje i lošije trenutke, pa vjerujem da će dogodine biti bolje, pogotovu radi povratka Martovskog festivala na kojem će, vjerujem, biti zanimljivih filmova, koje ćemo prikazati na sljedećem Zagrebdoksu. Od ovogodišnje produkcije prikazujemo dansko-srpsku koprodukciju ‘Flotel Europa’ koja je dobila niz festivalskih nagrada i film ‘Abdul i Hamza’ koji govori o somalijskim emigrantima na srpsko-rumunjskoj granici. Tu je i ‘Vijetnam’, film o skupini mladih rođenih 1990-ih koja živi u svojevrsnom getu, kao i srpsko-hrvatsko-bosanska koprodukcija ‘U potrazi za snom’, priča o generaciji autora Mladena Mitrovića koja se rasula po cijelom svijetu, a on je pokušava vratiti. Prikazujemo i apsolutnog pobjednika festivala u Portorožu, ‘Dom’ Metoda Peveca, zatim ‘Izmaglicu Srebrenice’ Samira Mehanovića i ‘Jedan dan u Sarajevu’ Jasmile Žbanić. Od hrvatskih filmova, osim već spomenutih, naveo bih ‘Pravdu’ Nebojše Slijepčevića, ‘Kratki obiteljski film’ Igora Bezinovića i ‘4.7.’ Đure Gavrana.
Bi li i dalje trebalo praviti filmove o repovima rata, poput ‘Pravde’ ili ‘Biti ili ne Ivan Hiti’?
Interes postoji, jer postoje i stvari koje još nisu riješene. Takvi se filmovi bave posljedicama rata, ali i ukazuju na neke uzroke. I premda je od kraja sukoba prošlo 20 godina, očito nam treba još vremena da se neke stvari razjasne. Tako da se bojim da ćemo još neko vrijeme morati gledati filmove o tim temama.
