Novosti

Kultura

Neprijateljska propaganda: Bauk konzumizma

Nestat će priča o dvjesto obitelji, ostat će surovi tržišni odnosi; nestat će omraženi lik lokalnog monopolista, situacija će ostati ista; nestat će naizgled neuništivi tajkun, ostat će njegov Konzum… Vidimo se, dakle, i sutra!

Yml9y5qd518c008vr7gqv1axxmm

Prešućena socijalistička prošlost (foto Youtube)

Brisanje tragova

Bauk kruži Hrvatskom, bauk konzumizma. Eno ga na vašim ekranima, gdje se ovih dana bjesomučno vrti marketinška kampanja ‘60 godina Konzuma’, podcrtana optimističnim sloganom: ‘Vidimo se i sutra!’ U redu, reklamne poruke ni inače ne stupaju u intimnije odnose sa stvarnošću kojom se kreću, ali ovakav raskorak ipak ne viđamo često. Ruši se najveće hrvatsko privatno poslovno carstvo, pada patrijarh iz mita o dvjesto bogatih obitelji, medijski komentatori nižu predapokaliptične scenarije: sve je u redu, vidimo se i sutra. Nestaju, jedna po jedna, temeljne činjenice koje smo učili o kapitalizmu, 27 godina tranzicije prema liberalnom Zapadu završava u stražnjem dvorištu ruske državne banke, od ideologije slobodnog tržišta nije ostalo ništa, Vlada se mora uplesti da sanira posljedice Todorićeve propasti: nema razloga za brigu, slavimo 60 godina Konzuma. I nitko se pretjerano ne zamara time što je u 60 godina povijesti Konzuma nonšalantno ukalkulirana čitava prva etapa socijalističke izgradnje firme, nikoga naročito ne dira to što slogan o 60 godina neprekinute tradicije prešućuje ključni čin privatizacijske pljačke: kapitalizam vješto briše svoje tragove. Jer Konzumova kampanja možda jeste samo preventivna marketinška šminka novonastale štete, ali to ne znači da istodobno ne sažima širu društvenu poruku. Koja glasi: kapitalisti mogu propasti, ideološke iluzije mogu se raspasti, ali kapitalizam ostaje jedina igra u gradu. I kao što spretno guta socijalističku prošlost čije je resurse svojevremeno prisvojio, tako će spremno dočekati budućnost bez malog hrvatskog Gazde. Nama ostavlja iste one nevolje koje imamo i danas, samo što nas lišava omražene figure domaćeg vlastelina, glavnog sumnjivca i dežurnog krivca za ovdašnje tranzicijske neuspjehe. Nestat će tako priča o dvjesto obitelji, ostat će surovi tržišni odnosi; nestat će lik lokalnog monopolista, situacija će ostati ista; nestat će naizgled neuništivi tajkun, ostat će njegov Konzum… Vidimo se, dakle, i sutra.

KGK@HNK

Niti dva tjedna nakon premijere ‘Labuđeg jezera’ u zagrebačkom HNK-u ne raspolažemo razumnim pretpostavkama o tome što je moglo nagnati predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović da se popne na binu pa napravi scenu, vitla tuđim buketom i razdragano se klanja baletnoj publici. Izvjesno je tek da taj inovativni teatarski postupak – nešto kao rušenje četvrtog zida od stida – unosi revoluciju u suvremenu kazališnu teoriju. Službeno je to prije nekoliko dana potvrdila i nadležna državna instanca: sama čelnica Ministarstva kulture Nina Obuljen Koržinek ustala je u predsjedničinu odbranu. ‘Mediji, umjesto da govore o spektakularnoj premijeri, bave se takvom jednom situacijom koja je splet nesretnih okolnosti. Mislim da je to ispod svake razine i kao ministrica sam izrazito tužna’, požalila se u intervjuu televiziji N1, proširivši optužbu protiv nekulturnih novina i portala: ‘Kad mediji prate kulturne događaje, to su uglavnom teme tko je bio, je li došla ova ili ona… mislim da nam fali malo više fokusa na umjetnike.’ Nije da u ‘Neprijateljskoj propagandi’ uzgajamo ozbiljnije iluzije oko tretmana kulture u hrvatskim medijima, ali ipak bismo upozorili na nezgodnu činjenicu: među nešto više od četiri milijuna stanovnika Hrvatske kojima se ti mediji obraćaju postoji samo jedna osoba koja nema baš nikakvo pravo na javnu kritiku njihovog sadržaja, a to je osoba koja trenutno obavlja dužnost ministra kulture. Mediji joj, naime, spadaju u ministarski resor, skupa s odgovornošću za njihovo stanje. Drugim riječima: nema nikakve načelne razlike između ministrice kulture koja elitistički pljucka po hrvatskim medijima i ministrice kulture koja bi, recimo, prozivala hrvatske pisce zbog tema o kojima pišu ili sugerirala hrvatskim režiserima kako da snimaju filmove. Trećim riječima: ministrica u pohodu na kulturne rubrike pruža podjednako žalostan prizor kao i predsjednica zalutala ispred baletne publike. Podjednako su dezorijentirane, podjednako izgubljene između omanjeg javnog skandala i solidne lične blamaže: valjda se zato tako dobro razumiju, valjda se zato jedna s drugom slaže.

Kako upokojiti vampira

Dvadeset i sedam godina nakon što je komunizam u Istočnoj Evropi temeljito razmontiran i stavljen ad acta, borba protiv njega ulazi u odlučujuću fazu. Albanska vlada ovih dana otvara arhive Sigurimija, nekadašnje sigurnosne službe; paralelno, državno financirani Institut za komunističke zločine sasvim ozbiljno predlaže zabranu prikazivanja skoro svih filmova snimljenih u doba crvenog mraka. ‘U opasnosti smo jer emitiranje tih filmova održava nostalgiju za diktaturom’, tumači režiser i predsjednik Instituta Agron Tufa. ‘Oni čine veliku štetu javnosti, oni su etička i estetska katastrofa koja pogađa mlađe generacije…’ U Mađarskoj istodobno najavljuju zakon o zabrani komercijalne upotrebe svih simbola totalitarnih režima, a kako baš nijedna kompanija niti u jednoj reklamnoj kampanji ne promovira kukaste križeve, prilično je jasno da zakon cilja na uklanjanje crvene petokrake. Konkretnije, one Heinekenove: Mađari su bijesni na pivsku multinacionalku zato što je nedavno dobila sudski spor protiv Csikija, malene marke rumunjskog piva omiljene među tamošnjom mađarskom manjinom. A kako za to vrijeme stojimo u Hrvatskoj? Slabo, čini se, slabo. Dok Albanci već predano prekapaju po tajnim arhivima, kod nas se tek sprema zakon koji će ih otvoriti; dok tamo planiraju bunkerirati kompletnu nacionalnu kinematografiju, ovdje su jedva makli jednog običnog ravnatelja audiovizualnog centra; dok u Mađarskoj frontalno tuku po moćnoj međunarodnoj korporaciji, ovdje Vlada zabranu petokrake stidljivo delegira improviziranom povjerenstvu za suočavanje s prošlošću… Apeliramo zato na hrvatske desničare da se uozbilje, da se hitno ugledaju na svoje balkanske uzore: najteže bitke protiv bivšeg sistema tek su pred nama, a to što neprijatelja zapravo nema nije razlog za opuštanje. Potrebno je ukloniti sve te zvijezde, potrebno je cenzurirati filmove, potrebno je demontirati sjećanje. U suprotnom, netko bi se još mogao prisjetiti da je komunizam kod nas – osim opasnih simbola i vladajuće ideologije – uključivao i elemente društvene solidarnosti kakvima danas uglavnom oskudijevamo. U suprotnom, netko bi se mogao prisjetiti da nam je prije 27 godina, na početku istočnoevropske tranzicijske avanture, obećavan društveni prosperitet pod zastavom kapitalizma, a ne svakodnevna, promašena, besmislena bitka protiv komunizma.

Drugo lice prijestolnice

Dok se Rijeka priprema za projekt Evropske prijestolnice kulture 2020 – kojem će, inače, jedno od ključnih konceptualnih sidrišta biti tema ‘rada’ – riječki kulturnjaci idu u prosvjede zbog napada Grada na njihova radnička prava. Sukob je kulminirao nedavno, nakon što se trećina od oko 420 zaposlenica i zaposlenika u gradskim kulturnim institucijama – kazalištima, bibliotekama, muzejima – okupila na Korzu, zahtijevajući potpisivanje novog kolektivnog ugovora s definiranim koeficijentima plaća, koje bi pritom trebale biti izjednačene s onima što ih primaju radnici u gradskoj upravi. Riječka vlast zauzvrat nudi prijelazni jednogodišnji ugovor ne bi li konflikt uklonila iz zone predizbornog političkog rizika, ali sindikalisti ne pristaju na privremena rješenja; brinu ih, govore, otvorene najave kasnije fleksibilizacije radnih odnosa. Izvan lokalnih riječkih medija, cijela je situacija uglavnom nepoznata: stotine ljudi u borbi za svoja radna prava naprosto nisu tema od nacionalnog značaja. Vijest zato bilježimo samo usputno, diskretno je pospremamo u arhivu; bit će zanimljivo izvući je odande za nešto manje od tri godine, kada sezona evropske prijestolnice otpočne, a čitava se domaća kulturna javnost najednom zainteresira za maštovite predstave, performanse i izložbe posvećene radnicima, njihovim prosvjedima i pravima.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više