>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Mala škola programiranja

Nenad Bakić je preuzeo projekt razvijen na britanskoj javnoj radioteleviziji i oslonio se na volonterski zanos ovdašnjih nastavnika, da bi završio na hrvatskoj javnoj radioteleviziji propagirajući smanjenje broja istih tih nastavnika u školama

Pitanja i odgovori

Kratki sprint kroz institucije Nenada Bakića – prononsiranog borca protiv uhljeba i ‘šampanjskih socijalista’, poduzetnika podjednako omiljenog u najširim medijskim krugovima i u najužem državnom vrhu – okončan je prošlog tjedna trijumfalnim gostovanjem u emisiji Hrvatskoga radija ‘Razgovor s povodom’: ondje nas je novopečeni stručnjak za učenje podučio kako je jedan od temeljnih problema našega školstva prevelik broj učitelja. Zato treba ‘redefinirati položaj nastavnika’, i to tako što će se njihov broj ‘svesti na primjerenu mjeru’; oni koji prežive redefiniciju, za nagradu će biti bolje plaćeni i ‘postati zvijezde’. Kako smo točno ustanovili da je nastavnika ‘danas možda previše u školstvu’, kako to da često predaju razredima s preko 30 učenika ako ih pritom ima previše, čime se mjeri ‘primjerena mjera’: ništa od toga, nažalost, nismo doznali. Kao da je, uostalom, važno: u slučaju Nenada Bakića sva su pitanja suvišna, jer odgovore ionako unaprijed znamo. Recimo: što može biti apsurdnije od toga da privatni investitor na javnom medijskom servisu zagovara udar na radnike u drugom javnom sektoru? To da su isti ti radnici, učiteljice i nastavnici, prethodno masovno pristajali volontirati u njegovom projektu uvođenja edukacijske micro:bit tehnologije u školske razrede. A može li nešto biti velikodušnije od dobrovoljnog angažmana istih onih nastavnika koje bi Bakić sada otpuštao? Može: odluka kojom mu je Vlada nedavno darovala skoro pola milijuna proračunskih kuna, oslobađajući ga poreza na oko dvije hiljade donacija u crowdfunding kampanji ‘STEM revolucija u školama’. Ali zašto su mu dali novac dva milijuna poreznih obveznika, ako je u kampanji sudjelovalo tek dvije hiljade donatora? Zato što je to zatražio. U redu, takvo podilaženje trenutnim željama Nenada Bakića mora da je presedan u državnom vrhu? Pa i nije: kada mu projekt uvođenja micro:bit tehnologije u škole prije nekoliko mjeseci nije prošao na javnom natječaju Ministarstva znanosti, investitor je pokrenuo takvu medijsku hajku da ga je nesretni ministar Barišić – za razliku od svih ostalih odbijenih sudionika natječaja – odmah pozvao na ekskluzivni sastanak. Ispada dakle da Bakić šeta glavnim uredima državnih institucija onako kako mu se prohtije? Ne znamo, ali prije nekoliko smo dana vidjeli fotografije njegovog sastanka u uredu same predsjednice države, i to u društvu osobe koja pokušava obnašati navedenu dužnost. Dobro, ali zašto ga onda skoro svi mediji uporno portretiraju kao usamljenog investitorskog vizionara, poduzetnika-odmetnika, apartnog borca protiv tromog državnog aparata? Zato, rekli smo, što je u škole vlastitom inicijativom uveo inovativnu praksu učenja programiranja na takozvanim micro:bit kontrolerima. To onda mora da je neka opaka korporacijska tehnologija, proizvedena u surovim tržišnim uvjetima, čim je privatni poduzetnik mora gurati u javne škole? Ustvari, nije: micro:bit kontrolere je prije dvije godine osmislio i razvio britanski BBC. Javna radiotelevizija? Javna radiotelevizija. Samo malo: Bakić je, ukratko, preuzeo projekt razvijen na britanskoj javnoj radioteleviziji, javnim sredstvima, zatim ovdje dobio podršku političkog vrha vrijednu pola milijuna javnih kuna i oslonio se na volju nastavnika da rade u slobodno vrijeme, i to uglavnom u javnim školama, da bi na kraju završio na hrvatskoj javnoj radioteleviziji propovijedajući protiv istih tih javnih radnika, a sve to u ime privatne inicijative? Ukratko, da. Ali što onda uopće znači to da ga danas jednoglasno slavimo kao originalnog inovatora, poduzetničku ikonu, investicijskog vizionara koji je ovom društvu samostalno darovao najnovije svjetske programerske vještine? Znači, jednostavno, da je projekt uspio: znači da smo dobro programirani.

Djevojčica s Wall Streeta

Priča o ‘STEM revoluciji’ priča je o poduzetničkoj mimikriji na kapitalističkoj periferiji, a kako izgleda mimikrija u samom srcu kapitalizma doznali smo nedavno iz jedne vijesti s Wall Streeta. Ondje je uoči Međunarodnog dana žena, točno nasuprot čuvene brončane skulpture ‘Bika u trku’ – tog ikoničkog prikaza agresivne volstritovske moći – nenajavljeno postavljen odljev ‘Neustrašive djevojčice’: maleni lik prkosne curice koja stoji pred zvijeri, odvažno je gledajući u oči. ‘Djevojka s Wall Streeta slavi sve one koji su se oduprli tako što odlučili stajati na svom mjestu’, oduševljen je New York Times. ‘’Neustrašiva djevojčica’ dizajnirana je kako bi promovirala novu inicijativu jedne velike financijske firme, koja traži povećanje broja žena u upravnim odborima svojih klijenata’, s odobravanjem pojašnjava CNN. ‘’Neustrašiva djevojčica’ predstavlja manje-više sve što je pogrešno u našem društvu’, rezolutna je Jillian Steinhauer, urednica malog, angažiranog portala posvećenog umjetnosti Hyperallergic. Steinhauer se, naime, potrudila pa istražila podatke koji mainstream medije nisu zanimali. Ispostavilo se da u upravnom odboru SSGA-a, financijskog diva koji je pokrenuo inicijativu za postavljanje više žena na najviše položaje kompanija, istodobno sjedi jedva 18 posto direktorica; ostala mjesta drže muškarci. Ispostavilo se, dalje, da je postotak u upravnom odboru njujorške centrale McCanna, advertajzerske agencije koja je osmislila gerilsku akciju postavljanja kipa, tek malo bolji: mršavih 27 posto žena. Ispostavilo se, konačno, da je javni dosje SSGA-a – baš poput arhiva ostalih velikih volstritovskih firmi – prepun optužbi za prevaru i utaju, visokih kazni i sumnjivih sudskih nagodbi… ‘Ima li ičega toliko patronizirajućega kao što je to gesta kojom dvije goleme, dominantno muške kapitalističke kompanije postavljaju brendiranu skulpturu jedne verzije ženskosti evidentno lišene svake prijetnje, a čine to dok navodno slave dan posvećen ženskoj jednakosti, koji pritom dugujemo socijalističkoj partiji?’ Ima, rekli bismo: činjenica da se pitanje ženske jednakosti uopće svodi na prebrojavanje mjesta u upravnim odborima financijskih kompanija. Ili, recimo, činjenica da čak i ovako bezopasna skulptura prema planu organizatora na Wall Streetu smije stajati samo tjedan dana. Nakon toga se sklanja: do nove svečane prilike, do iduće reklamne izlike.

Invazija superjunaka

Superjunaci na velikom platnu, antijunaci na malom ekranu: tako nekako izgleda podjela uloga u audiovizualnoj industriji posljednjih dvadesetak godina, otkako su multipleksima zavladali Kapetan Amerika, Thor, Spider-Man, Wolverine, Deadpool i ostatak nadljudsko-mutantske ekipe iz Marvelovih i DC-jevih stripova, a revoluciju televizijske produkcije paralelno poveli daleko kompleksniji, ambivalentniji i mračniji likovi poput Tonyja Soprana (‘The Sopranos’), Dona Drapera (‘Mad Men’) ili Waltera Whitea (‘Breaking Bad’). Nije pritom baš sve crno-bijelo, naravno. Poneki među novijim filmskim hitovima s X-menima ili Avengerima znao je, zapravo, biti sasvim solidan, baš kao što su se neki razvikaniji televizijski projekti, poput ‘True Detectivea’, putem pretvorili u spektakularan fijasko. Svejedno, osnovni trend je jasan: adolescenti su osvojili kinodvorane, ‘zahtjevnija’ i odraslija publika migrirala je pred male ekrane. Zato sada i živimo u eri – kao što zaneseniji među TV-kritičarima vole reći – ‘drugog zlatnog doba televizije’. Serije su postale privilegirani žanr našega doba, tumače nam, apgrejdana verzija onoga što je roman značio devetnaestom vijeku: njima pripada monopol na Zeitgeist. Samo, izgleda kao da bi se to uskoro moglo promijeniti: ‘novo zlatno doba televizije’ možda jest preživjelo brojne neuspjele TV-projekte, manijakalnu hiperprodukciju koja je prijetila da iscrpi publiku i periodične medijske najave svoga skorog kraja, ali televiziji sada prijete baš oni pred kojima su ‘ozbiljniji’ gledaoci svojedobno pobjegli pred tablete i laptope. Jer superjunaci dolaze: invazija je započela neprimjetno, prije tri-četiri godine, prvim epizodama serija ‘Arrow’ i ‘The Agents of S.H.I.E.L.D.’, a već je danas na programima raznih televizija petnaestak franšiznih projekata s likovima iz superherojskog univerzuma, od ‘Daredevila’ i ‘Jessice Jones’ do ‘Supergirl’ i ‘Gothama’. U različitim fazama pripreme pritom je dvadesetak novih naslova, koji bi trebali krenuti s emitiranjem kroz godinu ili dvije: realiziraju li se svi, superheroji će ubrzo preuzeti više od deset posto ukupne američke produkcije TV-serija. I čini se da na tome ne namjeravaju stati. Posljednja, tanka nada sastoji se u tome da bi usput mogli dodatno mutirati: pretvoriti se, pod zračenjem televizije, u nešto barem malo kvalitetnije od rutinske pubertetske zabave.

Ekranizacija Ferrante

A dok strepimo pred televizijskom invazijom superjunaka, sretnije vijesti stižu iz Italije: ondje uskoro započinje snimanje TV-serije prema ‘Napuljskim romanima’ Elene Ferrante. Četverodijelni ciklus, koji putanjom dugogodišnjeg prijateljstva glavnih likova, Elene i Lile, punktira dinamiku rodno-klasnih odnosa talijanskog društva u drugoj polovici prošloga stoljeća, među najuzbudljivijim je događajima na svjetskoj književnoj sceni posljednjih godina. Širokim povijesnim zamahom, mnoštvom likova i preciznim sondiranjem socijalnog konteksta Ferrantina proza kao da je od početka prizivala ekranizaciju upravo u formi televizijske serije: trideset i dvije planirane epizode – po osam za svaki od romana – u trajanju od po 50-ak minuta trebale bi biti dovoljne da obuhvate ambicioznu narativnu avanturu. Nešto manje obećava izbor režisera: Saverio Costanzo do sada je, naime, potpisao tek talijansku verziju globalno popularne serije ‘In treatment’, uz nekoliko filmova slabijeg odjeka. Ipak, prvi je uspješan potez već povukao: kada su novinari zatražili da prokomentira senzacionalističko otkriće pravog identiteta autorice skrivene iza pseudonima Elena Ferrante – do kojeg je tragom privatnih računa dogmizalo izvjesno žurnalističko njuškalo, izazvavši prije nekoliko mjeseci solidan globalni literarni skandal – Costanzo je razgovor brzo srezao. ‘Važan je samo njen književni identitet’, objasnio je. ‘Ja sam jedan od onih ljudi koje zapravo ne zanima tko je ona u privatnom životu.’ Režiseru tako već i prije prvog snimljenog kadra pišemo mali plus, a pred seriju stavljamo velika očekivanja: jesu li bila prevelika doznat ćemo u jesen iduće godine, kada je zakazana TV-premijera.

1/1