Veliki vodovođa

Fontana po fontana, kampanja. U danima iza nas Milan Bandić je stigao otvoriti jednu fontanu u Radničkoj cesti, najaviti gradnju druge iznad Britanca pa pustiti u probni rad još tri ispred Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Njihovo je svečano otvaranje planirano ipak tek za početak septembra: baš nekako uoči parlamentarnih izbora na kojima se istoimena stranka Bandića Milana nada osvojiti broj mandata dovoljan za uspješnu postizbornu trgovinu. A tu su i skori lokalni izbori… ‘Žele li ljudi u Hrvatskoj živjeti kao građani Zagreba, glasat će za nas’, otklonio je veliki vodovođa bilo kakvu sumnju u prave razloge nagle ljetne hidratizacije metropole. Kako su mu fontane donijele dovoljno publiciteta, stigao je novinarima pojasniti: ‘Ovo ima svoj funkcionalni i estetski moment. Ljudi kad se voze imaju vidjeti prirode.’ Prirodno, jer ‘mi smo europska metropola. Mi želimo biti ljepši i bolji od Rima i Beča. Nismo mi balkanska kasaba.’ Malo kiča, puno javnih sredstava, u sredini srednja Evropa: provjereni repertoar one man Bandića. Eto recepta za uspjeh, eto kako od glavnog grada nastaje predizborna propaganda…

Eksponat na vlasti

A propaganda može biti i postizborna, zašto ne: nekoliko stotina kilometara istočnije, u jednoj dalekoj balkanskoj kasabi, populist ozbiljnijeg kalibra čak i od zagrebačkog gradonačelnika muči se doduše da nakon izbora sastavi vladu, ali ipak pronalazi vremena za kulturno-prosvjetni angažman. Služba za informisanje Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića postavila je u ekskluzivnoj beogradskoj galeriji Progres veliku izložbu ‘Necenzurisane laži’, predstavivši javnosti novinske isječke, naslovnice, televizijske intervjue i karikature koje kritiziraju aktualnog tehničkog premijera i njegovu partiju, e da bi pokazala kako u srpskim medijima nema cenzure, suprotno onome što nezadovoljnici tvrde. ‘Teško je odgovoriti koliko je raznih optužbi, tih necenzurisanih laži, trenutno u opticaju na medijskoj sceni Srbije’, ocijenio je zabrinuti profesor filozofije i Vučiću sklon politički analitičar Dejan Vuk Stanković na otvaranju. Pa i nije baš toliko teško: netko se u SNS-u potrudio i izbrojao točno 6732 kritička priloga objavljena u posljednje dvije godine, pri čemu je u Knez Mihailovoj izloženo njih 2523. Nešto je teže, s druge strane, izabrati najbizarniji aspekt izložbe: je li to isljednički pedantno prebrojavanje negativnih medijskih osvrta, uvrštavanje tweetova ‘običnih’ građana koji spominju Vučića ili sama ideja da se tolerancija vlasti prema medijskoj kritici prezentira u formi javne galerijske prozivke kritičara? Visoka gošća na otvaranju, SNS-ova predsjednica Skupštine Srbije Maja Gojković, ima specifičan odgovor: ona smatra da je ovdje riječ o ‘konceptualnoj umetnosti tipa Marine Abramović.’ A nekoliko dana nakon otvaranja izložbu je konačno posjetio i njen središnji eksponat: ‘Ovo pokazuje koliko su besmislene njihove optužbe o cenzuri’, prokomentirao je Vučić. ‘Ovde nisam video nijedan ozbiljan argument ni o jednom pitanju, nisam video ništa što bi kritikovalo ono na šta smo ponosni, a to su ekonomski rezultati, to što smo deficit spustili ispod nivoa Mastrihta, što imamo najveći rast…’ Nije doduše spomenuo kako su spuštanju deficita ispod nivoa Mastrichta itekako pripomogle privatizacije, kako je među njima bila i velika prošlogodišnja privatizacija medija, kako su u toj privatizaciji lokalne medije preuzimali politički umreženi tajkuni s kriminalnim dosjeima, kako je usput bez posla ostalo više od tisuću novinara i drugih medijskih radnika.

Umjetnost naknadne pameti

Može Bandić biti veliki populist, može Vučić biti veći čak i od njega, ali na kraju svakog niza populizma sasvim sam je Donald Trump. I već je napravio nemoguće: nakon što su ga na konvenciji u Clevelandu republikanci promovirali u predsjedničkog kandidata, uspio je i službeno pretvoriti Hillary Clinton u nešto što smatramo ‘manjim zlom’. Najveći skandal konvencije – izuzmemo li Trumpa kao takvog – bio je, znamo, nastup njegove supruge Melanije: u njemu je, pokazalo se, plagirala dijelove jednog starijeg govora Michelle Obame. Tek što je komedija dospjela do medija, odnekud se međutim pojavio i čovjek koji je osamdesetih napisao kompletnu Trumpovu knjigu. Tony Schwartz je ghostwriter ‘autobiografskog’ promo-priručnika ‘The Art of the Deal’, bestselera koji je od Trumpa svojedobno stvorio neopozivog medijskog superstara big businessa. Tridesetak godina kasnije u velikom intervjuu ‘New Yorkeru’ doživljava nenadani napad savjesti pa osobno svjedoči kako je njegov bivši poslodavac zapravo običan manipulator, nesposoban da se koncentrira na istu stvar dulje od par minuta i načelno nezainteresiran za razliku između istine i laži: ‘Ako Trump pobijedi i dobije kontrolu nad nuklearnim oružjem, velika je mogućnost da će to voditi kraju civilizacije.’ Schwartzova je savjest brzo postala vijest, a nama se čini da je tu vijest napametnije čitati kao lijep metaforički poučak o rođenju trampoidne političke tragedije iz duha neoliberalnih osamdesetih: ere kapitalističkog trijumfalizma, fascinacije poduzetničkim uspjehom, kolektivnog obožavanja ‘umjetnosti deala‘… Za tako kompliciranu genezu problema Amerikanci ipak nemaju vremena: izbori su blizu, Trumpu šanse rastu, valja birati manje zlo. Ni sam Schwartz nije u malim nevoljama: već mu je iz stožera predsjedničkog kandidata uručena tužba, uz ljubaznu molbu da vrati višemilijunski iznos koji je u međuvremenu zaradio na knjizi.

Nove tehnologije, stari formati

Iz SAD-a povremeno znaju stići i manje deprimantne vijesti: stručnjaci MIT-a po prvi put su razvili tehnologiju trodimenzionalnog kino-platna koja je dovoljno jednostavna da bi mogla postati masovna. A hoće li, to doduše više ne ovisi o njima, nego o profitabilnosti izuma: ‘Tek treba vidjeti je li naš pristup financijski podoban da završi u kino-dvoranama’, izjavio je tamošnji profesor Wojciech Matusik. Istodobno, u industriji knjiga nove tehnologije donose neke neočekivane pomake unatrag: ‘Wall Street Journal’ piše o tome kako je u prošloj godini zarada američkih izdavača na e-knjigama pala za 11 posto, dok je zarada na mekoukoričenim tiskanim izdanjima porasla za tri, a na tvrdoukoričenim za osam posto. Pravi su hit, međutim, audio-knjige: na njima su nakladnici 2015. zaradili čak 38 posto više nego godinu ranije, dok je ukupna prodaja skočila za petinu. Sjajno prilagođene digitalnom okružju, smartphoneima i ostalim gadgetima, audio-knjige nastavljaju trend rasta i u ovoj godini: izdavači sve češće angažiraju razvikana glumačka imena, a Stephen King već je jednu svoju priču (‘Drunken Fireworks’) premijerno objavio u audio-formatu.

Šala

Na kraju ovog teže probavljivog niza vijesti o – mahom – moćnim i uspješnim sredovječnim i starijim muškarcima, umjesto dižestiva nudimo ostavku slovenskog pisca Evalda Flisara na mjesto predsjednika tamošnjeg P.E.N.-a. Njome je na smislen način okončala afera započeta objavom mejl-prepiske Flisara i književne kritičarke Anje Radaljac, od koje je prvo tražio fotografiju za objavu uz jedan njezin tekst pa zatim s fotografijom dobio i poriv da suradnicu izvijesti kako je na priloženoj slici ‘seksi’, baš kao što to ‘čovjek očekuje od perspektivne intelektualke, kritičarke, autorice i bogzna što sve ne.’ U nastavku korespodencije uputio je Radaljac još i u to da je ‘muškarcima seksi ženski intelekt’, dok je ‘fizička ljepota bonus’, a kada se njoj takva komunikacija nije svidjela, otkazao joj je sve ranije dogovorene suradnje. Uslijedile su velika javna polemika, međusobne optužbe, peticije: iako je naposljetku odstupio, Flisar do samoga kraja inzistira na vlastitoj verziji zbivanja, prema kojoj se – pogađajte – samo malo šalio.