Grub i gluplji

Već smo se zabrinuli, tjednima nitko nije javno odalamio uhljeba: tog stvora iz ekonomskih noćnih mora, biće s granice strave i užasa, otimača budućnosti vaše djece. A onda uzdah olakšanja, ipak ga se sjetila Slobodna Dalmacija. Pod naslovom ‘Mijenjaju se vlasti, stalno stižu novi uhljebi: jedan ‘parazit’ godišnje nas košta 372.420 kuna’ doznajemo tako da će skora smjena vladajućih značiti i promjenu 20, možda čak 30 tisuća političkih kadrova u državnoj upravi i javnim poduzećima. U čemu je točno problem ako jedni mijenjaju druge – pa ukupna masa plaća ostaje ista – do kraja teksta nismo doznali. Ali kvragu logika, kvragu matematika: čak i sama autorica članka nonšalantno priznaje da su zastrašujuće cifre kojima nas zasipa, svi ti milijuni kuna isisani iz državnog proračuna, ionako samo ‘gruba računica, vrlo gruba novinarska procjena’. Novinarkino ime ovdje ćemo prešutjeti, uglavnom zato što je nevažno: ionako nije potpisala ništa što s minimalnim varijacijama već nisu potpisivali nebrojeni kolumnisti, analitičari, opinionfejkeri… Ima zapravo nečega vrijednog iskrene sućuti u elementarnoj nesposobnosti cijele te medijske armade lovaca na uhljebe da napokon smisle jedan ili dva nova argumenta, diskretno prošire retorički arsenal uvreda, osvježe poneku metaforu. Ovako već godinama – sve u ime poduzetničke inovativnosti, kreativnosti, inicijative i dinamičnosti – mrcvare ista opća mjesta. ‘Uhljeb’, ‘parazit’, ‘državne jasle’… Uz takve apologete, domaćim poduzetnicima – čije interese zastupaju – protivnici ni ne trebaju. Svejedno, čak i taj otužni pogon za proizvodnju dežurnih krivaca uspješno obavlja svoju zadaću. Jer pored njihove vike i panike nitko ne stiže postaviti relativno zanimljivo pitanje: a što ćemo – ako nam je već toliko stalo do proračunske higijene – s onim milijunima kuna koje iz državnog budžeta svake godine posisaju veliki šefovi nemaštovitih novinskih lovaca na uhljebe, vlasnici Slobodne Dalmacije, ali i Jutarnjeg lista, Večernjeg, 24 sata? Kroz dva predizborna snižavanja porezne stope – kojima su njihovu naklonost kupovali prvo Ivo Sanader a zatim Zoran Milanović – komercijalne dnevne novine naime primaju tzv. neizravnu državnu potporu u godišnjem iznosu od preko 130 milijuna kuna. Prema, je li, ‘gruboj novinarskoj procjeni’. U redu, možda bi taj novac ionako bio potrošen na nešto manje važno od državnog financiranja privatnih medijskih projekata: recimo na plaće lijenih uhljeba. A možda bi se njime izgradio neki vrtić, pomoglo umirovljenicima, obnovila bolnica… Nema načina da saznamo: već smo ga prebacili na račune novinskih mogula da s njime rade što im je volja. Zauzvrat smo dobili grube procjene i još grublje uvrede, moralizatorsku histeriju i gnjecave floskule. Kasno je da se sada kajemo: platili smo, čitajmo.

Winneri i leaderi

Zato se na Weekend Media Festivalu u Rovinju okupila medijska makroflora iz najvlažnijih snova domaće poduzetničke elite: marketinški stručnjaci, TV-zvijezde, brend menadžeri, regionalni direktori… Govorilo se tu o contentu i novim platformama, influencerima i neuromarketingu, korisničkom iskustvu i value for money: medijski izvještaji s rovinjskih prezentacija i panel-rasprava poput vremeplova skromnijeg dosega vraćaju nas desetak godina unatrag, u ono predkrizno sanaderovsko doba, dok je balon srednjoklasnih fantazija još bubrio kao da nikada neće prsnuti, a uhljebe nije spominjao nitko jer nije bilo potrebe za histeričnim traženjem žrtve. Čitajući te izvještaje, primjećujemo još nešto: svi su afirmativni, svi su pozitivni, u svima gostuju isključivo winneri i leaderi… ‘Večernji list ima 70 posto pretplatnika i po tome smo leader’, kaže u Rovinju Dražen Klarić, glavni urednik Večernjeg lista, prenosi Večernji list. ‘Internet oglašavanje će ove godine prvi put prestići televizijsko’, predviđa direktor Styrije za Hrvatsku Boris Trupčević, prenosi internetski portal 24 sata u vlasništvu – jasno – iste te Styrije. ‘Kad smo prošle godine na portalu krenuli s native advertisingom, nije bilo klijenta koji ga nije kupio, a rezultati su bili odlični’, govori Branka Bajt, direktorica medijskih usluga Hrvatskog Telekoma, prenosi Telekomov T-portal… I tako dalje, i tako dalje: sve dalje od novinarstva, sve bliže native advertisingu. Riječ je, inače, o reklamnom žanru relativno novom kod nas, koji oglase maskira u klasične članke, reportaže, intervjue. Nešto kao neprikriveno prikriveno oglašavanje: nešto kao metafora kompletne medijske industrije. Valjda zato svi izvještaji iz Rovinja djeluju poput fragmenata nekog velikog native oglasa za poduzetničke vrijednosti, poslovnu asertivnost, energičnu kompetitivnost. Odnekud znamo da bi u tržišnoj utakmici po logici stvari trebalo biti i poraženih, pregaženih, uništenih, odbačenih, ali njih nekim čudom ne vidimo: tu su samo winneri, tu su samo leaderi…

Realnost protiv realizma

Raskorak sa stvarnošću muči, izgleda, i kineske pisce: zapadni književni portali raspisali su se posljednjih mjeseci o nastanku novog literarnog žanra, ‘ultra-nerealizma’, koji pokušava izići na kraj s tamošnjom sve sumanutijom društvenom, političkom i medijskom zbiljom. Korupcijske afere grandioznih dimenzija, sela u kojima žive samo djeca i starci jer su roditelji otišli raditi u gradove, ugledni sudac vjenčan istodobno s četiri supruge a da nitko – pa ni one – za to ne znaju: takvim motivima igra se nova kineska fikcija. Nešto nalik na magijski realizam, ali s manje magije; nešto poput onih šarmantnih, iščašenih, izmišljenih književnih žanrova iz romana Roberta Bolaña, ali, bojimo se, ipak dosadnije. Jer u medijskim napisima o chaohuanu – kako se novi kineski žanr zove u originalu – ima, čini se, dosta površne zapadnjačke fascinacije dalekoistočnom egzotikom, a ima i želje za samopromocijom pisca Ning Kena, koji je pojam lansirao. Ako ništa drugo, barem svjedoči o fascinantnim turbulencijama gigantske države. ‘Kina se promijenila iz zemlje koja se kreće presporo u zemlju koja se kreće prebrzo’, piše Ken u eseju posvećenom ultra-nerealizmu. ‘Toliko brzo da se čini kako je izmakla gravitaciji. Bilo da je riječ o ekonomiji, modi, popularnoj kulturi, zabavi ili sportu, u samo trideset godina Kina je prošla kroz procese koji su se na Zapadu odvijali stoljećima…’ Rekli bismo: ukratko, stigao vam je kapitalizam. Ali nećemo, da nas ne optuže za ultra-socrealizam.

Bez spomenika žrtvama Breivika

U Norveškoj je radikalno desna Stranka napretka, po svemu sudeći, uspjela spriječiti izgradnju spomenika žrtvama ubilačkog pohoda Andreasa Breivika na otoku Utøya 2011. godine. Koncept umjetnika Jonasa Dahlberga prema kojem je memorijalna intervencija trebala biti izvedena podrazumijevao je uklanjanje golemog dijela poluotoka preko puta Utøye, tako da se u krajolik promatran iz točke masovnog zločina usiječe neočekivana, neprirodna, uznemirujuća praznina. Na vizualnim simulacijama procijep je djelovao upečatljivo, a dočekan je i dobrim, često oduševljenim komentarima stručnjaka. Nije bilo dovoljno: tvrdeći da će se spomenik pretvoriti u atrakciju i privući dosadne turiste, lokalni članovi Stranke napretka izborili su stopiranje projekta. Pomoglo je, naravno, i to što njihova partija – protržišno orijentirana, antiimigrantski nastrojena, posvećena promicanju tradicionalnih vrijednosti i heteroseksualne obiteljske zajednice – sudjeluje u vladajućoj koaliciji.

Mračno i mračnije

Činilo se da crnje ne ide. Britanska tvrtka Surrey NanoSystems proizvela je prije dvije godine Vantablack, materijal konstruiran od nanokarbonskih vlakana, pigment koji upija 99,6 posto svjetlosti, ukratko ‘najcrnju nijansu crne’. Samo, uvijek može barem malo mračnije: početkom godine ekskluzivna prava na boju kupio je globalni art-superstar Anish Kapoor. Sada je ne smije koristiti nijedan umjetnik osim njega, što je, naravno, izazvalo instantne bijesne reakcije, a Kapooru – koji je ovih dana napokon prokomentirao akviziciju – nije, čini se, sasvim jasno zašto se kolege bune i što im točno smeta. ‘Problem je što su boje tako emotivne – posebno crna… Mislim da ne bi bilo sličnih reakcija da je u pitanju bila recimo nijansa bijele’, protumačio je svoju verziju zbivanja u izjavi za Guardian. Dirljivo: ni riječi o privatizaciji, milijunskoj investiciji ili vlastitoj privilegiji. Samo emocije, samo artistička tankoćutnost. Kapooru zato želimo što uspješniju upotrebu Vantablacka, želimo mu što crnju umjetničku budućnost.