Samo nekoliko sati nakon prošlotjednog brodoloma u kojemu se blizu turske obale utopilo 12 sirijskih izbjeglica, u svjetskim medijima i na društvenim mrežama objavljena je fotografija tijela trogodišnjeg dječaka Ajlana Kurdija koje je more izbacilo na pješčanu plažu poluotoka Bodrum. Fotografija je brzo obišla svijet, a kako to već biva s fotografijama mrtve djece, istog trenutka započele su polemike o tome je li etično takve slike objavljivati. Fotografije je snimila Nilufer Demir iz turske novinske agencije Dogan, koja se zaputila na plažu nakon što je čula da more na nju često izbacuje tijela utopljenih izbjeglica. Jedan umirovljeni policajac iz Walesa koji živi u Turskoj britanskim je medijima također potvrdio da su ‘takvi prizori na plaži postali obična činjenica’. Prije objavljivanja fotografija koje je snimila Demir, ta činjenica, međutim, nije bila poznata široj javnosti.
Unatoč tome, neki urednici i novinari smatrali su da se fotografija ne smije objaviti, uglavnom s argumentom da bi mogla previše uznemiriti čitatelje i da izaziva nelagodu i indignaciju, pri čemu nisu objasnili zašto bi nužno bilo loše da se njihovi čitatelji osjećaju nelagodno i nemoćno. Moglo se čuti čak i da je plasirana bez konteksta i da neće imati nikakvog efekta, dok su neki urednici rekli da nisu željeli da ispadne kako trguju tragedijom zbog profita.
Odgovorni u većini medija ipak su imali drugačije mišljenje pa su fotografiju objavili, premda su se mnogi odlučili za njezinu light varijantu, onu na kojoj maleno tijelo u rukama nosi turski policajac, pa se dječaku ne vidi lice. Štoviše, za razliku od nekih drugih situacija kada su, uglavnom tabloidi, nemilosrdno eksploatirali privatne tragedije poznatih i ‘običnih’ ljudi, prema slučaju sirijskog dječaka mediji su se odnosili iznimno delikatno, što samo po sebi ukazuje da fotografija ima golemi emocionalni potencijal da prodrma one koji donose odluke o sudbini sirijskih izbjeglica. Kako se pokazalo u narednim danima, kao i druge ikoničke fotografije koje prikazuju ljudske tragedije, ona je to i uspjela u mjeri u kojoj je to uopće moguće. Jer iako bi bilo naivno očekivati da jedna fotografija istog trenutka riješi problem golemog građanskog rata i svih njegovih posljedica, njezin rezultat je da su vlade mnogih razvijenih zemalja obećale primiti desetke tisuća izbjeglica više nego što su to ranije namjeravale.
Stoga je, unatoč polemikama, u medijskim i aktivističkim krugovima uspostavljen konsenzus da je objavljivanje fotografija bilo potrebno i da taj čin nije neetičan. U Americi su, primjerice, fotografiju dječakovog tijela na plaži objavili ‘Washington Post’ (WP) i ‘Los Angeles Times’, a u Kanadi vodeći dnevnik ‘Globe and Mail’. Liz Sly iz WP-a, novinarka koja četiri godine piše o ratu u Siriji, fotografiju je podijelila na Twitteru, reagiravši na kritike rečenicom da ‘ako je potrebno objaviti sliku mrtvog djeteta da bi ljudi shvatili što se tamo događa, neka tako bude’.
‘Tendencija medija da čiste i cenzuriraju neugodne slike može poslužiti kao prikrivanje, pa i odobravanje neugodnih djela i politika koje ih proizvode’, napisao je Justin Peters na portalu Slate
Internetski portal Slate objavio je čak i polemiku vlastitih novinara i urednika, s obzirom na to da fotografiju u prvi mah nisu objavili, a zatim su to ipak učinili uz tekst novinara Justina Petersa. On smatra da je sporna fotografija ‘uznemirujuća na sve ispravne načine’, pa su mediji koji je nisu objavili pogriješili. ‘Poanta koja se ilustrira fotografijom mrtvog djeteta je da je situacija u Siriji užas o kojemu kao ljudska bića moramo znati. Slika rezonira i novinarski je relevantna jer ilustrira ljudske žrtve humanitarne krize koja traje i zato jer svijet na nju obraća vrlo malo pažnje… Tendencija medija da čiste i cenzuriraju neugodne slike može poslužiti kao prikrivanje, pa i odobravanje neugodnih djela i politika koje ih proizvode’, napisao je Peters.
Kelly McBride iz američkog instituta za novinarstvo Poynter rekla je da je objavljivanje fotografija smrti ‘ponekad apsolutno najodgovornija stvar koju novinar može učiniti’, a sličnog je stava bila i većina ozbiljnih britanskih medija, od kojih su gotovo svi objavili jednu od dvije fotografije. Pritom su neki od njih donijeli upozorenje da je fotografija ‘uznemirujuća’, a neki su umjesto toga zamaglili djetetovo lice. ‘The Independent’ je pak eksplicitniju sliku objavio na naslovnici, bez upozorenja i s naslovom ‘Nečije dijete’.
Slične stavove iznijeli su i predstavnici aktivističkih i ljudskopravaških krugova iz kojih se inače često mogu čuti osude medija koji pribjegavaju senzacionalističkim porivima. Justin Forsyth iz organizacije Save the Children rekao je da je fotografija ‘podsjetnik na opasnosti u koje se obitelji upuštaju ne bi li pronašli bolji život’ i da bi ‘tragedija djeteta trebala koncentrirati umove i snage u EU-u da iznađu rješenje za izbjegličku krizu’.
Peter Bouckaert, direktor hitnih operacija u organizaciji Human Rights Watch koji je tih dana u Mađarskoj bilježio izbjegličke priče, također je na društvenim mrežama podijelio fotografiju. ‘Neki kažu da je slika previše uvredljiva da bi se objavljivala u novinama. Ali ono što je za mene uvredljivo je činjenica da more na naše obale izbacuje utopljenu djecu iako bi se moglo napraviti puno više da se njihove smrti spriječe’, napisao je Bouckaert na blogu svoje organizacije.
Osim što je utjelovila birokratiziranost međunarodnog izbjegličkog sustava i institucionalni teror koji turska država provodi nad Kurdima, fotografija je posramila i politički establišment Kanade, države koja je indirektno umiješana u tragediju obitelji Kurdi
Ni primjedba da je fotografija objavljivana bez konteksta ne stoji, s obzirom na to da su u praktički svakom tekstu kojim je bila ilustrirana spomenute i neke od činjenica da je sirijski rat proizveo više od četiri milijuna izbjeglica, a da su u kolovozu ove godine članice UN-a nudile tek 100.000 azila, da UNHCR već godinama ne dobiva ni polovicu sredstava potrebnih za zbrinjavanje izbjeglica, dok Europska unija nema suvisli program njihovog useljavanja, što ih prisiljava da se obraćaju krijumčarima. Što se tiče fotografije, odmah je objavljeno da se dječak nalazio na jednoj od dvije gumene splavi s ukupno 23 ljudi koje su se pretprošle srijede rano ujutro iz Turske uputile prema grčkom otoku Kos. Objavljeno je da su na moru bili veliki valovi, da djeca nisu imala pojaseve za spašavanje i da je uspaničeni krijumčar kormilo prepustio Abdulahu Kurdiju koji nije uspio spasiti sinove Ajlana i petogodišnjeg Galipa i njihovu majku Rihan. Saznalo se i da je obitelj pobjegla iz sirijskog grada Kobanea, a prije toga iz predgrađa Damaska, te da su htjeli napustiti Istanbul jer nisu mogli naći posao. UNHCR ih nije registrirao kao izbjeglice jer im turska vlada, kao i većini Kurda, nije htjela dati izlazne vize. Saznali smo i da je otac dvaput prije toga bezuspješno pokušao ilegalno ući u Europsku uniju i da se obitelj odlučila na treći pokušaj jer bez valjanih papira nisu imali nikakve šanse da to učine zakonskim putem.
Osim što je utjelovila neljudsku birokratiziranost međunarodnog izbjegličkog sustava i institucionalni teror koji turska država provodi nad Kurdima, fotografija je posramila i kompletan politički establišment Kanade, države koja je indirektno umiješana u tragediju obitelji Kurdi. Već sutradan, naime, javno je progovorila Abdulahova sestra Tima, koja više od 20 godina živi u Vancouveru, ispričavši kako je početkom godine predala molbu da se njezinom drugom bratu odobri azil, nakon čega je isto to namjeravala učiniti i za Abdulaha i njegovu obitelj. Rekla je da od vlade nije tražila nikakvu financijsku pomoć, da je Abdulah kao brijač mogao raditi u njezinom frizerskom salonu, a svi zajedno, dok se ne snađu, živjeti u njezinoj kući. Angažirao se čak i lokalni član parlamenta koji je njezinu molbu osobno odnio ministru imigracije Chrisu Alexanderu, no molba je svejedno u lipnju odbijena zbog ‘nepotpune dokumentacije’. Tek nakon što su im sva vrata zalupljena u lice, Tima je skupila novac i poslala ga bratu da plati krijumčarsko putovanje brodom. Nakon utapanja Abdulah se vratio u Kobane pokopati obitelj, a kako navodi Reuters, kanadska mu je vlada ponudila državljanstvo, no on je odbio. Abdulah se, inače, nije protivio objavljivanju Ajlanove fotografije, izrazivši nadu da će ona dovesti do promjene u odnosu međunarodne zajednice prema sirijskim izbjeglicama.
Sudbina obitelji Kurdi preko noći se u Kanadi pretvorila u dio predizborne kampanje za parlamentarne izbore koji će se održati u listopadu. Kompletna javnost – mediji, građani i politička opozicija – osula je na kanadskog premijera Stephena Harpera drvlje i kamenje, tražeći od vlade da primi više izbjeglica. Ministar Alexander i premijer Harper prekinuli su sve predizborne aktivnosti kako bi ‘istražili slučaj’, pa ih je vođa opozicijskih liberala Justin Trudeau optužio za licemjerje, rekavši da se ‘suosjećanje ne može odjednom otkriti u sebi usred predizborne kampanje’. Alexander je obećao da će Kanada primiti 10.000 sirijskih izbjeglica, dok je vođa opozicijskih Novih demokrata Thomas Mulcair izjavio da bi to trebao biti samo početak, jer Kanada ‘apsolutno ima potencijal da istog trenutka apsorbira’ tih 10.000 ljudi. Kanada je od početka rata u Siriji primila samo 2300 tamošnjih izbjeglica.
Sa sličnim kritikama morali su se nositi australski i britanski premijeri Tony Abbott i David Cameron, također konzervativci, dok su u muslimanskim zemljama čitaoci najviše kritizirali bogate arapske zemlje koje uopće ne primaju sirijske izbjeglice. U Australiji je utapanje sirijskog dječaka naročito loše primljeno jer ta zemlja ima iznimno restriktivnu imigrantsku politiku koja uključuje prisilnu zabranu pristanka izbjegličkih brodova i procesuiranje aplikacija za azil na moru. Od vlade se traži da primi dodatnih 20.000 sirijskih izbjeglica, uz 14.000 koliko je dosad dobilo azil.
Velika Britanija dobila je nakon objavljivanja fotografije neslužbenu titulu najksenofobnije članice Europske unije, pa je ‘duboko ganuti’ premijer Cameron izjavio da je Britanija ‘moralna nacija pa će i ispuniti svoje moralne obaveze’. Ta zemlja, jedna od najrazvijenijih i najbogatijih u EU-u, od početka rata u Siriji primila je ravno 216 izbjeglica, dok se njih oko 5000 ilegalno dočepalo Otoka. Opozicijski laburisti zatražili su od vlade da prihvati najmanje 10.000 ljudi, a neposredno nakon objavljivanja fotografije zabilježen je ogroman rast broja potpisa na internetskoj peticiji kojom se od vlade traži povećanje broja azila. U pet dana prikupljeno je gotovo pola milijuna potpisa, pri čemu 100.000 potpisa neki prijedlog kvalificira za raspravu u parlamentu.
Europska unija također bi uskoro trebala predstaviti plan za relokaciju 160.000 umjesto ranijih 100.000 izbjeglica koje su već prešle njezine granice, dok je zamjenik njemačke kancelarke Sigmar Gabriel u utorak izjavio da bi Njemačka mogla primiti čak pola milijuna ljudi. Hoće li sva ova obećanja biti ispunjena nije sigurno, kao što nije sigurno ni hoće li njihovo ispunjavanje pomoći baš svim sirijskim izbjeglicama, no ono što se sa sigurnošću može tvrditi jest da su ih političari dali zato što im je bilo neugodno dok su gledali fotografiju tijela Ajlana Kurdija.
